"Opet kiša", procijedi kroz zube mršava prilika zatvarajući balkonska vrata i pri tom po tko zna koji put pomisli kako bi bilo dobro da soba ima sasvim obični prozor umjesto ovih nezgrapnih vrata kao što bi to po njenom mišljenju svaka normalna soba trebala imati.
Kiša joj je bila neki njen intimni prijatelj, a ponekad i neprijatelj, ovisno o trenutku, trenutnom raspoloženju ili nekom drugom razlogu koji ni ona sama nije umjela objasniti.
U kapima kiše bilo je nečeg jednostavnog kao neki zakon izmjene dana i noći, sunca i mjeseca, kiše i vedrog neba. Kiša je najpogodnija za razgovore, zaključi mršava prilika shvaćajući da od tih razgovora danas kao ni sutra neće biti ništa. I to je bio dio zakona kojemu se htjela ili ne morala prilagoditi u svom životu. Tupo gledajući kroz prozor balkonskih vrata prepusti se nekim svojim mislima koje su vodile ravno u tišinu svojih razmišljanja od kojih nikada nije imala pretjerane koristi osim što su joj bila neka unutarnja terapija i što je s vremena na vrijeme mogla da zaviri u dubinu onog svog skrivenog drugog ja i da pri tom utvrdi da je sve na svom mjestu, poredak emocija, razmišljanja, vježbanja mozga i prilagođavanja racia svakodnevnici.

Uz šalicu jutarnje kave koja joj je tako prijala prošeta se do ormara u namjeri da nešto navuče na sebe što joj neće zadavati puno brige i trošenja vremena na prilagođavanje sebe odjeći ili odjeće sebi... ipak joj se pogled zadrža na njenoj novogodišnjoj haljini i poželi je nakon dugo vremena obući. S radija je dopirao neki brzi ritam koji u njoj pobudi kretnju. Nogu ispred noge, korak po korak, lagano pomjerajući kukove u ritmu glazbe, njišući se s rukama visoko podignutim iznad glave plesala je uz ritam muzike sa radija. Ples je bio urođena karika u lancu njenih životnih interesa nažalost nikada ga nije usavršila smatrajući to jednim od većih i značajnijih propusta u njenom životu.

Crna duga haljina tijesno pripijena uz tijelo isticala je vitku figuru blijede mlade žene pred ogledalom. Njoj je bilo sasvim svejedno što izgleda gotovo savršeno u toj haljini, bilo joj svejedno da li je ružna ili lijepa, ćelava ili s uređenom frizurom, čak su joj išli na živce blesavi komplimenti koje bi ponekad znala dobiti. Znala je da se u svakom izrečenom komplimentu skriva neka popratna namjera ili laskavost koja joj je bila odvratna i licemjerna.
Njišući se u ritmu muzike bosih nogu pred ogledalom bilo joj je jasno da u tom novom danu ne postoji niti jedan razlog da se nasmije. čak joj smijanje nije predstavljalo nikakvo zadovoljstvo dapače koristila bi ga da prikrije dosadu, upotpuni konvencionalni oblik ophođenja s pokojom službenicom u banci, na kasi u marketu i time bi počinjao i završavao svaki razlog da usne rastegne u bilo koji oblik osmijeha.
I dalje se njihala i plesala dok je ogledalo vjerno prenosilo odraz njenih kretnji poistovjećujući odraz i osobu i stapajući ih u jedno. U trenutku, plešući tako bosonoga pred ogledalom, poželi da ne vidi ono njeno drugo ja u ogledalu. Zgadi joj se i haljina i vitka prilika bosonoge plesačice - jednim potezom udari po staklu i tanki mlaz krvi poteče kroz prste niz ruku. Sedam godina nesreće! Pomisli i sjede na pod. Sva mizerija toga ranog prijepodneva ostade u polupanom ogledalu. S radija je sada dopirao topli glas spikera objašnjavajući da je u trenutku smrti Elvis imao deset različitih vrsta tableta i kokain u tijelu.
Nije se ubio, samo predozirao, cinično pomisli ona i osta sjedeći na podu. Pitala se da li je Elvis otišao daleko od sunca, mjeseca, dana ili noći možda je uspio doseći mekani plavičasti oblak na nebu. Oblaci su čudesni, pomisli ona.

Skide haljinu i osta tako nepomično stajati. Kreštavi zvuk telefona najavljivao je još jednu u nizu dosadnih konverzacija koje je trebalo obaviti za taj dan, dijete je plakalo a novi dan je upravo započinjao svoj uigrani ritam ne obraćajući pažnju na bosonogu priliku ispred polupanog ogledala.