Slijedeći prilog je objavljen u novom broju Katoličkog tjednika koji izlazi u BiH. Ovaj članak ne govori samo o "zloći" kojom se došlo do ozakonjenja pobačaja u Americi, svijetu i kod nas. Ovdje ćemo vidjeti i moć obraćenja ali i pouku o tome kako se damo manipulirati i dan danas preko "naručenih" anketa i lukavo postavljenih anketnih pitanja koja polučuju "naručeni" rezultat ankete. Poznato, zar ne?

Za Bernarda Nathansona vjerujem da dosta ljudi kod nas nikad nije čulo, a ipak riječ je o čovjeku koji je jedan od onih koji su najodgovorniji za legalizaciju pobačaja u SAD-u (a time i u Europi) - jednom od onih ljudi koji su pobačaj uveli u civilizaciju koja se smatrala i koju i danas (iako bez stvarne podloge) smatramo kršćanskom. Pitanje je da li bih i ja za njega znala da mi nije prije nekih desetak godina sasvim slučajno u ruke dospjela njegova tek objavljena autobiografija ("The Hand of God"). Pročitala sam je u dahu i oduševila se njome u tolikoj mjeri da sam neke njene dijelove prevela s engleskog jezika i poslala u jedan naš katolički list (u kojem su i objavljeni). U toj knjizi autor, inače liječnik, potpuno otvoreno govori o svom životu i onome što je stajalo iza njegovih stavova borca za pobačaj (ateizam, samoubojstvo majke i sestre, prvi pobačaj koji je načinio nad ženom koja je nosila njegovo dijete), o udruživanju s još nekoliko ljudi u nastojanju da se pobačaj učini legalnim (što im je i uspjelo), o brojnim pobačajima koje je sam učinio te naposljetku o svom preobraćenju (1996. krstio se u Katoličkoj crkvi) i uviđanju strahote onoga čemu je pridonio i što je činio (a što ga je na kraju učinilo jednim od najvećih boraca protiv pobačaja, autorom, između ostalog, i dokumentarnog filma "Nijemi krik"). Ono, međutim, što me je u toj zaista potresnoj knjizi prije svega drugog zateklo bile su metode kojima su se on i njegovi suradnici služili da bi pobačaj ozakonili (i koje on vrlo detaljno opisuje u knjizi) jer sam u njima istoga trena prepoznala metode kojima se i danas služe oni koji brane "pravo" na pobačaj.

Toliko godina nakon ozakonjenja "prava" na pobačaj u SAD, raskrinkane već tko zna koliko puta, pa i od samog njihovog tvorca, iste metode i danas se besramno koriste, i u obrani pobačaja i u obrani raznih drugih "prava" koja nam se nameću. I ljudi im na žalost i danas nasjedaju. O čemu je riječ?
Lažiranje rezultata anketa, tvrdnje na osnovi nepostojećih anketa i netočne tvrdnje (laži). Prije nego što su krenuli u kampanju za legalizaciju pobačaja, dr. Nathanson i ljudi oko njega htjeli su znati koliko ljudi u SAD-u uopće podržava legalizaciju pobačaja. Rezultati anketa pokazali su da je samo 29% ljudi donekle bilo sklono legalizaciji pobačaja (ali u potpunosti dopuštenom puno manje - po Nathansonovim riječima 99% izjasnilo bi se protiv toga da je pitanje bilo tako postavljeno). Njima to nije odgovaralo, pa su u svojim izvješćima naveli da potpunu legalizaciju pobačaja podržava čak 60% pučanstva. Time ne samo da su dali legitimitet onome što su tražili, nego su pokazali i da razumiju psihološki učinak takve informacije jer je u naravi čovjeka sklonost da se prikloni mišljenju za koje vjeruje da je društveno prevladavajuće. Da bi tu laž poduprli, u svojim člancima višestruko su preuveličali broj pobačaja koji se tada (nelegalno) obavljao. Pored toga višestruko su preuveličali i broj žena stradalih u nelegalnim pobačajima (s ciljem izazivanja sućuti za "mnoge žene koje umiru zbog nestručnih pobačaja"): U cijelom SAD-u godišnje je u takvim pobačajima umiralo između 200 i 250 žena - oni su ustvrdili da ih godišnje umire 10000. Tvrdili su također da legalizacija pobačaja neće povećati broj pobačaja nego samo doprinijeti sigurnosti žena (sličnom retorikom služe se danas oni koji zagovaraju legalizaciju droga i prostitucije) što se pokazalo strašnom neistinom: Broj pobačaja u SAD-u nakon legalizacije vrtoglavo je porastao.

{mosimage}

Anketama koje vidimo u novinama ne treba nikad vjerovati. Ankete se provode na uzorku stanovništva, ali ono što se rijetko spominje je činjenica da dio ljudi uvijek odbije odgovarati na njih, i to uglavnom oni tradicionalnijih stavova. Vidjelo se to i na nedavnim predizbornim istraživanjima koja su sva dala pogrešne rezultate. Tu se radilo samo o politici, broj ljudi koji odbijaju odgovarati na ankete koje se tiču spolnosti daleko je veći. Na takve ankete odgovaraju uglavnom oni liberalnijih stavova tako da će i najpoštenije napravljena anketa dati netočan rezultat. No većina anketa radi se samo zato da bi se poduprla neka teza onoga koji je naručuje, a u tom slučaju, ukoliko su rezultati drugačiji od očekivanih, jednostavno se krivotvore. Ili se, još jednostavnije, daju rezultati anketa koje uopće nisu provedene.
Pogotovo treba sumnjati u rezultate anketa na temu spolnosti provedenih među djecom. Djeca možda i neće odbiti odgovoriti, ali će se igrati i na "škakljiva" pitanja odgovarati pretjerivanjima koja nisu točna. Znam za slučaj kad je dijete u jednoj takvoj anketi odgovorilo i da puši i da pije alkohol i da ima spolne odnose iako ništa od toga nije bilo točno.

Ukratko, ukoliko i nisu namjerno lažirane, ankete, a pogotovo one na temu spolnosti, uvijek daju daleko lošiju (negativniju) sliku ponašanja i mišljenja ljudi od stvarne. Na žalost, one time DJELUJU u negativnom smislu na mišljenje i ponašanje ljudi.

Manipuliranje ljudima. U svojim izvješćima u kojima su lažno tvrdili da 60% pučanstva SAD-a podržava legalizaciju pobačaja, dr. Nathanson i njegovi suradnici poslužili su se još jednom laži: Tvrdili su da su ljudi koji podržavaju legalizaciju pobačaja mahom višeg obrazovanja i standarda, ljudi koji žive u gradovima, dok su za one koji se protive pobačaju tvrdili da su uglavnom slabog obrazovanja, ljudi sa sela, imigranti (iako to nije bila istina). Tvrdili su također da su protivnici pobačaja uglavnom katolici (iako su sve vjerske zajednice u Americi, uključujući i protestantsku koja je tamo tada bila u većini, osuđivale pobačaj) kako bi Katoličku crkvu prikazali kao zaostalu i nazadnu. No čak i tu su napravili diverziju: ustvrdili su da "prosvijećeni" katolici višeg obrazovanja, koji s rezervom gledaju na "zaostale stavove svećenstva", podupiru legalizaciju pobačaja, dok joj se protive oni tradicionalni i niskog obrazovanja, slijepo oslonjeni na crkvenu hijerarhiju i Vatikan.

Zvuči li poznato? Zar to nije ono isto što se danas govori za protivnike dekriminalizacije droge, eutanazije, homoseksualnih brakova, za one koji se izjašnjavaju protiv predbračnih odnosa, preljuba i rastava, za one koji se odlučuju na više djece... zapravo, za vjernike katolike općenito? Pa čak i za birače jedne stranke kod nas koja je bliža stajalištima Crkve? Istovremeno se za one suprotnoga mišljenja tvrdi da su urbani ljudi, ljudi boljeg obrazovanja i standarda, tolerantni, demokratični itd. Nije uopće važno što je to evidentna neistina: ta neistina i njeno papagajsko ponavljanje, potpomognuto još i lažnim anketama raznih "stručnjaka" i kvaziznanstvenika na kraju na mnoge djeluju. Nitko ne želi biti smatran "zaostalim i primitivnim", svi bi puno radije bili "napredni i prosvijećeni".
Ali to ima svoju cijenu. Taktika koju je opisao dr. Nathanson, pokajnik i obraćenik, dovela je u vrlo kratkom roku u SAD-u do potpune legalizacije pobačaja. Njome se od tada i mnoge druge negativne pojave uvode u društvo, a istovremeno se ljude odvaja od vjere (ili im se tepa da su "prosvijećeni vjernici" ako od Crkve traže njeno prilagođavanje mnogim negativnim pojavama u svijetu). Zato ove stvari treba znati. No kao i kod svakog zla ipak je na kraju uvijek riječ o osobnoj odluci pojedinca - bez obzira na sve moguće taktike i laži, kod pojedinca će one biti uspješne u onoj mjeri u kojoj im je spreman povjerovati i prihvatiti ih. Preciznije: U onoj mjeri u kojoj je sam spreman prihvatiti zlo.

Objavljuje: Katolički tjednik
http://www.katolicki-tjednik.com