Jurica Šalić. OFM
HOD U VJERI
Banja Luka i okolica
Hod u Vjeri Jurica Salic-1.jpg
Jurica Šalić, OFM
HOD U VJERI
Banja Luka i okolica
Lektor: fra Ivo Radman
Izdavač: Franjevački samostan Petrićevac
Štampa: MP »Nova Štampa« d.d. Bosanska Gradiška
Banja Luka, 1991. godine
Predgovor
Postoji više korisnih izdanja novijeg datuma, u kojima se priznati stručnjaci različitih zanimanja bave studijskim proučavanjem ili popularnim prikazivanjem Banjaluke i nje­zine okoline. Do sada je ipak izostao jedan cjelovitiji prikaz vjerovanja i vjerskih prilika i neprilika žitelja našeg grada i okoline, barem kad je riječ o članovima najstarije ovdaš­nje vjerske zajednice. Katoličke crkve.
Ne znači to da nema vrijednih i pouzdanih pisanih iz­vara i kad je u pitanju tisućugodišnji život i djelovanje Ka­toličke crkve u ovom gradu i kraju. Dapače, upravo pisani — objavljeni i mnogi neobjavljeni — povijesni izvori kao i arheološki nalazi koji su bili dostupni piscu ovog hvalevrije­dnog djela, osnovna su podloga za sve što se može naći na sljedećim stranicama.
Nižući u jedan prepoznatljiv i dobro ukomponiran mo­zaik povijesne izvore i arheološke (i druge neke) nalaze, au­tor ove popularno pisane povijesnice, namijenjene najširem krugu čitatelja, posvećuje posebnu pažnju vjeri i izrazima religioznosti stanovnika ovog banjalučkog bazena, dakako prvenstveno i ponajviše Hrvata katolika, naroda i vjerske zajednice čiji je i sam član. Njegova nakana nije niti želi bi­ti da u obliku znanstvene studije iscrpno prikaže burni i vi­talni život te blagotvorno djelovanje Katoličke crkve i po­sebno franjevaca među stanovnicima Banjaluke i njezine okoline. Autor želi tek malo razgrnuti zastor nad dugostolje-tnom prošlošću ovog kraja i na prikladan način usredotoči­ti pogled čitatelju na jasno izraženu i lako prepoznatljivu crvenu nit — kako mnogostoljetne neprestane nazočnosti i organiziranog života i djelovanja Rimokatoličke crkve, tako i (zapravo posebno) djelovanja njezinih vjernih i revnih sino­va, redovnika — franjevaca provincije Bosne Srebrne.
3
Uz ovogodišnji veliki i hvale vrijedan sedamstogodiš-nji jubilej dolaska franjevaca u naše krajeve (1291 — 1991.), te uz skoru petstotu obljetnicu prvog spomena imena Banja­luke i franjevačkog samostana u ovom gradu (1494 — 1994.), i ovo djelo, pisano s ljubavlju prema svome narodu i kraju, ali prvenstveno prema istini, sigurno će unijeti kako među katolike pripadnike hrvatskog i drugih naroda tako i među sve naše sugrađane dodatno potrebno svjetlo novih spozna­ja o vrijednosti i postojanosti religioznog elementa u čovje­ku — stanovniku i ovog našeg podneblja, kao i o očitoj nad-vremenosti djela koje se zove Crkva Kristova, za koju mud­ri i dalekovidni čovjek reče još prije dvadeset stoljeća: »Ako je ovo djelo od ljudi propast će, ako li je pak od Boga neće ga se uništiti« (usp. Dj 5,39).
Čitajući stranice ove knjige, pisane laganim i zanimlji­vim stilom i lijepim jezikom, dolazimo do jasne spoznaje ka­ko su članovi Katoličke crkve u banjolučkom kraju proživ­ljavali raznovrsno i burno svoju mnogostoljetnu prošlost: od davnih vremena starog rimskog imperija, preko višesto­ljetnog obilnog sudjelovanja u bujnom životu i rastu prost­rane zagrebačke biskupije u sklopu hrvatsko-ugarskog kra­ljevstva, kroz ne male patnje u dugom periodu osmanlijske vlasti, pa sve do ovostoljetnog sudjelovanja u radostima, procvatu, nadama i napretku ali i žalostima, tjeskobi i no­vim izazovima zajedničkim i drugim vjerskim zajednicama, prvenstveno Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Islamskoj vjerskoj zajednici. Upada pri tome u oči čitatelju da je, za razliku od pojedinih epoha iz ranijih stoljeća, period u ovom zad­njem stoljeću života i djelovanja Katoličke crkve prikazan samo u sažetom obliku. Očito je, da je za ovaj period, pre­ma postojećim dostupnim izvorima i materijalu, potrebna i moguća jedna zasebna publikacija. Nadajmo se da na nju nećemo dugo morati čekati.
Za blagotvornu nazočnost kršćana i Crkve u ovom kraju kroz tolika duga stoljeća neka je hvala i slava Kristu Isusu, Kralju vjekova i Gospodaru ljudske povijesti, koji je isti jučer, danas i uvijek (usp. Hebr. 13,8). U njegovim ru­kama i njegovu srcu nalazi se također sadašnjost i buduć­nost njegovih učenika. Ta svijest ulijeva članovima njegove Crkve sigurnost i neuništivi optimizam, čineći ih ujedno me­đu sugrađanima i suvremenicima neumornim graditeljima
Kristovog kraljevstva: kraljevstva istine, pravde, ljubavi i mira i tako ujedno graditeljima nove civilizacije, civilizacije ljubavi.
I ovo djelo našeg vrijednog subrata, svećenika i redo­vnika—franjevca Junice Šalića, župnika u župi Barlovci na­domak Banjaluke, neka bude tako shvaćeno i prihvaćeno, kako od strane svih vjernika katolika — napose našeg ba­njalučkog kraja, tako i od svih ljudi dobre volje. Za sav trud i ljubav što je iskazao svome narodu, kraju i Crkvi — uz svoje redovne župničke poslove i ovim pisanim djelom, izražavam fra Jurici svoju iskrenu zahvalnost. Uvjeren sam da neću u tome biti jedini.
Banjaluka, na blagdan Katedre sv. Petra 1991.
+ FRANJO, biskup banjalučki
PRETKRŠĆANSKI PERIOD
Prapovijest
Prije nego što počnemo govoriti o prvim stanovnici­ma banjalučkog kraja, potrebno je napomenuti da se kreće­mo u domenu povijesti i arheologije, tj. govorimo, ukoliko te znanosti mogu osvijetliti početke naseljavanja Balkana. Slijedeći dosadašnje nalaze, naseljavanje Balkana stavljamo u period srednjeg kamenog doba (paleolit: 120.000 — 12.000 godine). Do sada poznati ostaci najstarijeg ljudskog obita-vališta na području Bosne i Hercegovine otkriveni su 1949 godine na Kamenu kod Makljenovca. To je lokalitet na uš­ću rijeke Usore nedaleko od Doboja (1). Prilikom rada u kamenolomu, pronađeni su ostaci s brojnim primjercima oruđa. Ostaci sličnog naselja otkopani su na susjednom Grdu zvanom »Crkvina«. Slično naselje otkriveno je i u Lu ščiću u Kulašima kod Prnjavora. Ova i druga manje važna otkrića govore da je čovjek bio prisutan u dolinama Usore, Ukrine i Bosne još u vrijeme paleolita. Istovremeno se za-paža prisutnost čovjeka i u dolini Vrbasa.
Povoljan geografski položaj banjalučke kotline u do­njem toku rijeke Vrbasa omogućavao je rano naseljavanje. Najstarije naselje u blizini Banje Luke otkriveno je u Klaš-nicama, poznato kao lokalitet »Pećine«. Naselje datira iz srednjeg kamenog doba a pripadalo je tzv. kulturi musteri-ena. Nalazi iz »Pećina« dokazuju da su ti naši davni prasta-
1) Dr A. Benac, Kulturna istorija Bosne 1 Hercegovine, Sarajevo 1955., str. 9.; S. Hasani. . ., Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, Ju­goslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1983., str. 76.
novnici na ovome prostoru živjeli po pećinama, bavili se lo­vom, ribolovom i skupljanjem plodova. Ostaci kamenih pre­dmeta sa spomenutog lokaliteta vidno su ornamentirani. U bakarnom dobu (eneolit: 2.500 — 1.800 godine) nalazimo da je čovjek prisutan na spomenutom lokalitetu »Pećine« u Klašnicama i »Kastelu« u centru današnje Banje Luke. Po­sebnost iz ovog perioda predstavljaju naselja gradinskog ti­pa, građena na uzvišenjima, koja su opasana odbrambenim zidovima i palisadama. Takvo gradinsko naselje na području »Kastela« čini prvi kulturni soj, na kome se rađaju kasniji rimski, slavenski, srednjovjekovni i turski. Ovaj prvi kultur­ni sloj predstavlja prvo do sada otkriveno naselje na pod­ručju Banje Luke. U Kastelu i Klašnicama otkrivene su gla­čane kamene i bakarne sjekire, te keramika s ornamentima, karakteristična za bakarno doba. Tragovi naselja iz bronča-nog doba (1.800 — 700. godine) naziru se u Barlovcima i Me­denom polju (danas depo banjalučke celuloze). Na tim loka­cijama pronađeni su: bodeži, sjekire s krilcima, srpovi, kop­lja, narukvice, ukrasi za kosu... I metal i keramika nose obi­lježja geometrijske dekoracije. Ovi nalazi mogu se vidjeti kao eksponati u Muzeju Bosanske krajine u Banjoj Luci.
Istovremeno, nizvodno uz Savu razvijala su se naselja sojeničkog tipa (Donja Dolina).
Ilirski period
Između 1.500 — 1.400. godine — što za naše krajeve predstavlja raskrižje prethistorije i historije — počinje se formirati već prilično jasna protoilirska kultura, čiji tipični primjerak predstavljaju nalazi na Glasincu (Romanija) i okolnim mjestima. Rađanje te kulture u Krajini treba tražiti po već navedenim gradinama i sojeničkim naseljima. Na za-sadama te izvorne kulture na Balkanu se formirao novi svijet, etnička grupa u povijesnom smislu, u dobroj mjeri prožeta grčkom kulturom. Riječ je o Ilirima, prvom povijes­ti poznatom organiziranom narodu na našem području. Ilir­sku etničku grupaciju sačinjavalo je više plemena, od kojih su najpoznatiji: Delmati, Desidijati, Japodi, Oserijati, Breu-ci, Mezeji, Ardijejci, Daorsi.. U ovome slučaju zanima nas samo pleme Mezeja. Oni su nastanjivali krajeve oko Prije­dora, Sanskog Mosta, Banje Luke..., što će reći, da su obi-
tavali u području donjeg toka rijeke Vrbasa. S ovom činje­nicom već se možemo usredotočiti na banjalučki kraj i nje­gove stanovnike ilirskog perioda, te o njima govoriti u po­vijesnim okvirima.
Nažalost, pisanih tragova o životu Mezeja nemamo, jer su bili narod bez pisma. Što znamo o njima, to potječe od Grka, Rimljana i arheoloških nalaza. Živjeli su plemen­skim načinom života. Gradova — u pravom smislu riječi — nisu imali. Obično su im naselja bila veće ili manje utvrde na pogodnim glavicama, ili su im ta zakloništa bila u blizini njihovih naselja. Bavili su se lovom, ribolovom, stočarst­vom, pa i zemljoradnjom. Do rimskog prodora, grčko-rimski uticaj na Mezeje bio je vrlo malen. Uticaj grčko-rimske kul­ture više se osjećao kod južnih plemena, uz Jadransko mo­re. Prodiranje Kelta prema jugu još od 5. stoljeća pr. Kris­ta pa nadalje ostavilo je mnogo tragova u životu ilirskih plemena na sjeveru a među njima i na način života Mezeja. »U zapadnoj, pa i sjevernoj Bosni keltski uticaji su neupo-redivo snažniji, jer su ti krajevi ležali na pravcu keltskog nadiranja prema jugu« (2).
Kakva je bila ilirska religija? I nju poznajemo uglav­nom iz grčko-rknskih izvora. Ono što nam donose ti izvori, u stvari je razvijeni oblik ilirske religije iz vremena rimske ekspanzije. Međutim, ta ilirska religija vuče korijen od pra­starih stanovnika paleolita. Čisto prirodna religija paleolit­skog čovjeka na tlu naše zemlje dobiva svoje posebnosti u vremenu protoilirske kulture, da bi se kasnije pokazala kao vjerski izraz ilirskog naroda u vremenu njegovog uzdizanja. Nisu pronađeni ostaci njihovih hramova, premda su sigurno morali postojati nekakvi žrtvenici po svetištima u gajevima i kod izvora voda. Često imena njihovih božanstava susreće­mo latinizirana, što je posljedica velikog uticaja grčko-rim­ske kulture. Nakon zaposjednuća Balkana taj uticaj je go­tovo prevladao. Svakako, ta latnizirana imena ilirskih bo­žanstava imaju svoje izvorne narodne nazive, koji su nam slabo poznati. Interesantni su nam mnogobrojni sačuvani reljefi, koji prikazuju ilirskog Silvana, ali ne kao rimsko božanstvo s tim imenom, nego u obličju grčkog Pana (bo­žanstvo obličjem polučovjek, pola životinja). U stvari, to je
2) Dr A. Benac, Nav. dj., str. 52.
pod uticajem antike transkribirano prvotno ilirsko božans­tvo Vidasus. U ilirskoj religiji zastupljeno je božanstvo Dia-na, izvorno Thana. Vrelo Privelice kod Bihaća bilo je posve­ćeno ilirskom božanstvu Bindusu, koje se poima u svojstvu antičkog božanstva Neptuna. Značajno je još božanstvo Ter-minus — »božanstvo koje štiti među«(3'). U banjalučkom kraju ne nalazimo tragova ilirskih sakralnih objekata. Ipak, možemo pretpostaviti da je tu bilo lokalno svetište posve­ćeno nekom od božanstava.
Rimski period
Prvi sukob Ilira i Rimljana dogodio se 229. godine pr. Kri­sta. Dalmacija je postala poprište ratnih sukoba, dok je unutrašnjost pošteđena, jer još nije zanimala Rimljane. Oni su tada željeli samo mir i prevlast na Mediteranu, a s time i na Jadranu. Takvi su odnosi potrajali sve do dolaska Ok-tavijana (64 — 14. god. pr. Krista). On je stvorio osnovu, prema kojoj bi Rim bio i geografski centar Carstva. Da se taj plan realizira, granicu treba pomaknuti na Dunav. Radi toga je odlučio pokoriti cijeli Balkan, sve zemlje južno od Dunava. Osobno je poveo vojsku na Ilire 35. godine pr. Kri­sta. Nije ih napao s Jadrana, nego sa sjeverozapada, udariv-ši prvo na Japode u Lici i dolini Une. Vjerojatno su Mezeji, tadašnji stanovnici banjalučke kotline prvi put tada vidjeli rimske legionare. Rimsko nastupanje je zahvatilo cijeli Ili­rik. Uporno su se branili Iliri. S kojom žestinom su vođene borbe, pokazuje i podatak da je i sam Oktavijan bio dva puta ranjavan. Nadmoćni Rimljani skršili su i posljednji otpor i 33. godine pr. Krista Iliri su bili pokoreni. Sudbinu Mezeja zapečatio je Oktavijanov pastorak Germanik. U na­vali iz Panonije udario je sa sjeverozapada na njihov život­ni prostor i pobijedio ih. Otada su Mezeji služili u rimskim pomoćnim četama (auxilia). Za caraKlaudija (41 —45. god. poslije Krista) Mezeji su služili u rimskoj floti, u njenoj ra-venskoj eskadri (4). U Batonovom ustanku 6 — 9. god. pos­lije Krista pokušali su se osloboditi, ali nisu uspjeli. Ilirska plemena su definitivno potpala pod rimsku dominaciju. Da
3)  Isp. Dr A. Benac, Nav. dj., str. 90.
4)   Isp. E. Pašalić, Antička naselja i komunikacije u Bosni 1 Hercegovini, Zemaljski muzej, Sarajevo 1960., str. 12.; B. Bokan, Sanski Most, Št­amparija kultura, Makedonska i., Beograd 1974., str. 40.
10
bi osigurali mir (Pax Romana) i onemogućili dalje nezado­voljstvo i pobune Ilira, Rimljani su raselili određeni dio mjesnog stanovništva. Takvo raseljavanje pogodilo je i Me-zeje. Od ilirskih zemalja Rimljani su stvorili provinciju Ili­rik. Kasnije su je razdijelili na dvije provincije: Dalmaciju i Panoniju. U kasnijem periodu rimske uprave Panonija je podijeljena na gornju i donju (Panoma Superior et Inferi-or). Banjalučki kraj je pripadao gornjoj Panoniji, u što će­mo se kasnije uvjeriti.
Kada su Rimljani zaposjeli Ilirik, u unutrašnjosti ni­su zatekli gradove u pravom smislu riječi. Tu i tamo koje veće naselje bi tek moglo ličiti na grad i ništa više. Tako i u banjalučkoj kotlini nisu našli gradove, nego samo manja naselja. Gradove je tek trebalo formirati. Rimska civilizaci­ja je u biti urbana, pa nije ni čudo što su gradili gradska naselja po osvojenim zemljama. Potrebe i tadašnje prilike uvjetovale su da se ti gradovi grade uz prometnice, koje su Rimljani prethodno sagradili. Njima su trebali strateški putevi, kojima bi povezivali Dalmaciju i Panoniju. Potrebne su dobre veze između Salone, najznačajnijeg primorskog grada i utvrda na Dunavu, počevši od Beograda (Singidu-nurn), Srijemske Mitrovuce (.Sirmium), Osijeka (Mursia), pa sve do današnje Budimpešte. Zato su izgradili put koji vodi od Salone na sjever. Put je išao drvarskim krajem, preko Čađavice, Dobrmje i Sljivna spuštao se u dolinu Vrbasa kod Gornjeg Šehera. Dalje je vodio banjalučkom kotlinom i Lijevče poljem do Gradiške (prema nekima, taj put je išao na Srbac). Zahvaljujući vrijednom radu profesora Vla­dimira Škarića (do I. svjetskog rata profesor povijesti na banjalučkoj realci, kasnije kustos Zemaljskog muzeja u Sa­rajevu) došlo je do značajnih otkrića rimske kulture u ba­njalučkom kraju, prije svega trase puta i značajnih naselja koja su se formirala uz takav put.
Prema nalazima prof. Škarica, na području Banje Lu­ke bilo je znatno rimsko naselje, koje se zvalo »Castra«(5). Nije to bio samo obični etapni punkt s utvrdom na važnoj prometnici Salona — Servatium (Bos. Gradiška), nego mnogo važnije komunikacijsko naselje. Sastojalo se od logo­ra za vojsku (Castra) i znatnijeg naselja (canabae) uz sam
5) E. Pašalić, Nav. dj., str. 25.
11
logor. Ovo rimsko naselje nalazilo se na lijevoj obali Vrba­sa, kod utoka Crkvene, na mjestu današnje tvrđave i njezi­nog bližeg prostora. Na tome području i oko Crkvene pri nje­zinom utoku, prilikom radova na vodovodu i kanalizaciji kr­ajem prošlog i početkom ovog stoljeća, pronađeno je više ostataka rimske kulture: cigle, metalni novci, nadgrobni spo­menici. . . Sve ovo govori, da je tu bilo veoma značajno na­selje s logorom i svemu što sačinjava tipične rimske grado­ve u zaposjednutim zemljama.
Arheološki nalazi potvrđuju da je rimsko naselje pos­tojalo i u Gornjem Šeheru. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća nađeno je kod kupki 600 komada rimskog novca, što predstavlja svojevrstan nalaz. Brojni su ostaci rimskih građevina, kanala, podzida s rimskim stilom gradnje, odlom­ci građevinskog materijala, miljokaz, česma na Grabu. . . Sve nas upućuje na to, da je tu bilo manje naselje, u koje­mu su Rimljani koristili termalni izvor.
Na domak Banje Luke, u Šargovcu otkriven je sarko­fag, izraziti primjer rimskog nadgrobnog spomenika, koji je isklesan od dva kamena bloka a pobuđuje pažnju veličinom, klasičnom izradom i monumentalnošću. Stoji kao eksponat unutar zidina Kastela.
Hod u Vjeri Jurica Salic-2.jpg
Rimski sarkofag otkriven u Šargovcu
12
Dosta značajno rimsko naselje bilo je i u Trnu (Ad Ladios). Kroz trnsko područje rimska cesta je išla većim dijelom trasom stare gradiške ceste. Sam je Trn pun osta­taka rimske kulture, više na lijevoj, manje na desnoj obali Vrbasa. Do pred kraj turske vladavine mogli su mještani Trna gledati ostatke temelja i zidova po njivama(9). Godine 1925. Pronađena je kamena ploča s latinskim natpisom. Pre nesena je u Zagrebački muzej. Sve ovo nam govori da je rimska cesta, vodeći od Banje Luke na sjever, prolazila kroz oveće naselje u Trnu, koje je imalo logor za vojsku, ciglanu i druge zgrade. Ostatke ciglane i drugih zgrada nalazimo i u obližnjim Ramićima. Uz željezničku stanicu, sa sjeverne strane stariji mještani pamte nekakve zidine koje su u šu­marku dosezale visinu odrasla čovjeka. Ti ostaci sravnjeni su sa zemljom radi stvaranja oranice. Pri kopanju temelja za nove kuće uz spomenutu lokaciju u iskopima i danas se nailazi na ostatke predmeta rimske izrade, najčešće pečenih ciglenih ploča promjera 50 x 50 x 1 cm. Slično naselje s ciglanom bilo je i u Barlovcima.
Još dalje niz Vrbas bilo je rimsko naselje u Laktaši­ma (Ad Fines). Bilo je to tipično termalno naselje, poput onoga u Gornjem Šeheru. Njegovo postojanje bitno je ve­zano uz cestu i korištenje termalnog izvora. Na utoku Vrba­sa u Savu bilo je rimsko naselje Urbate. Moguće da je i rijeka Vrbas dobila ime po tom naselju, jer srednjovjekov­ni naziv Orbasz i sadašnji Vrbas etimološki mogu se izvući iz korijena riječi Urbate.
Sva ta rimska naselja (Castra, Ad Ladios, Ad Fines i Urbate) bila su municipijelog tipa, tj. gradovi s izvjesnom autonomijom, samoupravom. Svaki je municipij imao veliki seoski teritorij sa seoskim stanovništvom. Seoska su pod­ručja gušće ili rjeđe popunjena seoskim imanjima. Vjero-vatno su takva imanja bila brojnija u blizini municipija. U banjalučkoj okolici ta su imanja bila razasuta po Šargovcu, Ramićima, Barlovcima. . .
Takva rimska naselja, kakva nalazimo u banjalučkom kraju nisu nicala spontano, bez ikakvog reda. Da bi se stvo­rio municipij, potreban je bio strateški značaj mjesta, mno-
6) Isp. E. Pašalić, Nav. dj., str. 25.
13
go romaniziranog stanovništva, vojno uporište i perspektiva za dalju romanizaciju. Uz takve uvjete stvarali bi se muni­cipiji. Svako municipijalno naselje imalo je forum (trg), te gradsku kuću sa sudskom dvoranom pri trgu. Tu bi redovi­to bio i hram posvećen Jupiteru. Obično bi ti hramovi rim­skih naselja po našim krajevima bili skromnih dimenzija. Takav hram bio je i na forumu naselja Castra. Godine 1895., za vrijeme gradnje kamenog mosta preko Crkvene na glav­noj banjalučko) prometnici pronašli su žrtvenik, koji ne­dvojbeno pokazuje da je pripadao Jupiterovom hramu. Na tome žrtveniku stoji natpis: I.O.M. ET GENIO LOCI. L SICIN US MACRINUS B. COS. P.S.S.V.L.M. Dopunjavanjem kratica prema proučavanju A. Ravlića dobija se sljedeći tek­st: »Iovi optimo maximo et genio loci Lucius Sicinius Mac-rkinus, beneficiarius consularis Panoniae Superioris Salvit votum libens Merito«(7). Ovaj tekst u prijevodu znači: »Ju­piteru najboljem, najvećem i geniju mjesta. Licinije, Sicinie Makrin, konzulski beneficiarij iz provincije gornje Panonije is­punio je svoj zavjet dragovoljno i sa zahvalnošću«. Ovaj žrtve­nik, pohranjen u sarajevskom Zemaljskom muzeju, svjedoči da je banjalučki kraj u ono vrijeme pripadao gornjoj Panoniji. Između 105. i 107. godine poslije Krista, za cara Trajana po­dijeljena je rimska provincija Panonija na gornju i donju (Panonia Superior et Inferior). Granica između ta dva dije­la bila je na liniji: utok Vrbasa u Savu — Blatno jezero — Ostrogon. Gornja Panonija imala je jugoistočnu granicu up­ravo u banjalučkom kraju. Podatak sa žrtvenika nedvojbeno pokazuje da je naselje Castra —as njime vjerojatno i os­tala naselja u donjem toku rijeke Vrbasa — bilo unutar gra­nica gornje Panonije. Dalje na jug, od linije Manjača — Ti-sovac — planina Borja bilo je područje rimske provincije Dalmacije.
U kasnoantičko doba grčko-rimska kultura poprima kozmopolitska obilježja. Pokoreni su mnogi narodi, čije su kulture Rimljani apsorbirali. Božanstva pokorenih naroda uvrštavana su u grčko-rimski panteon. Tako se i ilirska kultu­ra pretapala u grčko-rimsku. U tako velikom carstvu osje­tio se veoma jak uticaj orijentalnih kultura. Stoga nije ni
7) A. Ravlić, Banjaluka, razdoblja i stoljeća, Veselin Masleša. Sarajevo 1979., str. 9.
14
čudo, što su se pojavili razni kultovi orijentalnih božansta­va. Tipičan primjer orijentalnog kulta je mitraizam. Ovaj perzijski kult, u kojemu je glavnu ulogu igralo božanstvo sunca Mitra, imao je za podlogu dualizam, tj. vjerovanje u dvije suprotne stvarnosti: dobro i zlo, svjetlo i tamu. Izme­đu tih stvarnosti je neprestana borba. To je borba dobroga boga Ahuramazde i zloga Ahrimana. U 4. i 5. stoljeću posli­je Krista kult se raširio i po našim krajevima. Njihovi no­sioci bili su pripadnici orijentalnih legija, koje su bile sta­cionirane u ovim krajevima. Tako se taj kult proširio i po krajevima Bosne i Hercegovine. Pronađeni su ostaci mitre -ja (hramova posvećenih božanstvu sunca Mitri) u Konjicu, Jajcu i Dardagani kod Zvornika. U mitrejima, na strani su­protnoj od ulaza redovito se nalazio nama dobro poznati reljef Mitre Tauroktona (tj. bikoubojice). Tu je Mitra prika­zan kao mladić obučen u perzijsku narodnu nošnju, kako žrtvuje svetog bika Ahuramazdi, božanstvu dobra. Takav re­ljef nalazimo u obližnjem Jajcu, kao ostatak mitreja. U ba­njalučkom kraju ne nalazimo tragova mitreja, ali vjerojatno je Mitrin kult bar u nekoj mjeri bio raširen po naseljima u donjem toku rijeke Vrbasa. Međutim, vremenski period nije bio dovoljno dug, da bi ta sljedba mogla uhvatiti jači korijen. Povlačenjem orijentalnih vojnika iz naših krajeva gasio se i Mitrin kult. Istovremeno nadošli su i veliki pokre­ti barbara, koji su uništili mnogo postojećeg u Bosni i Her­cegovini. Između ostalog, dokrajčili su i sljedbu mitraizma na našim prostorima.
15
KRISTJANIZACIJA
Ranokršćanski period
U takvom ambijentu, u kome se ilirska kultura pre­tapala u kasnoantičku, u kome je Rimsko carstvo otvoreno za vitalnija nastojanja i ostvarenja, gdje je cvala greko-rim-ska kultura kozmopolitski obojena, pojavilo se kršćanstvo, najnoviji izdanak židovske providencijalnosti. Kršćanstvo sa sobom nosi mnogo novoga, radikalnog za svoje vrijeme. To je religija budućnosti, religija evropske civilizacije koja se tek formira. Nova religija se širi po prostranom carstvu. U tome širenju ne zaobilazi ni banjalučki kraj.
Do novijeg vremena nismo imali nikakve povijesne argumentacije za ovaj period kršćanske povijesti banjaluč­kog kraja. Ništa o tome nije bilo poznato povijesti, niti je što ostalo zabilježeno u pisanoj formi. Nismo imali ni arhe­oloških nalaza sakralnih objekata i predmeta. Jedino preda­ja kaže, da je ispod Crkvena, u dolini sa zalužanske strane, u rano doba kršćanstva bio samostan časnih sestara (duv-ni). Ostaci neke građevine doskora su se zapažali na tome mjestu, kojeg sada prekriva deponija gradskog smeća. Sas­vim je moguće da je postojao takav samostan na spome­nutom mjestu, no to je još povijesno nedokazano.
Novija arheološka istraživanja donose više spoznaja o spomenutom periodu banjalučkog kraja. Imamo jedan vri­jedan nalaz na lokalitetu Grič-Pauša u Ramićima, na kojeg je i prof. Skarić upozoravao još 1924. godine. Tragajući za ostacima rimske naseobine u Ramićima od 1. X. 1984. do 31. I. 1985. godine arheolozi su naišli na temelje ranokršćanske bazilike. Nalazište leži na dvije zaravni na blagoj padini pre­ma zapadu, između rječice Dragočaja, između željezničke sta-
17
nice i zaseoka Maleševići na prostoru od cca 30.000 m. Ba­zilika je kvadratične forme dimenzija 14,20 x 14,05 m s po­lukružnom apsidom prema istoku. Zidovi širine 0,60 do 0,75 m građeni su od lomljenog kamena u tehnici »opus incer-tum«. Prema očuvanim substrukcijama vidimo da se bazili­ka sastojala od narteksa, naosa, aspidalnog prezbiterija, pas-toforije i sporednih prostorija. Apsida je popločena bijelim mozaičkim terasama utisnutim u podlogu od metala s drob-ljenom ciglom. Unutar prostorije nađeni su ulomci žbuke, veći fragmenti žljebom dekorirane opeke i nešto keramike. Tu je pronađena i moneta (maiorina) s likom cara Flaviusa Kladiusa Iulianusa (Julijana Apostate) II. iz 361 — 363. go­dine. Ovo i sve datosti govore da je ta bazilika stvarno pos­tojala u ranokršćanskom periodu 3. — 5. stoljeća. Vjerojat­no je porušena u seobi naroda, najvjerovatnije Gota ili Ava­ra. O ovome arheološkom nalazu tek slijedi stručna obrada a do sada je objavljeno samo ovo bitno u publikaciji »Izlož­ba 10 godina arheoloških istraživanja područja Banje Luke i okoline 1979-1988. godine«.
Postoje indicije da je i na lokaciji Kastela postojala ranokršćanska bazilika. Arheolozi su već naišli na ostatke takvog objekta. To je sasvim vjerojatno. Kada je u tako ma­lom naselju Grič-Pauši bila takva bazilika, zašto ne bi bila i u takvom velikom naselju kao što je činilo značajno mjes­to »Castra«. Međutim, slijede dalja arheološka istraživanja, nakon kojih ćemo s više vjerodostojnosti moći reći o kak­vom se objektu radi.
Na temelju ovih datosti mogli bismo iznijeti neke po­stavke, koje se uklapaju i u širi kontekst kristijanizacije na­ših krajeva:
— Kristijanizacija unutrašnjosti Ilirika, a s time i ba­njalučkog kraja počela je prilično kasno. U većoj mjeri ni­je se mogla provoditi sve do Konstantinovog preokreta po­četkom 4. stoljeća. Istina, u unutrašnjosti nalazimo bazilike (Mogorjelo, Lepenica, Mali Mošunj, Dabravine, Zenica. . .), što svjedoči o ozbiljnom misijskom djelovanju. Tu možemo svrstati i spomenute nalaze sakralnih objekata u banjaluč­kom kraju, što prema dosadašnjem poznavanju možemo sta­vljati u 4. i 5. stoljeće. S druge strane, dok je kristijaniza­cija tekla u banjalučkom kraju, već su stajale barbarske hor­de na Dunavu, prijeteći sve više provalama i pustošenjima.
18
U tim provalama banjalučki kraj je bio izložen i nezaštićen a dobri rimski putevi omogućavali su barbarima lakše i br­že napredovanje.
—   Kršćansku vjeru u romanizirana naselja u banja­lučkom kraju donijeli su prvi vjerovjesmici — vojnici i tr­govci. Vjerojatno su po naseljima u donjem toku rijeke Vrba­sa formirali neki oblik ranokršćanske zajednice, specifičan za ono doba širenja kršćanstva.
—  Kako je kršćanstvo urbanim putem zahvatilo Rim­sko carstvo, tako je kristjanizacija banjalučkog kraja ima­la urbani karakter. Prvo se pojavilo i kao takvo organizira­lo po romanskim gradovima i bližim manjim naseljima a pitanje je, da li je bilo vremena za širenje i po daljim, još ilirskim naseobinama.
—   Sigurno se zna za postojanje biskupskog centra Baloie, čim lokaciju tražimo negdje u gornjem toku rijeke Save, na putu Salona — Servatium. Zahvaljujući dobroj pro­metnici, bio je moguć veliki uticaj biskupskog centra na na­selja u donjem toku rijeke Vrbasa. U takvim okolnostima mogle su se formirati ranokršćanske zajednice po mjestima na području današnje Banje Luke i bliže okoline, tj. u Ka­stelu, G. Šeheru, Trnu, Ramićima. . . Ipak. ta kristijaniza­cija u banjalučkom kraju provedena je prilično kasno. Bis­kupski centar Baloie spominje se u prvoj pol. 5 stoljeća kada je već na pomolu bilo zatiranje svega romanskog pred najezdom novopridošlih naroda.
U seobi naroda
Krajem 4. stoljeća, točnije rečeno 375. godine počinje period povijesti Evrope, koji obično nazivamo »seobom na­roda«. Puna dva stoljeća trajala su pustošenja i razaranja barbarskih plemena. U takvom vihoru barbarstva nisu bila pošteđena romanska naselja u donjem toku rijeke Vrbasa. Mnoga su barbarska plemena i narodi pohodili banjalučki kraj u bjesomučnom traženju prostora za svoju opstojanost, nemilosrdno gazeći one, koje su na tome putu zatekli. Iz­bjegavajući zatiranje, sami su istrebljivali druge u nepošted-noj borbi za opstanak. Ovdje ćemo spomenuti samo one, ko­ji su se trajnije zadržali na području banjalučke kotline.
19
Pod pritiskom Huna — koji su takođe posjećivali Bal­kan — zapadni Goti (Vizigoti) prelaze Dunav 388. godine. U bici kod Hadrijanopolisa potuku rimsku vojsku. Na bojnom polju pade i sam rimski car Valent. Ovim porazom Rimlja­na za Balkan nastadoše burna i teška vremena. Zapadni Go­ti su krstarili i pljačkali po našim krajevima. Njima se pri-družiše i istočni Goti (Ostrogoti). Godine 412. zapadni Goti odlaze u Španjolsku a istočni ostaju kao važan faktor na Balkanu. Pod kraljem Teodorikom (471-526.) osnovali su svo­ju državu. Zapadni dio Balkanskog poluotoka ulazio je u sklop njihove države. Bosanska krajina s banjalučkim kra­jem definitivno je priključena istočnogotskoj državi 493. go­dine. Prilike su se nešto poboljšale, jer su se istočni Goti donekle smirili. Od svih pridošlih naroda, oni su se znali najbolje prilagoditi kasnoantičkoj kulturi. Osim toga, bili su i kršćani, Arijeve sljedbe. Kako su bili dosta jaki, mogli su početkom šestog stoljeća odbijati napade drugih pleme­na i osigurati svoju dominaciju. Nastanivši se u plodnim krajevima, uzimali bi sebi trećinu plodne zemlje. Vjerojatno su tako činili i u banjalučkom kraju, posebno u ravnici niz­vodno prema Savi.
Dolazak Slavena
Prvu pojavu Slavena u našim krajevima povjesničari bilježe 551. godine. Dolaze u sprezi s avarskom silom. Poči­nju strahovita avarska pustošenja, koja gase romanski ži­vot u našim krajevima. Godine 598. Avari provaljuju u Bos­nu iz Srijema. Ovom prigodom u Bosni su razorili oko če­trdeset tvrđava. U novom naletu 615. godine razorili su Sa­lonu. Prethodno takvu sudbinu doživjela su i naselja u unu-trašniosti a među njima i ona u banjalučkom kraju. Pred naletima barbara stanovništvo je bježalo u primorje, najra­dije na otoke, jer su oni nudili veću sigurnost. Naselja su rušena, pljačkana i napuštana sama od seobe propadala. Takva je bila tadašnja slika krajeva Bosne i Hercegovine. Ovako se neslavno završava kasnoantički period u predjeli­ma donjeg toka rijeke Vrbasa.
U tako razorene i napuštene krajeve naselili su se na­ši preci u 6. i 7. stoljeću. Inače, Slaveni nisu imali smisla za gradski način života. Bavili su se uglavnom zemljorad-
20
njom, stočarstvom i ribolovom. Malo su se držali ostataka kasnoantičkih naselja. Gradili su drvene kuće po zaposjed­nutim krajevima, živeći u rodovskom poretku. Tako su stvo­rili razbijen tip naselja, poznat svuda po Balkanu. Trebalo je proći mnogo vremena, da stvore vlastitu gradsku kultu­ru. Osim toga, do vremena sv. braće Ćirila i Metoda nisu imali svoje vlastito pismo. Zbog ovakvih okolnosti banjaluč­ki kraj, s većim dijelom Bosne i Hercegovine dugo ne nala­zimo na bini povijesnih zbivanja. Naseljen već u prvom va­lu slavenskih doseljenika, pada u zaborav sve do 13. stolje­ća. Redali su se periodi i događaji: prisutnost Franaka, us­tanak Ljudevita Posavskog, period hrvatske samostalnosti, navale Madžara i njihovo trajno prisustvo. . . Sve se ovo događalo na domak ili u samom prisustvu banjalučkog kra­ja a ipak nemamo ništa posebno, što bi povijest mogla za­bilježiti da se dogodilo u navedenom kraju.
Ipak, nešto znamo o nazočnosti Slavena u banjaluč­kom kraju. Iako nam povijest o tome ništa ne govori, novi­ja arheološka proučaovanja tvrđave Kastel svjedoče da su Slaveni obitavali na spomenutom lokalitetu. Ranija arheološ­ka proučavanja potvrđuju činjenicu, da je ta lokacija bila na­seljena u turskom, kasno-srednjovjekovnom, rimskom, pa i prethistorijskom periodu. Međutim, ispod kasno-srednjovj-ekovnog a iznad antičkog sloja otkriven je poseban kulturni sloj iz slavenskog perioda (8. i 9. stoljeće). Sudeći po nađe­noj keramici, taj sloj predstavlja do sada »najstarije slaven­sko naselje na teritoriji Banje Luke« (8). Kastel, na blagoj uzvisini u klinu između Crkvene i Vrbasa, uvijek je koriš­ten kao obrambeni položaj. Taj položaj koristili su i Slave­ni, stvorivši od njega gradsko utvrđenje, zaklon, kakav su malo gdje imali u ovome dijelu današnje sjeverozapadne Bosne.
Naselivši banjalučku kotlinu, Slaveni su sa sabom do­nijeli svoju religiju. Kako nemamo gotovo nikakvih podata­ka o životu Slavena u banjalučkom kraju do 13. stoljeća, malo znamo i o njihovoj vjeri. Imajući u vidu općenito po­znavanje religije starih Slavena, mogli bismo reći, da su i Slaveni u banjalučkom kraju vjerovali u najviše biće, vrhov-
8) I. Čermošnik, Otkriveno slavensko gradinsko naselje u Kastelu u Ba-njoj Luci, Zbornik krajiških muzeja, NIŠP, Glas, Banja Luka 1973., str. 195.
21
no božanstvo, koje su nazivali: Svantevid, Svevid, Sutvid, Vid. . Uz njega su štovali i druga božanstva: gromovnika Peruna, bog sunca Dajboga, božicu zemlje Vidu (Dodu), božicu proljeća Ladu i dr.
Iz maglovite predstave koju imamo o religiji starih Slavena možemo shvatiti da je u pitanju prirodna religija, stvorena na temelju vjerovanja u prirodne sile. Uz ovo pri­rodno obilježje, vjera starih Slavena u dobroj je mjeri pro­žeto praznovjerjem. Vjerovali su u postojanje vještica, vu­kodlaka, džinova, te kućnih, šumskih i riječnih duhova. U takvoj religiji kult pokojnika zauzimao je vidno mjesto.
Kristjanizacija
U unutrašnjosti »slovinske zemlje« kristjanizacija je provedena u 9. i 10. stoljeću. Zbog nedostatka povijesnih podataka izostaje svako detaljno određivanje vremena i do­gađaja kristjanizacije spomenutog područja. Možemo kons­tatirati da je teklo sporo i mukotrpno, sa zakašnjenjem, zbog čega se kasno pojavljuje u formi župskog uređenja.
Uvjeti za kristjanizaciju krajeva današnje sjeveroza­padne Bosne (s njima i banjalučkog kraja) stvarani su u de­vetom stoljeću. Hrvatski knez Mislav (835—845.) »razmak-nuo je. . . svoju vlast na jugu Save po današnjoj Bosni. Zauzevši zemlje između Vrbasa i Drine, osnovao je banovi­ne (bosansku, a možda i usorsku), a prikučivši se tim Sri­jemu, koji je bio tada u vlasti Bugara postao je sada ne­posrednim susjedom države bugarske. . .«(9). Time je otvo­ren put u unutrašnjost za vrijeme njegovih nasljednika. Ta kristjanizacija unutrašnjosti mogla je početi za kneza Bra­nimira (879—892.) i trajati tokom 10. stoljeća. Vjerovjesni-ci su dolazili iz već pokrštene Dalmacije.
Kršćanstvo na području banjalučkog kraja bilo je ri­mskog, zapadnog tipa, što se kasnije pokazalo kao katolič­ko. To dokazuje katoličko ustrojstvo vremena koje slijedi sve do dolaska Turaka. H. Kreševljaković svjedoči da je Ba­nja Luka do turskog zaposjednuća bila »izrazito katoličko mjesto« (10).
9) v. Klaić, Povijest Hrvata, knjiga prva Nakladni zavod MH, Zagreb
1988, str. 74.
10) H. Kreševljaković, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini, Naučno društvo BiH, Djela, knjiga 12., Sarajevo 1961., str. 17.
22
Nakon kristjanizacije banjalučki kraj je morao biti pripojen jednoj od susjednih, tada postojećih dalmatinskih biskupija, u prvom redu splitskoj a moguće neko vrijeme i ninskoj. Oko 1094. godine stvorena je zagrebačka biskupija. Razlog je osnivanju biskupije taj što su krajevi između Mu­re, Drave, Save, Kupe, Sane i Vrbasa bili predaleko od bis­kupskih sjedišta u Splitu, Kninu i Ninu. Banjalučki kraj je pripao novoosnovanoj biskupiji. Jugoistočna granica te bis­kupije išla je nekadašnjom granicom rimskih provincija Dal­macije i Panonije: Bos. Petrovac — Manjača — Bočac — Borja — sastav V. i M. Ukrasne. Odatle je granica skretala na sjever i izlazila na Savu kod Bos. Kobaša. Južno i istoč­no od te linije sterala se bosanska biskupija.
23
PERIOD KASNOG SREDNJEG VIJEKA
Značaj župe
Naselivši se po našim krajevima, Slaveni su nastavili živjeti u sebi svojstvenom poretku. Život se uglavnom odvi­jao u krugu zadruge, koja čini skup svih bližih i daljih ro­đaka sa zajedničkom imovinom i poglavarom. »Više ili mno­go zadruga čine pleme. . . a zemlja na kojoj pleme prebiva, zove se župa«(u). Glavar župe bio je župan. Više župa sa­činjavalo je oblast, kojoj je na čelu bio veliki župan ili knez. Tokom vremena od županskih rodova formiralo se plemstvo a jačanjem pojedinih knezova stvarale su se moćne obite­lji feudalnih velikaša (Šubici, Babonići, Hrvatinići. . .), pa i same srednjovjekovne države tvorevine južnih Slavena.
Župa je činila značajan faktor u životu Slavena. Kao takva, zapremala je dosta prostrano područje a ime joj je određeno geografskom uvjetovanošću a manje plemenskom pripadnošću. Poznatije župe na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine bile su: Vrhbosna, Lepenica, Lašva, Skoplje, Liv-no, Neretva, Rama, Usora, Soli, Pliva, Sana. . . Samo nam ovo navođenje gavani, koliko su te župe bile prostrane. Ta­ko npr. župa Lašva zapremala je cijeli kraj uz istoimenu rijeku, pa i dalje, od Prusca do Zenice. Kristjanizacijom žu­pa dobiva se i crkveno obilježje. Ona postaje osnovna crk­vena administrativna jedinica. S vremenom gubi prvobitni društvenojpolitički značaj, a u crkvenom pogledu postaje si­nonim za bitnu crkvenu administrativnu jedinicu.
Među župama na području sjeverozapadne Bosne na­lazimo i župu Vrbas, koja je prvotno ograničena na banja­lučku kotlinu i ravnicu nizvodno do Save. Radi toga treba-
11) V. Klaić, Nav. dj., knjiga druga, str. 156.
25
mo nešto pobliže reći o prvobitnom naselju Vrbas. Uz to ćemo se upoznati s prilikama pod madžarskom vlašću a onda nešto reći i o vjerskom i crkvenom stanju.
Prvotno naselje Vrbas
Dokaze o postojanju naselja u banjalučkoj kotlini po­slije doseljenja Slavena, pored gradine u Kastelu, nalazimo tek u 13. stoljeću. Pored Zvečaja, Grebena i Bočca uz Vrbas bilo je i naselje zvano Vrbas, koje se u različitim dokumen­tima različito piše: Orbasz, Orbaz, Vrbaz, Urbaczu, Wrbaz, Orbaaz, Orbag, Orbacz i Orbaczag.
0 lokaciji Vrbaškoga grada postoje različita mišljenja. Lokaciju je teško odrediti iz više razloga:
—   Srednjovjekovna povijest banjalučke kotline i rav­nice do Save nedovoljno je istražena.
—   Istovremeno su postojala dva naselja na području današnje Banje Luke.
—  U novije doba mnogi traže lokaciju Vrbaškoga gra­da i po drugim mjestima u blizini, koja nose slična imena. Postoje dva takva mjesta, koja bi se na temelju sličnosti imena mogla identificirati sa starim Vrbaškim gradom. Jed­no je Vrbanja uz istoimenu rijeku, sijelo župe s istim ime­nom, nedaleko od Banje Luke. Drugo je Vrbaška, jugozapad­no od Bos. Gradiške, u gornjem toku potoka Vrbaška, koji se ulijeva u Savu. Gledano etimološki, isključuje se Vrba­nja kao mogući Vrbaški grad, jer svaka forma riječi Vrbas ima slovo 's', što nije slučaj s rječju Vrbanja. Ostaje mo­gućnost da je u pitanju Vrbaška. Ako bismo tu varijantu prihvatili kao vjerodostojnu, ostala bi nam velika nejasnoća u pogledu naselja u banjalučkoj kotlini. Naime, ako bi Vr-bašku poistovjetili s grdom Vrbasom, tada bi nam ostala ve­lika praznina i šutnja povijesti Srednjeg vijeka o naseljima u Banjalučkom kraju. U svakom periodu povijesti područje današnje Banje Luke bilo je značajno, s većim naseljem. Uvijek su naselja u banjalučkoj kotlini bila dominantna u donjem toku Vrbasa, pa i mnogo široj oblasti. Ako bi grad Vrbas locirali uz Vrbašku, teško bi bilo shvatljivo da tak­va lokacija, na kojoj je današnja Banja Luka, samo kroz 12., 13., 14. i dijelom 15. stoljeća bude pusta. Dalje, da je
Vrbaški grad bio u Vrbaškoj, moralo bi biti neko manje na-
26
selje u banjalučkoj kotlini. Moralo bi se za njega znati. Osim toga, po opisima Vrbaškoga grada uvijek se spominje važ­na prometnici u smjeru sjever — jug. Međutim, kod Vr-baške je važnija poprečna transferzala.
0 ubikaciji Vrbaškoga grada povijest će tek reći ko­načnu riječ. Dotle je ovo pitanje otvoreno. Ne potcjenjuju-ći druga mišljenja, mi ovdje s vjerojatnošću usvajamo tv­rdnju da je Vrbaški grad bio negdje na području Banje Lu­ku. Ovu pretpostavku uvažavamo tokom daljeg izlaganja.
Tragajući za eventualnom lokacijom Vrbaškog grada na području banjalučke kotline zapadamo u velike poteško­će, jer nam nije jasno, da li ga trebamo tražiti na mjestu da­našnjeg Gornjeg Šehera ili pri staroj tvrđavi. Najvjerojat­nije je da su i tada bila dva naselja na tim lokacijama, od kojih je jedno činio kneževski grad, centar županije a dru­go uz njega postojalo tako da se spominju oba naselja.
Većina starijih povjesničara sklona je povjerovati da je prvotno naselje Vrbas bilo u Gornjem Šeheru. Na uto-ku Suturlije u Vrbas zamjećuju se ostaci starih gradskih ruševina. One »leže na uzvisini Cecelju a tvore izbojak Po-nir vrha i protežu se do Vrbasa. Još se vidi trag nekadaš­njih serpentina. Po prilici 3 km daleko od današnje držav­ne ceste nalaze se ruine Vrbaškog grada(?). Kamenje je gradsko upotrebljavano, tako da se vide razdrobine zidina. Prema jednoj varijanti ondje je stajao grad Orbasz, a nje­govo podgrađe bijaše stari Orbasz — Vasarhely. . .«(12). Na­rodna predaja te ruine naziva starim gradom, kako se dos­kora zvala i mahala u kojoj se te ruševine naziru. Kombi­niranjem ovih pretpostavki mogu se dovesti u sklad obje tv­rdnje. U periodu turskog nadiranja Vrbaški grad gubi svo­ju važnost a njegovu ulogu preuzima ojačana tvrđava, koja se formirala u već postojećem naselju u centru današnje Banje Luke. Neki donose mišljenje da je podgrađe Orbasz — Vasarhely upravo to naselje, iz kojega se kasnije razvila Banja Luka, na obali Crkvene i Vrbasa.
Imajući sve ovo u vidu, ipak se ne usuđujemo točno ustvrditi gdje se nalazio drevni Vrbaški grad. Sud valja sus­pendirati sve dotle, dok ne dobijemo dovoljno jasne povijesne
12) Lj. Thaloczy, Povijest (Banovine, Grada i Varoši) Jajce, Zagreb 1916., str. 236.
27
podatke. Dotle se držimo pretpostavke da je Vrbaški grad bio tu negdje, na području Banje Luke ili Gornjeg Šehera. Prvi spomen u vrbaškoj župi datira iz 1244. godine(13). Grad se kasnije spominje. Sigurno poznati izvor iz 1295. go­dine spominje Vrbaški grad — tvrđavu kao posjed slavon­skog bana Radoslava. No to ne znači da Vrbaški grad i pri­je nije postojao. Vjerojatno je već početkom 11. stoljeća postojalo znatno naselje na području Banje Luke. U toku navedenog stoljeća spominje se vrbaška župa, njezin knez i suci, što pretpostavlja postojanje gradskog naselja. Vr­baški knez je ubirao prihode od trgovine na prelazu preko Save kod Bos. Gradiške, što pokazuje da pri Savi nije bilo značajnog naselja. Kako nalazimo da je za kneza Vrbaškoga grada prvotno biran netko od činovnika s madžarskog dvo­ra, zaključujemo da je to bio kraljevski grad.
Sigurno znamo da je Vrbaški grad krajem 13. stolje­ća imao jaku tvrđavu i podgrađe. Po veličini i značenju nadilazio je sve tadašnje gradove na prostoru današnje sje­verozapadne Bosne. Bio je to kneževski grad, sijelo župa­nije, kasnije i vrbaškog distrikta. U drugoj polovici 14. sto­ljeća imao je i svoju novčanu valutu, što takođe govori o njegovom značenju.
Političke prilike
Madžari su u Panonsku niziju došli koncem 9. stolje­ća. U svojim navalama posjećivali su banjalučku kotlinu i prije 1102. godine. Te godine su zemlje između Drave i mo­ra došle pod njihovu dominaciju. I sama centralna Bosna, u kojoj se naziru začeci srednjovjekovne bosanske državno­sti dolazi pod njihov uticaj. Čini se daje već tada banjaluč­ka kotlina ušla u sklop slavonske banovine. U 13. stoljeću spominje se župa Vrbas, koja se graniči sa susjednim župa­ma: Zemljanik, Sana, Glaž i Vrbanja (14). Kako je zemlja-nička župa pripadala bosanskoj banovini, vrbaška se nalazi­la u graničnom pojasu. Od svih tih župa vrbaška je bila naj­značajnija, zahvaljujući ponajviše svome zgodnom položaju. Njezin gospodar nosio je kneževski titul, što znači, da je bio veliki župan. Inače, redovito je vrbaški knez bio neki
13)   Vidi: Lj. Thaloczy, Acta Bosnae, 8-12.
14)   2upa Zemljanik obuhvatala je područje Manjače uz rijeku Vrbas: žu­pa Glaž je zapremala istočni teritorij s prnjavorskim krajem, a Vrba­nja prostor uz istoimenu rijeku.
28
od činovnika s madžarskog dvora. Stanje u župi bilo je dos­ta konfuzno. Velikaši su se samovoljno ponašali, radi čega je pučanstvo mnogo trpjelo. To pokazuje tužba iz 1269. go­dine, u kojoj se navodi da narod mnogo pati od »stalnih is­pada susjednih velikaša i samog vrbaskog kneza i njegovih sudija« (5). Posjedujući prijelaze na Savi, vrbaški knez je u svojim rukama držao i trgovinu, ubirući i od toga znatne prihode.
Godine 1274. vrbaška župa sa sanskom dolazi pod vlast kneza Janoša, sina Henrika Gisinga, jednog od najsil­nijih velikaša tadašnjeg ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Tek ovdje vidimo da vrbaška župa nije davana u nasljedstvo. Vrbaški grad je kratko vrijeme bio u vlasti Gisinga, jer oni su imali veliku oporbu domaćih velikaša, prije svih knezo­va Goričkih — Babonića. Na pomirenju Gisinga i Babonića 30. listopada 1280. godine u Ozlju spominje se Ivan Gising, s titulom magistra i župana Vrbasa i Sane (16). Magistar Ivan se spominje kao župan Vrbasa i naredne 1281. godine. No Gisinzi se nisu dugo zadržali kao posjednici vrbaškoga grada, jer ubrzo ta obitelj gubi moć i posjede u krajevima oko Vrbasa i Sane. Godine 1285. spominje se vodički knez Radoslav, slavonski plemić, brat banova Dionisija i Stjepana III. kao gospodar Glaža, Vrbasa i Sane. To je u stvari veli­kaška obitelj Babonića (prvotno Babonegi) u naponu svoje moći. Oni su se domogli i susjedne zemljaničke župe. Nai­me, bosanski ban Prijezda (1250 — 1287.) u posljednjoj go­dini svoga vladanja izdaje povelju iz koje se vidi da je je­dan ogranak kuće Babonića imao svoje posjede u dolini rije­ke Sane. Iz te kuće bio je spomenuti Stjepan III., ban čita­ve Slavonije u Prijezdino doba. Ban Prijezda udaje kćer Katarinu za Stjepanovog prvorođenca Ladislava i kao miraz daje mu župu Zemljanik u trajnu baštinu (17). Knez Rado­slav, moćan i uticajan zamjenjuje Stjepana III. na banskoj dužnosti, postavši 1292. godine banom čitave Slavonije. Suz-bivši samovolju pojedinih velikaša (napose Gisinga) i mud­ro vodeći poslove, poboljšao je položaj pučanstva na svojim
15) Monumenta Hungariae historica, XX., 593. 16) Isp. V. Klaić, Nav. dj., knjiga prva, str. 200. 17) Isp. V. Klaić, Nav. dj., knjiga prva, str. 297.
29
posjedima. U dinastičkim borbama za madžarski prijestol igrao je ban Radoslav dvojaku ulogu. Čas je bio na jednoj, čas na drugoj strani. Jedno vrijeme otvoreno je pomagao napuljskog pretendenta za ugarski prijestol Karla Martela, protiv kralja Andrije (1290 — 1301.). U spletu takvih okol­nosti bilo je trenutaka, kada su se ljudi s njegovah posjeda međusobno borili, našavši se na stranama dvaju protivnika. Ovo potvrđuje sljedeći iskaz: »Tvrdislav i Blaž Grubačević iz Vrbasa držali su Andrijinu stranu i osobito su se istakli u jednoj borbi protiv bana Radoslava Slavonskog, kraljevog protivnika, jurišajući na njegov vrbaski grad« (18).
Dok je Radoslav više puta mijenjao strane i pred Kar­lom Martelom funkcionirao kao slavonski ban, Andrija III. 1293. godine imenuje svoju majku Tomasinu Morosini vojvotki­njom čitave Slavonije (ducissa totius Solavoniae). U stude­nom 1293. godine »odlikuje ona... Tvrdislava i Blaža, sinove Grubačeve iz Vrbaške županije u današnjoj Bosni, te im da­je polovicu dohotka od prevoza na Savi kod Gradiške, a to za njihove zasluge, što ih bijahu stekli boreći se u svoje do­ba za kralja Andriju proti nevjernomu tada banu Radoslavu Baboniću, kojemu bijahu oteli njegov utvrđeni Vrbaški grad (Wrbazeu, kod današnje Banjaluke)« (19). U tim previ­ranjima gubi se trag banu Radoslavu. Godine 1299. spominje se kao pokojni. Ipak su Babonići zadržali vrbašku župu u svojoj vlasti, jer su stali na Andrijinu stranu. Radi toga kralj Andrija III. 1299. godine po drugi put imenuje kneza Stjepana Babonića banom čitave Slavonije. Uz to, oprašta njemu i njegovim rođacima sve, »ali pod pogodbom da mu povrate nepravedno stečene gradove Susedgrad kod Zagre­ba, Vrbaški grad (kod današnje Banjaluke) i Glaški grad na međi banovine Usore« (20). No opet su Babonići bili u dosluhu s Napulj cima, ovaj puta s Karlom Robertom, dru­gim protivnikom kralja Andrije III.
Kada je umro kralj Andrija III., došao je na madžar­ski prijestol Karlo Robert (1301 — 1342.). Imao je u vidu Baboniće, premda su bili tako vjerolomni. Čini se da su u pravom času bili na pravoj strani. Poput prethodnika An-
18)   V.   Carević, Historija, Bosne, knjiga prva, str. 214.
19)   V.   Klaić, Nav. dj., knjiga prva, str. 306.
20)   V.   Klaić, Nav. dj., knjiga prva, str. 308.
30
drije III. kralj Karlo Robart 1310. godine imenuje Stjepa­na Babonića za bana čitave Slavonije, četiri godine kasnije tri brata (ban Stjepan, Ivan i Radoslav) međusobno dijele posjede. U toj diobi Ivan dobiva prihode donje Slavonije od Glaža, Vrbasa, Dubice i susjednih slavonskih oblasti.
Ivan Babonić ujedinjuje sve slavonske posjede i oba­vlja dužnost bana čitave Slavonije u razdoblju 1312 — 1323. godine. U gradu Vrbasu boravi 23. rujana 1320. godine, gdje izdaje povelju Ladislavu, plemiću od Rakovca (mjesto na cesti Zagreb — Križevci). Ban Ivan stupa na čelo moćne koalicije velikaša protiv Mladena II. Šubića, bana Hrvata i i Bosne u razdoblju 1312 — 1322. godine. Vodeći vojsku ve­likaša pobijedio je Mladena kod Bliske 1322. godine i time skršio moć Šubića. Sljedeće godine odlazi na novu dužnost. Kako je sredio prilike u banovini Slavoniji, prema kraljevoj zapovijedi trebao je unijeti red i mir u ostale hrvatske ob­lasti...
Vrbaški grad je još neko vrijeme bio u vlasti Babo­nića, koji se prozvaše Blagajskim, po Blagaju, kojeg su do­bili u posjed. Kako se Vrbaški grad nije davao u nasljed­stvo, čim je oslabila moć Babonića, počeo je mijenjati svoje gospodare. U tim previranjima 1359. godine Nelipići su do­bili u posjed Vrbaški grad. Naime, te je godine ugarski kralj Ludovik I. Veliki (1342 — 1382.) imenovao cetinskog kneza Ivana Nelipića »županom Sane i Vrbasa« (21). No ne nalazimo da su Nelipići dugo bili gospodari Vrbaškoga gra­da. Njegovi gospodari su se i dalje mijenjali, kako su prili­ke zahtijevale. Situacija je bila veoma složena. Kada bi oja­čala moć ugarskog kralja, on bi postavljao svoga čovjeka za gospodara Vrbaškoga grada. A kad bi se pojavio koji pretendent za madžarski prijestol, on bi postavljao svoga čovjeka za vrbaškog kneza. Tako je bilo i u vrijeme kralja Sigismunda (1387 — 1409.). Ladislav Napuljski je 1391. i 1392. godine radio na tome da mu preotme prijestol. U lis­topadu 1392. godine Ladislav »podijeli plemiću Herku Ma-tijeviću i braći njegovoj, zatim Ladislavu i Ostoji Mikšićima sela Lipovac i sv. Martin u župi Vrbasu; jednako darova toga dana braći Petru, Milošu, Dioniziju, Ivanu, Stjepanu i
21) ». . . comitatum de Orbas et Zana tenentem«, V. Klaić, Nav. dj., knj­iga druga, str. 163.
31
Vlahu, sinovima bosanskoga vojvode Pavla, više sela (Vojs-kovo) u župi Vrbasu...« (22). Godine 1397. daruje kralj Sigis-mund Vrbaški grad grofu Hermanu Celjskom (23). Da li je to imenovanje ostalo samo nominalno i stvar neispunjenih želja, da li je Herman stvarno zaposjeo Vrbaški grad, teško je reći. Ako je stvarno to i učinio, svakako nije ga dugo držao u svojoj vlasti.
U narednim godinama sudbina Vrbaškoga grada veže se uz velikog bosankog vojvodu Hrvoja Vukčića — Hrvati-nića i njegove posjede. Sigurno se zna da je 1398. godine Vrbaški grad bio u sklopu Hrvojevih posjeda, Donjih kraje­va. U lipnju 1398. godine piše kralj Sigismund Trogiranima o Hrvoju kao kolaborantu s Turcima. Radi toga je odlučio povesti rat protiv Hrvoja. U istom pismu piše da će «... iz Dubice na Uni provaliti u Hrvojevu državu, koja je tad već obuhvaćala Vrbaški grad (Banjaluku) i tvrdi grad Ko­zar (Kozarac)« (24). Negdje u srpnju provalio je kralj Sigis­mund u Hrvojeve posjede. Sigismundov tabor stoji negdje »in descensu camstri prope villam Orbasz — Vasarhely« (2). Thaloczy govori o junačkoj obrani grada Vrbasa. Kralj nije uspio osvojiti Vrbaški grad, niti je dalje napredovao. Odlu­čio se na povratak. Jedanaest dana kasnije bio je u Moslo-vini a 15. listopada u Iloku. U protunavali vojvoda Hrvoje zaposjeda i duhačku župu. Tako je zakratko otrgao od sla­vonske banovine krajeve južno od Save.
U diplomatskim spisima spominje se Vrbaški grad. Kako je u Hrvojevim rukama, slovi kao grad, na koga pre­tendira kralj da ga vrati u svoj posjed. U srpnju 1402. godi­ne javlja fra Emerik Bubek, dubički prior i župan kralju Sigismunda, da je izvršio neke poslove za njega, što mu je naredio još 1398. godine. Poslove je obavio »sub castro Or-bas« (26).
U Sigismundovoj vojni na Bosnu 1405. godine ratova­lo se na Bihaću i Usori. Čini se da nije bilo borbi u dolini Vrbasa, jer je treća madžarska vojska statirala na Savi kao pričuva. No dvije godine kasnije kralj Sigismund prodire
22)   V. Klać, Nav. dj.,   knjiga druga, str. 301.
23)   Isp. Lj. Thaloczy,    Povijest (Banovine, Grada i Varoši) Jajce, Zagreb 1916, str. 238.
24)   V. Klaić, Nav. dj.,   knjiga druga, str. 335.
25)   Lj. Thaloczy, Nav.   dj., str. 20.
28) M. Vego, Naselja bosanske srednjovjekovne države, Sarajevo 1957., str. 134.
32
dolinom rijeke Bosne i11. rujna bio je blizu Bobovca. Isto­vremeno, druga madžarska vojska nadire dolinom Vrbasa. Vode je erdeljski vojvoda Lack de Zantho i Johannes Hen-rici de Thamasy. Dne 5. listopada stajala je ta vojska neg­dje u dolini Vrbasa (»in descensu nostro campestri iuxta fluvium Vrbas« (27).
U to vrijeme nalazimo ljude iz Vrbaškoga grada u službi vojvode Hrvoja. Neki od njih bili su toliko ugledni i moćni, da su dospjeli na visoke položaje. Hrvoje je 1404. godine namjestio u gradu Splitu za kneza vjernog Petricu Jurjevića od Vrbasa, koji je preko pet godina vršio tu služ­bu (»Conte Petriza Jurgevich de Verbas« (28). Dok je bio na toj službi, nagradio ga je Ladislav Napuljski, što svjedoči sljedeći iskaz: »U Splitu bio je knezom Hrvojev pouzdanik, po imenu Petrica Jurjević (Georgij) od Vrbasa. Taj se ože­nio plemenitom djevojkom Pelegrinom, jedinicom nakon smrti plemića Mateja de Cegis. Budući da se ze plemenštinu njezinu u selu Radošiću blizu grada Klisa otimao neki Toma Kurjatić... obratio se spomenuti Petrica na kralja Ladislava. Taj opet zapovjedi 23. ožujka 1407. hercegu i vikaru svomu Hrvoju da rečenu plemenštinu... doznači knezu Petrici Jur-jeviću u ime miraza njegove supruge, što je Hrvoje 23. ruj­na najpripravnije i učinio« (29).
Godine 1408. krali Sigismund poduzima novi pohod na Bosnu. Dobio je odlučnu bitku kod Dobora, zarobio i pobio mnogo bosanske vlastele, zarobivši i samog bosanskog kra­lja Tvrtka II., kojega je odveo u Budim. Time je privreme­no obezglavio bosansko kraljevstvo. Čini se da tada nije bi­lo borbi na Hrvojevim posjedima. Nakon tih događaja voj­voda Hrvoje se miri s kraljem Sigismundom, koji mu pot­vrđuje njegove posjede.
Crkvene prilike
Nakon dolaska Slavena trebalo je proći mnogo vre­mena da se došljaci u unutrašnjosti obrate i stvori crkvena organizacija. Kristjanizacija je provedena a madžarske pro-
27)   V. Klaić, Nav. dj.,   knjiga druga, str. 379.
28)    Lj. Thaloczy, Nav.   dj., str. 20.; V. Klalć, Nav. dj. knjiga druga, str. 381.
39) V Klaić, Nav. dj.,   knjiga druga str. 386
33
vale za izvjesno vrijeme odgodile su stvaranje organiziranih župa u crkvenom smislu. Pokrštenjem Madžara i zaposjed-nućem zemalja sve do Jadrana stvoreni su uvjeti za nesme­tan razvoj crkvenih struktura na prostoru kojeg danas za­prema sjeverozapadna Bosna. Početke formiranja župa u crkvenom smislu treba tražiti krajem 12. i početkom 13. sto­ljeća. U prvoj polovici 13. stoljeća nalazimo podatke o pos­tojanju župa Mrin, Sane i Dubice. Dosta konfuzne podatke o postojanju vrbaške župe imamo iz 1244. godine. No sigur­no je da su tu polovicom 13. stoljeća bili posjedi zagrebač­kog biskupa (30). Ovo nam govori da su krajevi u slivu Sa­ne i donjim tokovima Une i Vrbasa bili u sklopu zagrebač­ke biskupije. Njene su se granice u današnjoj Bosni pokla­pale s granicama slavonske banovine. Uređenje spomenutih župa vjerojatno je djelo zagrebačkog biskupa Stjepana (1225 — 1247.), za koga se drži da potječe iz znamenite kuće Babonića. Bio je vrijedan biskup koji je preporodio bisku­piju i podigao mnoge nove župe i crkve. Sin rodne grude, potomak moćne obitelji i do tada kancelar kralja Andrije, imao je mogućnosti i htijenja za takva djela. Godine 1230. dubički arciđakon spominje crkvu sv. Martina u polju (31). Nije bez osnove tvrdnja da se ta crkva nalazila pod Vrbaš-kim gradom. Iz izvara se vidi, da je tu 1273. godine bila župna crkva. Tu stoluju magistri Krsto i Vid, sastaju se su­ci i šalju komisiju da izvidi međe nekog kupljenog posjeda, te izdaju povelju datiranu 30. travnja iste godine a dan je bila nedjelja prije svetkovine apostola Filipa i Jakova (3). Krajem 13. stoljeća nalazimo niz župa na području današnje sjeverozapadne Bosne: Sana, Dubica, Mrin, Vrbas, Glaž (3). U stvari, ovo su počeci crkvene organizacije na spomenutom prostoru, gdje među prvim župama vidno mjesto zauzima vrbaška župa. Prvotno, vrbaškoj župi pripadala su mjesta: Turjak, Vojskovo, Gradac, Podgrada, Viduši, Ivanjska i Li­povac.
U dinastičkim borbama i velikaškim razmiricama krajem 13. stoljeća spomenute župe bile su u dosta jadnom
30)   Usp. V. Ćorović, Nav. dj., str. 281.
31)   Isp. Ljetopis franjevačkog samostana Petrićevac, str. 3.
32)   Isp. N. Bilogrivić, netiskana doktorska radnja.
33)    Župa Mrin se nalazila u sanskoj kotlini, s istoimenim srednjovjekov­nim gradom.
34
stanju. Stalne trzavice i samovolja velikaša umnogome su slabile vjerski život i crkvenu organizaciju. Stanje se pogor­šalo do te mjere, da je 1280. godine cijela slavonska banovi­na udarena crkvenim interdiktom. Ovo je samo još više raz­bjesnilo samovoljne Gisinge, koji počeše otimati posjede za­grebačkog biskupa Timoteja. Na to ovaj 25. ožujka 1285. go­dine udari crkvenim prokletstvom sva tri Gisinga, »bana či­tave Slavonije Nikolu, župana Sane, Vrbasa, Garića i Gorice Ivana i Henrika...« (34). Posredovanjem samog kralja Ladis-lava (1272 — 1290.) sređene su prilike, pa je došlo do pomi­renja. Izuzevši ovaj nemili i nepopularni događaj, crkveni su dostojanstvenici u borbama i trzavicama između velika­ša nalazili načina da nesmetano rade za stvar vjere. Svojim ugledom uticali su na velikaše. Tako pri diobi Babonića 1314. godine vidimo zagrebačkog biskupa Augustina kao višu instancu, kako dosuđuje porez Vrbaškoga grada knezu Iva-nu (35).
U takvim prilikama mogla se formirati uređena crkve­na organizacija na prostoru donjeg toka rijeke Vrbasa, kak­vu nalazimo u vremenu tridesetih godina 14. stoljeća. Dra­gocjen dokumenat za poznavanje crkvene organizacije toga vremena predstavlja Zbornik goričkog arciđakona Ivana, poznat pod imenom »Statuta capituli Zagrabiensis«. Potječe Iz 1334. godine. Na temelju ovoga dokumenta zapažamo da se nešto bitno dogodilo sa prvotnom župom Vrbas. Umjes­to da jednostavno spomene župu Vrbas, arciđakon Ivan spominje Vrbas u rangu distrikta, kao skup »župa. »In dis-trictu de Vrbas« arciđakon spominje trinaest crkava, koje se tretiraju kao župske. Te crkve navodi ovim redom:
32.   Ecolesia sancti Mychaelis de Viyzka (Vojskovo)
33.  Item ecclesia sancti Martini sub castro.
34.  Item ecclesia sancti Luce.
35.  Item ecclesia sancti Mychaelis de Turya.
36.  Item ecclesia sancti Georgii de Gradeh.
37.  Item ecclesia sancti Petri de Vidusy.
38.  Item ecclesia sancti Georgii de Biscupci.
39.  Item ecclesia sancti Johannis baptiste.
34) V. Klaić, Nav. dj., knjiga prava, str. 291. 35) V Ćorović, Nav. dj., str. 163.
35
40.  Item ecclesia sancti Elye de campo.
41.  Item ecclesia beate Elyzabeth de foro.
42.  Item ecclesia de Raschich.
43.  Item ecclesia sancti Georgii de Ozek.
44.  Item ecclesia sancti Nicolai de Glaas in metis Wzore(36).
Sve ove župe s crkvama bile su na teritoriju prvotne vrbaške župe, izuzevši župu s crkvom posvećenom sv. Niko­li u Glažu. Ta prvotna župa još se nije razvila u distrikt, pa je jednostavno pribrojena vrbaškom. U ovome popisu župa naziru se pojedina mjesta u kojima su locirane crkve: Vojskovo, Turjak, Podgradci, Ivanjska, Osik (Lijevče), Glaž... No većina mjesta tih župa i crkava ostala je do danas neo­dređena i neispitana. Zbog manjka sigurnih dokaza nastaju poteškoće i pri samom određivanju crkava na području Vrbaškog grada, podgrađa i bliže okoline. Prema popisu tu se spominju dvije crkve: sv. Elizabete i sv. Ilije. To je već vrijeme, kada su postojala dva naselja, jedno u Gornjem Šeheru, za koje smo skloni reći da je bilo veće i važnije a drugo u centru Banje luke. No i ovo donje naselje sve se više razvijalo na razvalinama antičkog naselja Castra. Da li je to spomenuto podgrađe Vasarhely ili »Castrum«, koji se također spominje u izvorima? U svakom slučaju, mogli bi ustvrditi da su na području Banje Luke bile dvije crkve: ecclesia beate Elyzabeth de foro et ecclesia sancti Martini sub castro. Kako se tada razvijalo naselje pri centru Banje Luke i kako su te crkve građene krajem 13. i početkom 14. stoljeća, vjerojatno su prema potrebi sagrađene po jedna u svakom naselju. Samo ime rijeke Crkvena govori da bi jed­na od tih crkava bila uz njezinu obalu. Postoji dilema: sv. Martina ili sv. Ilije? O tome ima raznih mišljenja i kombi­nacija, uz pretpostavku da je crkva sv. Elizabete bila u Gornjem Šeheru a »ecclesia sancti Martini sub castro« mno­go niže, u Jablanu. No za sada o tome ne možemo reći niš­ta određeno.
U navedenom popisu spominje se crkva sv. Ivana Krstitelja. Gotovo sa sigurnošću može se reći za tu crkvu da je bila u Ivanjskoj. Tu su ivanovci imali posjed, sagra-
36) J. Butorac, Popis župa zagrebačke biskupije od god. 1334., Zagreb 1944., str. 23.
36
dili crkvu i manje utvrđeno naselje Ivangrad. Po njima či­tav kraj dobiva ime Ivanjska. S druge strane Kozare bila je crkva sv. Mihovila u Turjaku. Još 1258. godine kralj Bela IV. daruje cistercitima na ispokoj duše brata Kolomana tri dana oranja zemlje, među rijekama »Turia« i Cercyka« (37). U tim krajevima cisterciti su imali još posjeda, kojima je pripojen i ovaj darovani od strane kralja Bele IV.
U Lijevču polju, u mjestu Osiku spominje se crkva sv. Jurja.
Tragajući za ostalim, nelociranim župskim centrima mogli bismo svratiti pažnju na dragočajsku zavalu. Neke nas činjenice navode da povjerujemo u mogućnost postoja­nja župskog centra na području Dragočaja.
U ovome traženju tragovi nas vode na Ojdainića brdo, blago i pristupačno brdašce, koje dominira dragočajskim krajem. Tu su i u turska vremena apostolski vikari podje­ljivali sv. krizmu, ali ne znamo ni za kakvu kapelu iz toga vremena. Ispod današnje kapele sv. Križa i na Tučjaku do­skora su se mogli vidjeti ostaci grobova. Na njivi, ispod same kapele, kada bi' se kopalo i kada bi bujice napravile vododerinu, pokazale bi se kamene ploče. Na samom lokali­tetu zvanom Tučjak bilo je groblje, u kojemu se pokopava­lo i u posljednjem vremenu turske vladavine. Tu su sve do polovice ovog stoljeća ležale kamene ploče, očito nadgrobna obilježja. Kada je na spomenutom lokalitetu počeo graditi kuću mještanin Niko Bijelić, lomio je te ploče i ugrađivao ih u temelje kuće. Interesantno, kada bi se pogledala donja strana svake ploče, na njoj se mogao vidjeti isklesan znak križa, dok su gornje površine bile ravne, bez ikakva zname­na.
Pored groblja je lokalitet, koji nosi naziv Kasapnica. Bio je to prostor pokriven kaldrmom, kao neko trgovište. Od njega su vodili putevi na četiri strane: prema Banjoj Luci, Gradiškoj, Prijedoru i preko Jorgića klupa za Bronza-ni Majdan. Sve do prošloga rata Kasapnica je slovila kao seosko trgovište sitnijom i krupnom stokom, gdje se na dan pazara uvijek moglo kupiti i svježe meso.
Groblje Tučjak i Kasapnica bili su značajni i u tur­skom vremenu. No nadgrobne ploče i spomenuta kaldrma
37) Vidi: N. Bilogrivić, Netiskana doktorska radnja.
37
kao da nisu iz turskog perioda. Moguće da su nadgrobne ploče iz vremena dolaska Turaka, ali da se tu i prije pokopa­valo. Kaldrma na Kasapnici, pravljena od vrste kamena ko­jeg ima u Motikama, mogla bi biti iz predturskog vremena. Da je to trgovište ustanovljeno u turskom vremenu, nešto bi se o tome znalo.
Jedan dio gornjeg Dragočaja zove se Lipovca. To je mjesto od deset kuća a ni jedna obitelj danas ne nosi to prezime. U popisu ap. vikara fra Marijana Bogdanovića, iz 1768. godine spominju se tri obitelji Lipovaca u sklopu Či-včija, čiji jedan dio čine Lipovci.
U selu Ramićima postoji zaselak Lipovci. U tim Li­povcima ima lokacija zvana kužje groblje, koje sada pripa­da posjedu Pave Duila. Kada je tu Mile Majdandžić kopao za sađenje vinove loze, na dubini od 50 cm nailazio je na kamene ploče, ispod kojih je otkrio pojedine kosti ljudskih kostura. Naišao je i na sarkofag, samo bez zaklopne ploče, što svjedoči da je taj grob otvaran. Sarkofag je po pričanju očevidaca bio dug oko 2,5 m a kosti golijeni koje su bile sačuvane u tome kamenom koritu govore da je tu pokopan čovjek natprosječne visine (oko dva metra).
Lokaliteti Tučjak i Kasapnica, te zaseoci: Lipovci u gornjem Dragočaju, Lipovci u Ramićima, Lipovci u Bukovi­ci i Lipovci u Budžaku ukazuju na mogućnost postojanja srednjovjekovnog župskog centra, najvjarovatnije na područ­ju dragočajske zavale. Gledajući tadašnju župsku organiza­ciju, simptomatična je praznina između vrbaške i ivaštan-ske župe. Tako pristupačan i prostran prostor u blizini Vr-baškog grada nije mogao biti nenaseljen. Ipak, i pored ovih argumenata, koji potvrđuju mogućnost postojanja mjesta i župe Lipovac na spomenutom području, ostajemo u domenu razmišljanja i pretpostavki.
Krajem 14. i u 15. stoljeću sagrađeno je više crkava u banjalučkom kraju. Istina, o njihovoj gradnji ništa ne zna­mo, ali spomen na njihove ruševine govori o njihovom pos­tojanju.
U samoj Banijoj Luci zagonetno nam je brdo Lauš. Tu je bilo groblje s crkvom iz predturskog perioda. Ovo potvrđuje i ap. vikar fra Mato Delivić. Godine 1737. navodi da se na Laušu vide temelji crkve, ali nije znao kojem je
38
svecu bila posvećena(39). Ovo isto potvrđuje i don Mihovil Pavlinović, kada bilježi kazivanje jednog banjalučkog mus­limana 1874. godine: ». . . tamo gori na onom brdu Laušu, niki Lauš kraj ostavio manastir i bogomolju i mašete nike kaurske. . .«(39). Vjerojatno ova crkva datira iz vremena Lu-dovika Velikog (1342 — 1382), Ladislava Varnenička (1440 — 1444) ili protukralja Ladislava Napuljskog u vremenu nje­govog zanimanja za ugarsko-hrvatski prijestol 1403 — 1409. godine. Isti Delivić piše da je u Banjoj Luci u predturskom periodu bilo više crkava, da je nedaleko od Lauša još uvi­jek postojala crkva Pohođenja BD Marije. U vrijeme nje­govog kanonskog pohoda 1737. godine služila je pri pokopa­vanju mrtvih. Ne spominje da se u njoj održavala služba Božja, pa zaključujemo daje bila jako ruševna(40).
Predaja sačuvana u narodu donosi nam vijest o pos­tojanju crkve sv. Martina u Jablanu. 0 njenom postojanju nemamo sigurnih povijesnih dokaza, ali ako je stvarno pos­tojala, morala je biti iz predturskog perioda.
S kraja 14. i iz 15. stoljeća morala je biti i crkva sv. Kuzme i Damjana na današnjem Damljanovcu u ivaštanskoj župi. Da je postojala, svjedoči spomenuti Delivić(41). U De-livićevo doba to mjesto je služilo kao groblje, na kome se često slavila služba Božja. Takva praksa se zadržala sve do danas.
Svećeništvo i redovništvo
Tko su bili dušobrižnici u drevnoj vrbaškoj župi?
0  tome je teško što određeno reći. Mogli bismo pretpostavi­ti da su to bili svjetovni svećenici, glagoljaša. U Dalmaciji
1 južnim dijelovima tadašnje banovine Slavonije, kojoj je pripadala i vrbaška župa, imali su posebni latinizirani naziv »plebanus«. U oskudnoj povijesti Vrbaškog grada teško da
38)    Fuori della Cittá verso 1' occidente v'é un lougo detto Laus, in cui si vedeno i fondamentl della Chiesa má non si sa, di che Santo la fuisse«, J. Jelenić, Monumenta Franciscana Jugoslavica, volumen I., Mostar 1927., str. 48.
39)   M. Džaja, Nav. dj., str. 89.
40)    »Non troppo distante da Laus era la Chiesa della Visitazione di M. Virgine adesso serve per la sepoltura de Fedeli«, J. Jelenić, Nav. dj., str. 48.
41)    »I Ivanscha é stata una di Santi Cosimo e Damiano Martini, ora quel luogo, serve per sepoltura de Christiani. . .«, J. Jelenić, Nav. dj., str. 49.
39
nađemo takav naziv za mjesnog župnika, ali posve je mo­guće da se tako nazivao i poglavar vrbaške župe.
U vrbaškoj i po susjednim župama bio je prisutan i redovnički kler. Ivanovci u Ivanjskoj, cisterciti u Turjaku i više samostana u Dubiti (paulini, templari, ivanovci, domi­nikanci i franjevci). Posebno su u pastvi bili aktivni pri­padnici propovjedničkih redova dominikanaca i franjevaca. Još u 13. stoljeću »plebanusima« dolaze u pomoć franjevač­ki misionari. Vrlo rano, prije 1357. godine franjevci su ima­li samostan u Grebenu, u današnjoj Krupi na Vrbasu, ne­daleko od današnje Banje Luke, uzvodno, na lijevoj obali rijeke. Taj samostan je bio centar Grebenske kustodije, u sklopu Bosanske vikarije. Sigurno je da su spomenutoj kus-todiji pripadali prvi franjevački samostani u Bosanskoj Kr­upi i Otoci, a vjerojatno i oni u Vrbanji i Glažu(42). Na ka-pitulu u Pašmanu 7. rujna 1464. godine između učesnika pot­pisani su »grebanski kustod fra Ilije od Stona i njegov taj­nik fra Augustin od Huma«(43). U burnim vremenima pro­pasti bosanske samostalnosti ovaj samostan je bio dosta si­guran, »jer i njega Papa Pavao II. 1469. g. ubraja u one, u koje se trebaju skloniti povraćene crkvene stvari i dra­gocjenosti«(44). Kasnije tu ulogu centra kustodije preuzima novosagrađeni samostan u Jajcu.
U drugoj polovici 15. stoljeća franjevci su se još vi­še angažirali u krajevima donjeg toka rijeke Vrbasa. U vri­jeme pada Bosne pod Turke 1463. godine franjevci su ima­li samostan u Zvečaju. Devedesetih godina 15. stoljeća po­dižu samostane u Lijevču i novosagarađanoj Banjoj Luci. Dolaskom Turaka nestalo je svjetovnih svećenika i svih dru­gih redovnika osim franjevaca, koji pored osebujnog re­dovničkog poziva razviše misionarsku i pastoralnu djelat­nost.
42)   D. Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim 1967., str. 480.
43)   E Fermendžin, Acta Bosnae, 260 — 262.
44)   B. Gavranović, Povijest franjevačkog samostana Petrićevc i franje­vačkih župa u Bosanskoj krajini, Sarajevo 1959., str. 137.
40
PRVO DOBA TURSKE VLASTI Turci dolaze
U borbama domaće vlastele s politikom madžarskog dvora nadošao je i treći faktor, koji iz temelja mijenja si­tuaciju, čime su se prilike počele odvijati neželjenim tokom. U nemogućnosti da održi svoj ugled, zemlje i položaj pred kraljem i susjednim velikašima, vojvoda Hrvoje čini mno­gima nerazumljiv potez — zove Turke u pomoć! Uz njihovu pomoć i pomoć većine bosanskih velikaša porazio je Ma­džare 1415. godine kod Doboja. U mjesecu travnju sljedeće godine umire veliki vojvoda Hrvoje u Kotor-Varošu. Njego­vom smrću nestaje moći Hrvatinića. Nakon tih događaja život u banjalučkom kraju odvija se uz uobičajena previ­ranja među velikašima. Mijenjaju se gospodari nad vrbaš-kom županijom. Ti gospodari dolaze iz redova madžarske gospode. Nažalost, priče o turskoj opasnosti dobivaju sve više mjesta u stvarnosti. Na to ih je uvjerila turska provala još 1414. godine, kada su pojedini odjeli turske konjice upa­li u Krajinu.
Godine 1428. Vrbaški grad opet dobiva status kraljev­skog grada. Nedugo poslije toga dolazi u ruke knezova Bla-gajskih. Kralj Sigismund potvrđuje im cijelu županiju 1435. godine. Godine 1448. vrbaška župa s gradom Vrbasom pos­taje posjed moćnoga kneza Martina Frankopana. 0 tome pi­še svećenik Grgur, kako spomenuti Martin ». . .gospodova-še Vrbaškim gradom. . . i gradom Kozarom« (45).
Sve učestalije posjete turskih odreda nagovještavale su ono najgore. Godine 1463. Turci osvajaju Bosnu. Dok se sudbina Bosne rješavala pod Bobovcem, Jajcem i Ključem, odredi hitre turske konjice spuštali su se sve do Save. Iznu-divši od kralja Stjepana Tomaševića nalog za predaju gra-
45) N. Bilognivić, Netiskana doktorska radnja.
41
dova, Turci pođoše da zaposjedani preostale bosanske ut­vrde. S takvim pismenim nalogom Mahmud-paša u zapad­noj Bosni bez borbe zaposjede: Prusac, Veselu Stražu, Livmo, Glamoč. . . Iako taj nalog nije vrijedio za Virbaški grad — jer nije bio u sklopu bosanske države, već ugarsko-hrvat-skog kraljevstva — čini se da je tu utvrdu Mahmud-ipaša olako dobio. U općoj navali iskoristio je pometnju na dru­goj strani. Tom prilikom Turci su mnogo harali po vrbaš-koj županiji: mnogo su žitelja pobili ili zarobljene odveli u ropstvo. U Virbaškom gradu smjestili su svoju posadu.
Nakon pada Ključa, Jajca i Vrbaškog grada 1463. godine Turci su zauzeli i Zvečaj, mjesto južno od Banje Lu­ke, na lijevoj obali Vrbasa. U njemu su ostavili posadu od »pedeset janjčara i 30 drugih vojnika, a zapovjednikom te posade učiniše Mihajla Konstantinovica iz Ostrovice« (46). On je odveden iz Ostrovice kod Novog Brda u Srbiji, odgojen kao janjičar i služio u turskoj vojsci. Kasnije je postao spi­satelj i u poznatoj kronici opisao Turke i prilike pod nji­hovom upravom.
Novonastala nepovoljna situacija dovela je do madžar­ske intervencije. Madžari poduzimaju vojni pohod krajem iste godine. Sam kralj Matija vodi dio vojske preko Klju­ča do Jajca a drugi dio, pod rizničarem Imrom Zapoljom forsira Savu kod današnje Bos. Gradiške i kreće dolinom Vrbasa. Zapolja udara na Vrbaški grad, koga brani 50 ja­njičara i 50 dizdara(47). Opkolivši i tukući grad topovima, prisili Turke na predaju. Usput su svladali manje posade u kaštelima uzvodno, osim Zvečaj a, koga su opsjeli dovoljno jaki odredi. Svladavši preostale zapreke u kanjonu rijeke Vrbasa, cjelokupna vojska stiže pod Jajce. Općim jurišom na Stjepandan oslobode ga od Turaka. Kralj Matija dobro utvrdi grad i postava u nj posadu. Odmah potom pregažena je i mala turska posada u Zvečaju a njezin zapovjednik Mi­hajlo Konstantinović vraća se pod kršćansko okrilje i piše poznatu kroniku o Turcima. On hvali »Gospoda Boga, što se tako s poštenjem vratio natrag među hrišćane«( ).
46)   H. Kreševljaković, Stari bosanski gradovi, Saraejvo 1953., str. 25.
47)  Vidi: Lj. Thaloczy, Nav. dj.,, str. 85.
48)   M. Konstantinović, Istorija ili ljetopisi turski, Glasnik srpskog učenog društva, XVIII, Beograd 1865., str. 145.
42
Kralj Matija smjesti posadu u Vrbaškom gradu. Popravi i utvrdi kaštela uzvodno do Jajca, pa se vrati preko Save. Od posjeda pri Savi i onih koje su povratili od Turaka Ma­džari su stvorili dvije obrambene tvorevine: jajačku i sreb-reničku banovinu.
Gubitak Jajca potakao je sultana na novu navalu. Go­dine 1464. turska vojska opet udara na Jajce. I tada su se turske izvidnice pojavile pred Vrbaškim gradom. Dok se ovo događalokralj Matija se nalazio na dunavskoj obram­benoj liniji. Čuvši da Turci napadaju Jajce, od Đakova je poslao dvije jake kolone, pod zapovjedništvom Imre Zapo-lje. Uskoro su prethodnice te vojske doprle do Vrbaškoga grada. Usput su protjerale isturene turske odrede. Sultan, misleći da dolazi sam kralj Matija sa svom silom, da ga pre­duhitri, naredi opći juriš na grad. Kada ne uspije, pobaca topove u Vrbas, digne opsadu i povuče se. Kroničar Hetlai pripovijeda, kako je kralj Matija došao do vrbaškog grada, pa je preobukavši se u trgovca uhodio u turski tabor, čega se sultan navodno prepao(49). Međutim, povijesna je činjeni­ca da je kralj Matija na dan odlučnog juriša na Jajce bio na Dunavu. Ovo pripovijedanje samo potvrđuje popularnost kralja Matije u narodu i iščekivanje oslobođenja s te strane.
Iako se obranom Jajca održavao obrambeni lanac ut­vrda na Vrbasu, to ni izdaleka nije značilo sigurnost. Pro­vale Turaka iz srednje Bosne postaju sve učestalije. S nji­ma dolaze pustošenja, rušenja, pljačke, bježanja i odvođenja u ropstvo. U takvoj situaciji Vrbaški grad postaje važno upo­rište i dostava za Jajce, koje je izloženo stalnim napadima.
U studenom 1480. godine pođe kralj Matija na Bosnu. Glavnina vojske kretala se uz Vrbas prema Jajcu. »Dne 18. studenoga stoji kod varoši Zvečaja (in castris nostris pro-pe oppidum Zwechay in montibus Bosnensibus), a 26. stu­denoga kod grada Grebena (in unserem Here zungast bey Greben)«(50). Da li se je gdje s Turcima sukobio, nigdje se ne spominje. No zato su se lako oružane čete (većinom konjanici), koje bijaše još prvih dana studenoga sa Save pos­lao preko Jajca na Vrhbosnu, više puta namjerile na Turke. Ovo potvrđuje da je kralj Matija s vojskom pošao kroz ba-
49)   Isp. Lj. Thaloczy, Nav. dj., str. 91.
50)  V. Klaić, Nav. dj., knjiga četvrta, str. 1490.
43
njalučkii kraj u prvoj polovici studenoga 1480. godine. Nije imao borbi s Turcima, jer su se ovi povlačili pred njegovom glavninom. Zato je lako konjaništvo bilo u stalnom kontak­tu s neprijateljem. Čarke s isturenim turskim odredima mo­rali su imati čim su prošli, najvjerojatnije odmah u kanjonu uzvodno od Virbaškog grada. Odrede lakog konjaništva vodili su hrvatski ban Ladislav od Egervara, jajački ban Petar Doj-čin a njima se pridružio i junački Vuk (Zmaj) Grgurević, unuk despota Đurđa Brankovića. Hitro konjaništvo udari od Jajca preko Travnika na Vrhbosnu (Sarajevo), koju spališe. Na povratku zaskoči ih Daod-paša blizu Travnika (prope Dravnik). No hitri konjanici, vođeni sposobnim banovima i srčanim Vukom raspršiše Turke i sretno se vratiše k Jajcu. I od toga vremena u banjalučkoj kotlini bila su dva naselja, jedno u Gornjem Šeheru na ulazu u usku dolinu a drugo pri centru današnje Banje Luke. Do tada, jedno je, s nazivom Vrbaški grad bilo utvrđeno a drugo, manje i bez kakvoga posebnog značaja kao postaja pred tvrđavom, mo­guće s jednom od crkava. Situacija je zahtijevala da se i ovo drugo, manje naselje utvrdi, jer u vrijeme narednih borbi oba naselja slove kao utvrde. Iz izvora se da zaklju­čiti da su to dva različita mjesta, na posve maloj udaljenos­ti. Godine 1494. prvi put se spominje Banja Luka, koje nosi naziv ime naselja što se formiralo u blizini Vrbaškoga gra­da. Taj novi, utvrđeni grad ne pripada vrbaškoj županiji, nego čini krajinski grad, pod upravom jajačkog bana. Zah­valjujući proučavanjima i objavljenim dokumentima Lj. Tha-loczy-a i drugih povjesničara, došli smo do čvrste spoznaje: grad Banja Luka postojao je 1494. godine. Proučavajući te dokumente koji prvi put spominju Banju Luku, od ključne važnosti je jedno uputstvo ugarskog kralja od 6. veljače 1494. godine, koje glasi:
Budim, 6. veljače 1494.
Vlastito upustvo gospodina kralja Vladislava po milosti Bo­žjoj kralj Ugarske i Češke itd. našim vjernima, poštovanom ocu u Kristu gospodinu Tomi, biskupu đurskom i postula­tu egerskih crkava, vrhovnomu našemu tajniku i kancela­ru, te uglednomu i uzvišenomu palatinu i sucu našega dvo­ra, kao i poštovanom ocu u Kristu gospodinu Stjepanu, bis­kupu srijemske crkve, osobnom zamjeniku naše nazočnosti i uzvišenomu Ladislavu Kaniškom, banu naših kralj evstava
44
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, te vašim zamjenicima u vođenju sudskih poslova, također i svima drugima našega Kraljevstva kojih se to tiče, sucima i pravnicima crkvenim i svjetovnima koji ovo budu vidjeli, pozdrav i milost. Bu­dući da je odani naš poštovani Baltazar Batjyan, ban naše jajačke utvrde u našoj i našega Kraljevstva službi zauzet čuvanjem iste utvrde, a morat će se time i ubuduće po po­trebi baviti. U tome on sam i plemići Antun Tarko, Petar Horvat, banovi zamjenici u istoj utvrdi, Juraj Mikulašić u Banjaluci, drugi Juraj de Myndzent u Vrbasu, Toma Hor­vat u istom Vrbasu, Ivan Czernely u Livču, Nikola i Ladis-lav iz Gerneka u Kotoru, Dionizije Dabišević u Bočcu, Juraj Popović u istom Bočcu, Ivan Mišljenović u Grebenu, Juraj Tvrtko u istom Grebenu i Vid u Crijepanskom, kastelani, podanici i službenici istog Baltazara Bathyana, koji su na sličan način u našoj službi zauzeti sa svojim gospodarom, neće moći zbog uznemiravanja na zadovoljavajući način oba­vljati povjerenu dužnost, stoga snagom i formom našeg no­vog općeg dekreta javljamo vjernima da to znaju. Dano u Budimu u četvrtak iza svetkovine Očišćenja Blažene Djevice Marije, godine Gospodnje tisuću četiristotine-dvadesetčetvr-te(51).
Gradovi u banjalučkoj kotlini dobivali su novčanu po­tporu iz kraljeve riznice. Sigurno se zna da je 1495. godine banjalučki grad dobio četrdeset sedam a Vrbaški pedeset forinti.
U borbama s Turcima događalo se da su Turci bili u jednoj a ugarsko-hrvatska posada u drugoj utvrdi. Takav slučaj zabilježen je 1518. godine, kada se pred turskim na­letima održalo Jajce s Jezerom i Banjom Lukoma ostali gradovi: Prusac, Bočac, Komotin, Kamengrad. . . i Vrbaš­ki grad bili u turskim rukama.
Ime Banja Luka
Odakle ime Banja Luka? O tome imamo više mišlje­nja. Za prvu riječ postoje tri tumačenja, tj. da je nastala od riječi: — banja, toplica, termalna izvor;
51) Dr Pejo Ćošković. . ., Banjaluka, Izdavački Institut za istoriju Banja Luka, 1990., str. 15.
45
—  bašta (bašča, bag);
—  ban, banski, jer je prvotna grad Banja Luka bio banski grad, u rukama jajačkoga bana.
Ovo treće mišljenje moglo bi biti najvjerovaitnije, pre­mda ne bi trebalo isključiti mogućnost dopune s prvom va­rijantom. U tome slučaju prva riječ imena Banje Luke pr­votno se izvodi iz riječi ban a kasnije, kada je Fehrad-beg obnavljao grad, ostavio prvotni naziv, ali ne više u smislu riječi ban, banski, nego banja, toplica.
Mnogo jasniji je nastanak drugog dijela imena Banje Luke. Dolazi od riječi luka, luke. Naime, do danas su se po banjalučkoj kotlini sačuvali nazivi za manje ravna mjes­ta uz rijeke i potoke, skučena među brdima. Konfiguracija tla uz Vrbas, gdje je locirana Banja Luka to uvjerljivo po­kazuje. U opisu trapističkog samostana od 5. srpnja 1874. godine spominje se taj naziv, kada se doslovno kaže: ». . . desnom obalom Vrbasa, pod ravne i šumovite bregove, u prisoju, pustile se pitome luke«(52). Ovo je isto zapazio i don Mihovil Pavlinović, kada je u putu »Po Bosni« napisao: »Po lukah što se od zapada niz Vrbas izvijaju. . .»(5).
Tursko zaposjednuće Banje Luke
Godine 1500. Skender-paša podsjeda Jajce a njegove predstraže silaze niz Vrbas, kroz banjalučku kotlinu sve do Save. Na to ban Ivan Korvin diže hrvatske banderije: Zrinj-ske, Frankopane, Karloviće. . . Kraljev pouzdanik Imre Co-ber dovodi kraljeve čete i streljivo. Palatin Petar Gereb ša­lje 200 konjanika i četu pješaka. S tim snagama »Ivan Kor­vin u brzim marševima po banjalučkom drumu iznenadi vojsku, koja je opsjedala Jajce. . . No jedva je otišla glav­na vojska, a već se pronose glasovi, da se Turci s novom vojskom spremaju na županiju vrbašku. . .«(54).
Godine 1502. provalili su Turci i pustošili po vrbaš-koj županiji. Jajački ban Baltazar Baćan nije ih mogao u tome zapriječiti.
52) M. Džaja, Banja Luka u putopisima i zapisima, NIŠP »Glas«, Banja Luka 1973., str. 125.
53)   M. Džaja, Nav. dj., str. 115.
54)   Lj. Thaloczy, Nav. dj., str. 146.
46
Neprestane provale i robljenje nastavile su se i dalje. Tračak nade sinuo je 1519. godine, kada je kralj Ljudevit sklopio mir sa sultanom. Prema ugovoru, Banja Luka i Vrbaški grad ostaju u kraljevim rukama. No od toga pri­mirja ne bijaše nikakve koristi, jer se Turci nisu držali ugo­vorenih obaveza. U tako teškoj situacija Madžari s hrvatskim velikašima žele utvrditi pograničnu zonu na Vrbasu. Godine 1522. piše madžarski kralj Ljudevit palatinu Stjepanu Bato-ryu, neka piše novom jajačkom banu Geletfyu »nek se kao ban brine za uzdržavanje tvrđava Banja Luke i Vrbaškog grada — castrorum Bana Luke et Orbaszvara« (55).
Turcima je posebno smetala tvrđava Vrbaškoga gra­da. Zato su naumili da je razore. Godine 1522. poduzeli su opću navalu na vrbašku županiju, u kojoj su uspjeli zauzeti Vrbaški grad i razoriti ga. Što je od njega preostalo, razva­lila je banjalučka posada, da se time ne bi Turci služili kao zaklonom.
Sama ova činjenica, da je Turcima posebno smetao Vrbaški grad, govori da bi on morao biti na izlazu iz uske doline Vrbasa, dakle, na prostoru Gornjeg Šehera, dok je tadašnja Banja Luka mogla biti niže, gdje se održala ma­džarsko-hrvatska posada.
Inače, ovo je posljednji spomen na postojanje Vrbaš­koga grada. Od tada se taj grad više ne spominje. I poslije toga, u turskom periodu povjesničari spominju dva grada, ali Vrbaški više ne spominju.
U prvoj polovici 1525. godine Husref-paša s 20000 voj­nika podsjeda Jajce. Istovremeno se steže obruč i oko Ba­nje Luke. Sav okolni teritorij preplavili su Turci. Čak su negdje na relaciji Trn — Laktaši podigli uz Vrbas tvrđavu, iz koje su priječili dovoz namirnica i opreme. Proslavljeni vojskovođa, knez Krsto Frankopan dolazi u pomoć da odbije navale i opskrbi preostale utvrde. S vojskom od 4000 pješa­ka i 2000 konjanika u srijedu navečer 7. lipnja 1525. godine prelazi Savu kod Gradiške. Već u petak 9. lipnja njegova je vojska »naišla na prvu od dvije učvršćene i bojnim sprava­ma (con boli) snabdjevene turske utvrde čije su posade kon­trolirale promet cestom« (56). Frankopan ne navodi imena
55)   N. Bilogrivić, Netiskana doktorska radnja.
56)   P. Ćošković, Banjaluka i pomaganje Jajcu 1525. godine, Istorijski zbor­nik, Instituta u Banjaluci, Banja Luka 1987., str. 27.
47
dviju turskih tvrđava na koje je naišao. Prateći kretanje te vojske, prvu »neimenovanu tursku utvrdu... trebalo bi traži­ti... na području između Laktaša i Trna, 10 — 20 kilometara udaljenosti od Banjaluke« (57). Moguće da je ta utvrda bila u Klašnicama ili u Trnu, jer tu brežuljci uz sam Vrbas do­miniraju dolinom rijeke. Tu utvrdu je knez Frankopan s vojskom zauzeo i razorio. Ušavši u Banju Luku opskrbio ju je i pošao dalje. Naišao je na drugu tursku utvrdu na putu prema Jajcu, kojoj također ne spominje imena. I nju je ra­zorio, stigao do Jajca, opskrbio ga i pod borbom se vratio. Izvještaji ne govore kojim puteni, da li preko Banje Luke ili Ključa.
Godine 1527. rješavala se sudbina madžarskog kraljev­stva. Time je na Mohačkom polju zapečaćena sudbina i ja-jačke banovine. Konačno, Jajce je palo u turske ruke. Tada je Banja Luka bila dosta jak grad, s velikom varoši naoko­lo, uz obje obale Vrbasa. No i taj grad se morao predati, jer je pala cijela obrambena linija utvrđenja na Vrbasu. Kako je bez borbe predao Zvečaj njegov kastelan Andrija Dresneky, Banja Luka je bila na udaru. »Čuvši za predaju Jajca Andrija Radatović od mlitavosti (segnitiae) i straha upalio je dosta tvrdu banjalučku tvrđavu, sa prostranom va­roši nadaleko s obje strane Vrbasa« (58). Videći opće rasulo i nemogućnost da se održi, odstupio je s posadom preko Save. Turci su zaposjeli spaljeni grad vjerojatno krajem 1527. ili početkom 1528. godine. Tako je banjalučki kraj de­finitivno došao u turske ruke.
Crkvene prilike za turskih navala
U vrijeme pojave Turaka crkvena organizacija u ba­njalučkom kraju dostigla je takav stupanj, da se od prvo­bitne vrbaške župe formirao niz župa na prostoru od Gor­njeg Šehera do Save. Vrbaski distrikt bio je najvažniji od svih koji su se nalazili s ove strane rijeke Save. Tako ure­đen i bogat kraj privlačio je Turke, čim su se pojavili u njegovoj blizini. Prvi upadi sa sobom su donijeli strahovit metež, pljačke, pogibije i odvođenja u ropstvo. Ne bismo
57)   P. Ćošković, Nav. dj., str. 28.
58)   N. Bilogrivić, Ne tiskana doktorska radnja.
48
mogli reći da su Turci već tada počeli s paljenjem i ruše­njem, jer im do toga još nije stalo. U prvim naletima važno im je bilo pljačkati, nekoga zarobiti a ako se tko usprotivi i pogubiti. Već tada je pučanstvo u banjalučkoj kotlini bilo prorijeđeno. Što je ostalo, zaklanjalo se iza Save ili utvrda. Crkve na otvorenom prostoru postale su lak plijen za pljač­ke i skrnavljenja. One u tvrđavama Vrbaškoga grada i Ba­nje Luke ostale su još neko vrijeme pošteđene. U tako teš­kom vremenu bilježimo dolazak franjevaca u banjalučki kraj, premda su već dugo bili prisutni u susjednom Grebe­nu (Krupi). Zašto su tada došli, teško je odgonetnuti. Opće je mišljenje, da su došli pod pokroviteljstvom moćnoga kneza Martina Frankopana, »ki v to vrime po milosti Božijoj gospodovaše Vrbaškim Gradom biše špan vse zemlje Vrba­sa« (59). Inače, franjevci su u srednjoj Bosni i ugroženim područjima u toku Vrbasa već tada našli kakav — takav modus vivendi u novonastalim prilikama, pa nas ne treba začuditi njihova prisutnost u Banjoj Luci. U svakom sluča­ju, imamo podatak, da su devedesetih godina 15. stoljeća došli u novosagrađenu Banju Luku. Spominje se njihov sa­mostan u podgrađu banjalučke tvrđave. Izvori spominju da su 1495. godine dobili dvanaest forinti kao pomoć od kra­ljevog blagajnika, pečujskog biskupa Sigismunda. No posto­janje franjevačkog samostana u naselju pod Banjom Lukom nije bilo dužeg vijeka. Nakon turskih navala, što su uslijedi­le početkom 16. stoljeća više se ne spominje.
Što je vrijeme više odmicalo, to se sve više i više ga­sila crkvena organizacija u banjalučkom kraju. Pod naleti­ma Turaka nestajala je jedna po jedna od spomenutih crka­va i župa u popisu iz 1334. godine. Rušene su i paljene crkve, najprije one što su dalje od utvrda a kasnije i osta­le. Čini se da ih je najviše uništeno u naletima 1500—1502. godine. Vjerojatno su tada stradale crkve i samostani u Ivanjskoj i Lijevču. Postoji narodna predaja da je pred do­lazak Turaka bila crkva sv. Martina u Jablanu. Ako je stvar­no postojala, pred turskim naletima nije mogla dalje opsta­ti. Vjerojatno je tada stradao i samostan franjevaca u pod­građu Banje Luke. Da se održao do definitivnog turskog za-posjednuća Banje Luke, vjerojatno bi se za njega znalo.
N. Bilogrivić, Netiskana doktorska radnja.
49
Što je bilo s crkvom sv. Elizabete na trgu? Da li je propala rušenjem grada Vrbasa 1522. godine? Moguće da su je Turci zapalili, da ju je banjalučka posada posve razvali­la pri rušenju ostataka vrbaške utvrde. Ili je nisu dirali, pa ostale kamene zidine poslije turske paljevine. Predaja kaže da su Turci nakon zaposjednuća Banje Luke od kamena te crkve sagradili džamiju Aranudiju.
Poslije razorenja Vrbaškoga grada 1522. godine u ba­njalučkoj kotlini mogla je ostati samo jedna crkva, ona ko­ja se nalazila u banjalučkoj tvrđavi, koju je još branila ugarsko-hrvatska posada. Po svemu sudeći, mogla bi to biti crkva sv. Ilije u polju, uz pretpostavku, da je to polje na kome je centar današnje Banje Luke i da se tu u svoje vrijeme formirala banjalučka tvrđava i podgrađe. Ako se ta crkva sačuvala pod zaštitom posade, ni ona nije mogla duže opstati. Kada je kastelan Andrija Radatović odstupio s po­sadom, zapalio je banjalučku tvrđavu. To bi bio i kraj crkvi koja bi se u njoj ili njezinom podgrađu do tada sačuvala. U najboljem slučaju, mogla je biti samo zapaljena.
Inače, to su bili teški dani za katolike banjalučkog kraja. Mnogi su stradali u najezdi Turaka, mnogi odvedeni u ropstvo. Ne mali broj je pobjegao preko Save, pogotovo u odstupu 1527. i 1528. godine. Preostali dio ostao je na ruše­vinama i zabitim mjestima, povinjavajući se novim gospo­darima.
Prvo vrijeme turskog gospodstva
Poslije bitke na Mohaču 1527. godine Turci su lako slomili obrambenu liniju na Vrbasu. Težište njihovih napada prenosi se na Bihać, Dubicu i Slavoniju a banjalučki kraj ostaje dublje unutar granica njihove države. Prve godine bile su vrijeme turske organizacije i privikavanja preostalog dijela stanovništva na stvarnost, koja bijaše tako ozbiljna i teška. Banjalučki kraj je odmah po turskom zauzeću desne obale Save potpao pod kadiluk, čije je sjedište bilo u Ko-bašu, najvjerojatnije 1535. godine. Kasnije je sjedište sa­mog kad Muka preneseno u Banju Luku. Godine 1540. spomi­nje se banjalučka nahija, kao manja administrativna jedini­ca, koja teritorijalno pokriva širu banjalučku okolicu.
I u novonastalim prilikama Banja Luka dobiva pose-
50
ban značaj. Iako porušena i opustošena, Turcima je mnogo značila. Do tada su njihova glavna uporišta bila u srednjoj Bosni. Kada se granica razmakla dalje na sjever i zapad, srednja Bosna ostaje dublje u pozadini. Ukazivala se potre­ba za stvaranjem jačeg uporišta bliže graničnom pojasu. Ta okolnost je navela Turke da Banjoj Luci dadu veći značaj. Tako, sticajem okolnosti Banja Luka i u tursko doba postade značajno mjesto.
Poslije 1528. godine Banja Luka se prvi put. spominje 1554. godine (60). Spominje se u dualu kao Banjalukatejn, jer je čine dva odijeljena naselja, ono u Gornjem Šeheru i drugo u današnjem centru grada. Već tada su ta dva nase­lja poprimila obilježja kasabe, s većim prisustvom turske sale i nešto islamiziranih etnika ili doseljenka iz srednje Bosne. Naime, već tada su postojali uvjeti za nesmetani rast naselja. Iako je Banja Luka spaljena u odstupu ugars-ko-hrvatske posade a Vrbaški grad još prije razoren, osta­lo je nešto tvrdih objekata i materijala za novu gradnju. Današnji Kastel u centru grada ne podsjeća na tursku arhi­tekturu, nego nosi romanska obilježja, što govori da nije posve razoren, nego oštećen kasnije paniran. Dalje, na gra-vuri koja predstavlja paljenje katoličke crkve u Banjoj Luci 1737. godine most u prvom planu jasno ističe roman­ske lukove. Sve ovo govori da Banja Luka nije razorena do temelja. Turci su u godinama po zaposjednuću popravili i naselili grad. Da bi osigurali privrženost pokorenog stanov­ništva kojeg su zatekli u Banjoj Luci. oslobodili su ga raz­nih obaveza i dadžbina, kako su to inače činili ondje, gdje bi uvidjeli da je to svrsishodno. To je održavalo onaj dio pučanstva koji se našao u gradu i pri njemu. S druge stra­ne to je pogodovalo islamizaciji i stvaranju autohotonog muslimanskog stanovništva.
Za vrijeme najveće turske ekspanzije Banja Luka po­staje političko, administrativno, vojničko i trgovačko središ­te. Sandžak-beg bosanskog pašaluka Sofi Mehmed-paša (1553 — 1557.) prenosi sjedište iz Sarajeva u Banju Luku 1554. godine. On je udario temelje izgradnji nove Banje Lu­ke. Interesantno, opet se razvijaju dva grada, s time, što Mehmed-paša izgrađuje gornje naselje. U Gornjem Šeheru
60) Isp. Vakufnama Sofi Mehmed-paše u Vakufskoj direkciji u Sarajevu.
51
podiže brojne dućane, kupke i džamiju kao zadužbinu, koja je izgorjela 4. rujna 1688. godine. Dovodi u grad i namješ­ta mnoge obrtnike, tako da se razvijaju brojni zanati: ko-vački, krojački, pekarski, halvadžijski, sapundžijski... Prvi veliki han u Banjoj Luci sagradio je spomenuti paša 1554 — 1555. godine u blizini zadužbinske džamije. Pored prizem­lja, taj han je imao veliki podrum i sprat sa dvadeset soba i mokri čvor sa dvije kabine. Han je propao 1688. godine. Iz zakladnice spomenutog paše saznajemo da je isti paša uvakufio još jedan han u Gornjem Šeheru, koji je služio za potrebe trgovaca (61). Tadašnji Gornji Šeher sačinjavalo je devet mahala (pet na desnoj a četiri na lijevoj obali Vrba­sa) s pedeset devet dućana. Za Sofi Mehmed-paše bila su četiri mlina na Vrbasu. Od ta četiri dva su bila na lađama u Gornjem Šeheru. Ovo svjedoči H. Kreševljaković kada ka­že: »Bilo je mlinova i na lađama. Takva dva mlina bila su 1554. na Vrbasu u Gornjem Šeheru« (62). Ipak, pored svih nastojanja Sofi Mehmed-paše, Gornji Šeher je ostao tipi­čna bosanska varošica s trgovištem.
Dok je Sofi Mehmed-paša gradio u Gornjem Šeheru, donje naselje je statiralo. Bila je to mala kasaba podignuta na ostacima prijašnje tvrđave. Dijelom se širila i na prostor oko utvrde. Još su bili svježi ostaci iz predturskog vreme­na. Kršćanski grobovi na Laušu svakako su iz doba prije turskog zaposjednuća Banje Luke. Ovo donje naselje poče­lo se naglo razvijati za vremena Fehrad-bega Sokolovića (beg 1574 — 1580. a paša 1580 — 1588.). Kao upravitelj bo­sanskog sandžaka udario je temelj većeg i značajnijeg grada pri današnjem Kastelu, gradeći uporedo i u Gornjem Šeheru. Od mnogobrojnih građevina koje je podigao, najpo­znatije su džamija Fehradija i karavansaraj. Natpis na spo­menutoj džamiji svjedoči da je podignuta 1579 — 1580. go­dine. Sigurno se može ustvrditi da je zadužbina Fehrad-be­ga. Prema povijesno utemeljenoj predaji, Fehrad-beg je u
61) Isp. H. Kreševljaković, Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1957., str. 30.
62) H. Kreševljaković, Gradska privreda i esnafi u Bosni i Hercegovini, Sa­rajevo 1949., str. 7. 52
Hod u Vjeri Jurica Salic-3.jpg
Džamija Fehradija
bici kod Radonje 1576. godine zarobio Engelberta, sina ge­nerala Auersperga. Za njegov otkup dobio je veliku sumu novaca, koju je uložio u gradnju spomenute džamije (63).
63) Predaja veli, da se Fehrad-beg divio graditeljima i njihovom djelu. Pitao ih je, da li znaju sazidati bolju džamiju. Kada je dobio potvr­dan odgovor (da znaju, ali za bolje novce), rasrdio se i zatvorio ih u džamiju, da tu skončaju. No oni sebi naprave krila i odlete. Jedan od njih je preletio Vrbas, tamo pao i slomio rebro, pa se to mjesto zove Rebrovac. Drugi, imenom Petar, pao je na mjesto blizu grada, pa se po njemu to mjesto prozvalo Petrićevcem, a treći Bare, odletio je još dalje i tamo gdje je sletio, mjesto je po njemu dobilo ime Bar­lovci. Ovo je samo zgodna pripovijest nastala na temelju čuvene dža­mije. Vidi: A. Knežević, Carsko-turski namjesnici u Bosni i Hercego­vini, str. 29.; M. Džaja, Nav. dj., str. 218.
53
Karavansaraj je sagrađen prije 1587. godine. Nalazio se preko puta Fehradije, na mjestu koje se sada zove Ha-nište, na kome su nekada gradili i Rimljani. U temeljima, koji se otkopavaju u novije vrijeme, otkriven je ćup sa 700 primjeraka srebrnog novca, različitog podrijetla. Tu su na­đeni poljski groši, habzburški taliri i krajceri, turske akče i dubrovački srebrenjaci. Sav taj novac kovan je u periodu 1490 — 1610. godine. Ovo i uotkopavanjima nađeni predme­ti potvrđuju pisanje Evlije Čelebije, da je taj karavansaraj postojao, s desecima malih dućana, brojnim gostinjskim so­bama, velikim dvorištem i bunarom, što je sve zapremalo dvije tisuće četvornih metara. O njegovoj propasti pouzda­no ništa ne znamo. Najvjerovatnije da je izgorio u jednom od požara 1680., 1724. ili 1737. godine.
Uz džamiju Fehradiju postoji građevina koju zovemo Sahat—kulom. Njen četvorokutni oblik i otvori (malo pod­sjeća na zvonik crkve) nisu baš u skladu s arhitekturom kompleksa džamije. Baš s te Sahat—kule prvi javni sat u Bosni zakucao je 25. I. 1587. godine.
U međuvremenu, bosanski sandžak se uzdiže na rang beglerbegata (pašaluka) 1580. godine. Dotadašnji sandžak— —beg Ferad Sokolović dobiva čin paše i upravlja pašalu-kom iz Banje Luke do 1588. godine. Sve do 1639. godine Ba­nja Luka je bila rezidencija turskih namjesnika u Bosni i Hercegovini. Ovoj okolnosti Banja Luka treba najviše da zahvali na svome razvoju. Ipak, i u to vrijeme Banja Luka nije u svakom pogledu predstavljala središte Bosne. Zbog pohoda i ratnih operacija turski namjesnici su se najviše zadržavali u Banjoj Luci. Stoga, gledano s vojničkog aspekta, Banja Luka je bila glavni grad. Međutim, mnogo šta rješa­valo se u Sarajevu. Iz jednog dokumenta vidimo da je sud­stvo u Banjoj Luci 1611. godine bilo podložno velikom sudu u Sarajevu (4).
Poslije prenošenja rezidencije u Sarajevo 1639. godi­ne, Banja Luka £rk±riia kao najveći grad u sjeverozapadnoj Bosni i kao važan centar trgovine. U prvoj polovici 17. sto­ljeća sazidan je u Banjoj Luci han od kamena, s kupolom prekrivenom olovom. Svakako, to je rad dubrovačkih maj­stora (65). Već tada naselje u Gornjem Šeheru prestaje da
64)    Isp. M. Batinić, Franjevački samostan u Fojnici, Tiskara i litografija C. Albrechta, Zagreb 1813., str. 38.
65)   Isp. H. Kreševljaković, Nav. dj., str. 26.
54
Se razvija i ostaje na razini bosanske kasabe s orijentalnim obilježjem a donje naselje se i dalje širi i razvija. Godine 1660. u Banjoj Luci boravi turski putopisac Evlija Čelebija. U putopisu ostavio je opis Banje Luke. Ovdje donosimo nje­gova najvažnija zapažanja.
Čelebijin opis Banje Luke
Šeher seprostireod jugoistoka prema sjeveru u dužini jednoga sata, s obje strane rijeke Vrbasa, ali s jedne i s druge strane uzak. Pored toga što pokraj svih kuća teče ži­va voda, svaka bolja kuća (handan) ima vinograd, bašču i ružičnjak, divan kao zemaljski raj. S jedne strane šehera na drugu prelazi se na tri mjesta preko drvenih mostova na rijeci Vrbasu.
Ima svega četrdeset i pet mahala, a najnaseljenije su: Fehradpašina i Saraj-mahala. U svemu ima tri hiljade se­dam stotina lijepih ćeremidom i šindrom pokrivenih kuća u dobrom stanju. Od visokih dvorova (saraj) ističe se: kajma-kanski dvor, koji je vrlo lijep. I Fehrad-pašin dvor je na glasu... Muslimanskih bogomolja (mihrab) ima četrdeset pet. Između svih džamija ističe se poput carske Fehrad-paši-na džamija. Svi su joj dijelovi pokriveni olovom... Lijep je i poznat Fehrad-pašin hamam. Njegova vruća voda ilidža je ljekovita, a zgrada joj nije tako lijepa. U svakoj boljoj kući izgrađena su kućna kupatila s pećima (sobali hamam).
Čaršija. — Ima tri stotine dućana, jedan bezistan sa­građen od tvrdog materijala. U njemu je i sada na kapijama s obje strane provučen gvozdeni lanac. On se sastoji od sto­tinu dućana. To je zadužbina pokojnog Fehrad-bega.
Klima i stanovništvo. — Budući da je klima vrlo pri­jatna, ovdje žive starci i mladići, velikaši i prvaci, iskusni ljekari i ekonomi, dobri i pobožni ljudi, šejhovi, pisci i pje­snici, zanatlije i razni vještaci. Ima više česma, sebilja i crkava.
Poljoprivredni proizvodi. — Sije se vrlo mnogo krup­ne pšenice, zobi, prosa, ječma i heljde. To je jako bogat še­her. Za jedan bakarni penjez dobije se oka odlična hljeba... Od voća, međutim, trešnje budu toliko slatke, sočne i ukus­ne da im nema ravnih u Evropskoj Turskoj (Rum), Arabiji ni Perziji. Melek Ahmed-paši su donijeli jedan sepet treša­nja i svaka je bila kolik orah s rijeke Mudurnu u Anadolu...
55
Svi smo se divili ovim sočnim trešnjama. Izabrali smo ne­koliko komada i u jedan tas terazija stavili jednu trešnju, a u drugi jedan esedi (groš), i vaga se izravnala, a esedi (groš) je težak osam drahma (dirhem). Odatle se vidi koliko je krupna i teška banjalučka trešnja. Ona je po ukusu vrlo slatka i sočna, a djeluje dobro i na probavu. Poznate su, ta-kođe, u tom karaju dunje i jabuke. Kupus, koji zovu »kupus-ka«, ima glavu veliku kao kazan, a listovi su mu sočni kao tanki listovi nišeste... (66).
Crkvena organizacija i vjerske prilike
Našavši kakav — takav modus vivendi u novonasta­lim prilikama, franjevci su proveli reorganizaciju župa i uo­pće crkvenog ustrojstva u Bosni i Hercegovini. Od onoga što je preostalo nakon svih razaranja, bježanja, ubijanja i odvođenja u ropstvo, stvorene su nove župe a brigu nad njima preuzela su četiri samostana: Fojnica, Sutjeska, Kre­ševo i Visoko. U razdoblju 1535 — 1538. godine određene su granice pojedinih samostanskih regija. Prema toj raspodje­li vidimo da su u Krajini preostale sljedeće župe: Banja Luka, Gradiška, Vodičevo, Kozarac i Dubica. Od tih župa fojničkom samostanu dodijeljene su Banja Luka, Kozarac i Vodičevo, kreševskom Dubica a visočkom Gradiška.
Iako je katolički živalj u Banjoj Luci i njenoj okolici u doba turskih navala i zauzeća kraja bio naprosto rasturen, ipak se održao u tolikom broju, da se ubrzo mogla stvoriti župska organizacija. Doduše, franjevački samostan je stra­dao u razaranjima, ali su franjevci ostali prisutni u narodu. Dakako, teško bi bilo povjerovati, da su katolici s franjevci­ma koji su ih služili u prvim godinama turske vlasti imali svoju crkvu u Banjoj Luci. U najboljem slučaju, mogli su imati požarom oštećenu crkvu. Nije to bilo vrijeme za nor­malan vjerski život kršćana. Služba Božja obavljala se po privatnim kućama, šumama, grobljima, teže pristupačnim selima a svećenik — franjevac morao je računati i s činje­nicom, da je u stalnoj životnoj opasnosti. Takva je praksa bila u većem dijelu turske vladavine, posebno za vrijeme ratova i unutarnjih previranja. Ipak, stanje katolika u Ba-
63) M. Džaja, Nav. dj., str. 32-35.
56
njoj Luci bilo je nešto povoljnije, jer su Turci zateklom mjesnom stanovništvu davali izvjesne povlastice. Radi sigur­nosti mjesta i privrženosti zatečenog stanovništva »Turci bi prema potrebi cjelokupno stanovništvo izvjesnih gradova oslobodili raznih dadžbina i obaveza. Takvo oslobođenje do­bili su mnogi gradovi u Bosni: Sarajevo, Čajniče, Rudo, Travnik, Banja Luka itd« (67). Kako je Banja Luka bila bli­zu granice, sultan Murat III. fermanom od 2. XII. 1587. go­dine oslobađa »stanovnike kasabe Banje Luke od plaćanja svih poreza i daća...« (68). Iako je ovo pogodovalo islamiza­ciji domaćeg stanovništva, ipak je išlo na ruku i katolicima, jer su prešutno ili protekcijom pojedini od njih mogli sačuvati dio vlasništva, baviti se trgovinom i zanatstvom( ). Zahvaljujući svim datostima, krajem 16. stoljeća toliko je ojačala banjalučka župa, da je predstavljala jednu od naj­značajnijih u fojničkoj regiji. U ono vrijeme obuhvatala je cijelu banjalučku kotlinu do Klašnica. U drugoj polovici 16. stoljeća formirala se i župa Dragočaj, za sela dragočajske zavale i Ivanjske. Kasnije je nastala i župa Motike, pa je banjalučka župa ograničena samo na grad i bliža sela.
Pored islamizacije, otuđenju jednog dijela katoličkog stanovništva uvjetovalo je i uvođenje novoga, gregorijanskog kalendara 1590. godine. Ostajući uz stani kalendar, jedan dio katolika se otuđio i prešao na pravoslavlje. Od tada, pa kroz 17. stoljeće katolici u Bosni rado su se nazivali »sinovi pra­vovjernih kršćana stare vjere rimske prave«(70).
Nažalost, odnosi između katolika i pravoslavnih u ono vrijeme nisu bili dobri. Antagonizam je stvoren uglavnom u višim krugovima. Vladike onoga doba isposlovali su na Por­ti niz fermana, prema kojima su sebi uzimali pravo potčini-ti sve katolike u turskoj državi. To su postigli na taj način, što su turskim vlastima predočavali, da su svi kršćani na području njihove države istočnog obreda, da uopće nema ka­tolika. Ovo je dovelo do velike oporbe s katoličke strane, pogotovo od strane franjevaca, koji su čuvali identitet ka­toličanstva. Godine 1567. podnijeli su franjevci i katolici iz Bosne tužbu na više pravoslavne poglavare »da hoće s na-
67)   H. Šabamović, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo 1982., str. 18.
68)   M. Džaja, Nav. dj., str. 13.
69)  Isp. P. Efendija, Bosna i Hercegovina, str. 4i.
70)   D. Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim 1967., str. 474.
57
ma i našim svetinjama i svim crkvenim poslovima da ras­polažu, pa da ih doista i preuzimaju«(71). Svakako, imali su se na što i tužiti, jar su im činili i nasilja. Banjalučki kraj za duže vrijeme postade poprište tih međusobnih trenja. »God. 1567. pravoslavni pop Lazar Brajković istukao je fra Marka, župnika u Dragočaju više Banja Luke i oteo mu 180 para«(2). Braneći se, katolička strana je dokazivala da pra­voslavni poglavari nemaju nikakve nadležnosti nad katoli­cima. Uviđajući opravdanost takve obrane, Turci su povre­meno zaštićivali katolike. Najprije 1583. godine došlo do dugo željenog pomirenja. Tada je pred šerijatskim sudom u Banjoj Luci »izmirio se katolički župnih fra Ivan s pra­voslavnim metropolitom, ali pod uvjetom, da od katoličke raje ništa ne uzima«(73). Sljedeće godine šerijatski sud u Kobašu na Savi i u Sarajevu dosuđuje da metropolit Pet-rovna ništa ne traži od franjevaca i da im povrati ono, što je već uzeo. Tako su prvi nesporazumi miroljubivo riješeni.
Konsolidacija stanja katolika u 17. stoljeću
U 17. stoljeću, do Bečkog rata (1683—1699.) bile su dosta teške prilike u Bosni i Hercegovini. Iz toga vremena imamo niz proturječnih izvještaja, koji govore o teškim vre­menima s jedne i konsolidaciji stanja katolika s druge strane. Iako zaraze nisu teško pogađale žitelje Bosne i Hercegovine u 'razdoblju 1574—1672. godine, one su u manjoj mjeri hara­le i u to vrijeme. O tome nam svjedoči zapis nekog franjev­ca iz Fojinice, kako na bujrultiji bosanskog vezira iz 1615. godine bilježi, da su tada bila »žalosna i kužna vremena«(74). Radi epidemija, otpada i iseljavanja u austrijske zemlje, rapidno se smanjuje broj katolika u Bosni. O tome stanju piše bosanski biskup fra Franjo Baličević 24. II. 1612. go­dine papi Pavlu V. »da katolika u Bosni svakim danom nes-taje«(5). No, ipak stanje katolika i njihovih duhovnih vo­ditelja u mnogome se poboljšalo. Pored svih poteškoća fra­njevci su uspjeli stvoriti dosta čvrstu crkvenu organizaciju.
71)   J. Matasović, Fojnička regesta, str. 122. br. 172.
72)   D. Mandić, Nav. dj., str. 484.; J. Matasović, Nav. dj., str. 111., br. 70.
73)   J. Matasović, Nav. dj., str. 114., br. 93.
74)   B. Pandžić, Relatio de Provincia Bosnae Arg., OFM, an. 1623., Mandi-ćev Zbornik, Rim 1965., str. 223.
75)   D. Mandić, Nav. dj., str. 191.
58
Doduše, još uvijek je to bilo daleko od željenog i normalnog, ali uzimajući u obzir sve nepovoljnosti, s velikim zalaganjem učinjeno je maksimalno, što se moglo učiniti. Sve se ovo događalo u vrijeme napona turske moći, kada su Turci bili strah i trepet okolnim zemljama i prijetili zauzećem samo­ga Beča.
Zahvaljujući specifičnim okolnostima, katolici u ba­njalučkom kraju održali su se u prilično brojnom stanju. Godine 1623. fra Pavao Papić i fra Juraj Neretvanin u izvješ­taju Rimu bilježe da u Banjoj Luci i okolici živi mnoštvo muslimana i katolika(76). Tri godine kasnije Atanazije Jur-jević u izvještaju navodi »da u samom gradu Banjoj Luci ima 4.000 kuća, od kojih je 200 katoličkih i 50 pravoslav­nih kuća«(77). Ovi podaci govore da je katoličko stanovniš­tvo Banje Luke i bliže okolice sačuvano u većem broju, što nije slučaj po svim mjestima Bosanske krajine. Razlo­ga za to treba tražiti najprije u turskim povlasticama, koje su date zatočenom stanovništvu. Postojanje većeg broja ka­tolika u gradu, uvjetovalo je i opstanak još većeg broja po okolnim selima, koja su i dalje ostala pretežito katolička. S manjim grupacijama u Lijevču, Gradiškoj i Kozarcu, ba­njalučki katolici činili su znatan dio katoličkog življa Bosne i Hercegovine.
Nedaće s Turcima u pogledu službe
Katolici u Bosni i Hercegovini, pa i u samoj Banjoj Luci predstavljali su jedan određeni faktor, koji se nije mo­gao zanemariti. U borbi za opstanak i za svoj vlastiti izraz uvijek su bili na meti onih Turaka, koji su bili spremni progoniti pripadnike drugih vjeroispovijesti i tlačiti ubogu raju. Osobito su jaki progoni bili 1606—1623., te 1630—1640. godine. Niz fermana i bujrultija iz ovoga doba posvjedoča-vaju da su franjevcima onemogućavali ono najosnovnije u vršenju službe: obavljanje službe Božje, vjenčavanje, kre­tanje. . . Nerijetko su ih globili i vršili svakojaka nasilja. Kada se s njima tako postupalo, možemo si predpostaviti, kako se postupalo s katolicima, koji su imali poznati sta-
76)   ». . . valde habitata tam a Turcis quam a christianis (catholicis). . «, B. Pandžić Nav. dj., str. 225.
77)   D. Mandić, Nav. dj., str. 182.: Starine JA, Sv. XVII., str. 12«.
59
tus raje. U 17. stoljeću te represalije su dobrim dijelom suz­bijene apelima na više instance. 0 suzbijanju tih nepravdi, evo nekoliko svjedočanstava:
—   1611. godine zabrani Mustafa-paša »smetati franjev­ce, kad preuzimaju župe, te ih oprosti od carine: danjka na puške. Isto tako uze ih u obranu i sarajevski veliki sudac, pisavši Gjufiru, banjalučkom muselimu, da ne globi franje­vaca, što pripovijedaju evangjelje; a uopće riješi ih dužnos­ti, plaćati pristojbe« (78).
—   Godine 1617. na temelju izvjesnog fermana zabra­njuje se svim imamima, kadijama i svim drugim državnim činovnicima činiti svako nasilje na franjevcima.
—  Godine 1609. bosanski begler-beg Mustafa-paša »na­ređuje vojvodama, da ne napadaju franjevce i da o potvo-rama na njih nitko im ne sudi, osim njega samoga«(79).
—   Iz 1627. godine datira prijepis bujrultije na banja­lučkog kadiju i muselima, da »ne napastuju fratre što go­vore misu i što hodaju po selima da zato od njih pare ne traže« (80).
—   Iz 1646. godine datira udžet (sudska presuda) ba­njalučkog kadije Ibrahim efendije da »fratri mogu po fer-manu podučavati Evanđelje u školi, kući itd.«(81).
—Iz 1679. godine datira bujrultija, izdana protiv ba­njalučkog muselima »po kojoj se fratrima sloboda daje svud vršiti vjerozakonske nauke, vjenčavanje itd.«(82).
—   Godine 1648. izdao je Hasan-paša teskeru (pisme­ni nalog), prema kojoj piše, »da fra Blaža iz Banjaluke nit­ko ne smeta do skele koji nosi 11 tovara voska i još neka-kovih 20 tovara« (83).
—   Sultan Osman II.(1618—1622.) u fermanu od 1618. godine, kojim zaštićuje franjevce, veli da »ih sada vojvode, subaše i drugi javni činovnici neizmjerno napadaju«(84).
78)   M. Batinić, Nav. dj., str. 38.
79)   D Mandić, Nav. dj.. str. 190. 30)   J. Matasović, Nav. dj., str. 171. S!)   J. Matasović, Nav. dj., str. 148.
82)   J. Matasović, Nav. dj., str. 148.
83)   J. Matasović, Nav. dj., str. 148.
84)   J. Matasović, Nav. dj., str. 302.; D. Mandić, Nav. dj., str. 190.
60
Poteškoće na mostu u Trnu
Priču za sebe predstavljaju smetnje, koje su turski činovnici činili katolicima na mostu u Trnu. Naime, na des­noj strani Vrbasa, u spomenutom mjestu, bila je manja kasaba s katoličkom crkvom, koja je bila posvećena sv. Iva­nu Krstitelju. Tu su se okupljali katolici Trna, Dragočaja i ivaštanskih sela. No kako je banjaluči muselim sa svojim činovnicima ometao franjevce u vršenju službe, ometao je i okupljanje katolika u navedenoj crkvi i pored fermana od viših vlasti, koje su davale franjevcima i katolicima slobodu ispovijedanja vjere. I pored tih ometanja, crkva sv. Ivana u Trnu bila je mjesto okupljanja katolika spomenutih se­la. Nevolje su postale veće, kada je most na Vrbasu dotra-jao sedamdesetih godina 17. stoljeća. Ne mogavši prelaziti preko nepouzdanog mosta spomenutoj crkvi, mještani s li­jeve strane Vrbasa, te katolici Dragočaja i Ivanjske pres­tali su se izlagati opasnostima na nesigurnom prijelazu, pa su pošli na službu Božju u Dragočaj.
Gdje su to katolici pošli na službu Božju u Drago­čaj? U obzir dolaze sljedeće lokacije: Ojdanića brdo, Crkve­ne i Lovrića glavica.
Ojdanića brdo s trgovištem Kasapnicom i grobljem Tučjakom bilo je pogodno mjesto okupljanja katolika u gornjem Dragočaju. To je blaga uzvisina, dostupna cijelom Dragočaju a zaklonjena i nešto udaljena od grada. — Crkvene su i u to doba predstavljale značajno groblje. Pojedine nadgrobne ploče i ostaci grobova u žilju stoljetnih hrastova, obaranih u vremenu između dva svjetska rata, idu u prilog ovoj tvrdnji. Osim toga, uz same Crkvene pri Lov­rića glavici bio je skromni župski stan dragočajskog žup­nika. I danas to mjesto mještani zovu »crkvištem«. Na Lov­rića glavici je tzv. kužje groblje, čiji se ostaci grobova i da­nas naziru. Prema predaji, tu su pokopani vjernici i sveće-nik-franjevac koje su Turci sasjekli za vrijeme službe Bož­je. Ovu mogućnost bi povijesne prilike u vremenu 1683—1737. godine prije mogle potvrditi, nego demantirati. Kasnije su na tome groblju pokopavali umrle od kuge.
Župnik je običavao držati službu po grobljima, ali i kod župskog stana. Vjerojatno su se katolici okupljali na oba mjesta — na Ojdanića bradu i Crkvenama — a povre-
61
meno i kod župskog stana, ovisno o pogodnostima i raspo­redu kojeg se držao župnik. S vremenom, dominantnu ulo­gu preuzele su Crkvene. U to vrijeme trebalo bi tražiti po­četke okupljanja katolika na Crkvenama i crkvu sv. Vida, koju spominju apostolski vikari.
No, vratimo se zbivanjima oko trnskog mosta. Ova promjena nije bila po volji pojedinih mjesnim Turcima, jer raja nije više bila na oku u kasabi Trna, nego u udaljenoj, šumom obrasloj glavici Crkvena ili Ojdanića brda. Do tada su im ometali dolaženje na službu Božju u Trnu a sada su počeli zahtijevati od njih da ne idu u Dragočaj, nego kao donedavno , u Trn. Našavši se u neprilici, katolici navede­nih mjesta obrate se na Portu. Radi toga izdana su tri fer-mana na sarajevskog mulu (1675., 1670. i 1680.) i više paši-nih bujrultija za 1671. i 1672. godinu, da se prekine s tim nasiljem. Uvažavajući ferman iz 1680. godine banjalučki ka­dija Hadži Mehmed izdaje muraselu, sudski nalog na kaj-mekama Džafer-agu, koja u prijevodu D. M. Korkuta glasi:
»Ponosu dičnih i poštovanih, banjalučkom kojmeka-mu, slavnom Džafer-agi (dugo poživio na slavi i časti!).
Poslije časnog pozdrava javlja (Vam) se:
Povod izdavanja ove murasele su zimije sela Drago­čaj a i Ivanjske, koji su odvajkada prelazili preko mosta na rijeci Vrbasu te dolazili u kasabu (varošicu) Trn i na uo­bičajene dame (svetkovine) čitali Evanđelje. Pošto je taj most oronuo (u ruševnom stanju) i nije moguće preko njega pre­laziti, oni dolaze u selo zvano Dragočaj koje se nalazi na st­rani spomenutog mosta i tu čitaju Evanđelje, pa iako ne zauzimaju stav protiv časnom šerijatu i ne krše ga, oni koji su na položaju muteselima banjolučkih i neki posebice (ehl-i orf tayfasi — »duke po sebi«, samovoljnici) govoreći im: »Vi ste prije čitali Evanđelje u varošici (kasabi) Trn, pa zašto sad ne dolazite!«. Oni su se pak na to tužili pismeno sultanu, pa pošto im je preko mene dat u ruke visoki car­ski ferman, da ne dopustim da ih itko na taj način uzne­miruje, ta carska zapovijed je unesena u sindžil, a oni su zatražili da im se izda još i murasela od strane šerijatskog suda, pa im je ova i napisana (izdana). Potrebno je da ni­kome ne dopustite da kinji (napastuje) zimije (kršćane) spo-
62
menutih dvaju sela protivno visokom fermanu koji se na­lazi u njihovim rukama i protivno časnom šerijetu. I da si zdravo!
Pisano 23 rebi-ul-evvela god. hiljadu devedeset i prve. Od siromaška
Hadži Mehmeda, kadije
U Bogom čuvanom gradu Banjoj Luci.
(Na poleđini latinicom):
T. 1071. Mehmed ef. hećim Bosanski piše na Gjafira Muselima Banjalučkog da ne uzima para, zbog toga, što Frat­ri inđil uče, pošto je on dobio Ferman te ga već ima kod sebe za slobodu vjerozakona. M. P. Mehmed«(85).
Važna je tvrdnja u muraseli da su kršćani »odvajka­da dolazili u kasabu (varošicu) Trn i na uobičajene dane (svetkovine) čitali Evanđelje«. Time potvrđuje da je Trn s Jablanom važio kao mjesto okupljanja katolika okolnih se­la u prvo doba turske vlasti. Crkva sv. Ivana je igrala važ­nu ulogu među katolicima banjalučkog kraja. Uz to, još je bila svježa predstava i uspomena na crkvu sv. Martina iz predturskog vremena, koja se po svemu sudeći nalazila u Jablanu, pod pretpostavkom da je »sub castro« mnogo niže niz Vrbas ili da je prvotno postojala crkva sv. Martina pri jednom od banjalučkih naselja, da je promijenila patrona a eventualno nova crkva u Jablanu dobila za zaštitnika sv. Martina. Ovo su pretpostavke a predaja donosi nam vijest o postojanju crkve sv. Martina u Jablanu. Ulogu te crkve u prvo doba turske vladavine preuzima crkva u Trnu, pos­većena sv. Ivanu Krstitelju.
Sve poteškoće svjedoče o težini stvarnosti života katolika i franjevaca u spomenutom periodu. Stvarnost njihova života, sa svim poteškoćama, stremljenjima i nada-njima. Pri bogoslužju i inače u životu postojala je uvijek opasnost od strane Turaka. Šikaniranja, priječenje službe, nasilja, globljenja i kazne. . . sve su to bile uobičajene po­jave toga vremena. Turci su stvarno prevršili svaku mjeru. Za katolike i njihove duhovne vođe nije bilo sigurnosti, jer su potlačeni sloj u njihovoj državi, sloj koji je neprekidno bio u inferiornom položaju. Ako se za izvjesno vrijeme ne
85) H. Kreševljaković, Muteselimi i njihov djelokrug, Sarajevo 1957., str. 132.; J. Matasović, Nav. dj., str. 179.; B. Gavranović, Nav. dj., str. 172.
63
bi osjećali egzistencijalno ugroženim, nisu mogli doći do ko-motnosti i bezbrižnosti zbog nameta, zbog samog ranga po­tlačenog sloja raje. Ipak, i u tolikoj ugroženosti pokazali su veliku otpornost i vitalnost, što im je i omogućavalo da opstanu na rodnoj grudi.
Trožupsko uređenje banjalučkog kraja
Iz 16. stoljeća imamo malo podataka o postojanju župa u banjalučkom kraju. U razdiobi 1535. godine spomi­nje se samo banjalučka župa. Ovo isto potvrđuje fra Franjo Baličević, izvještavajući Rim 1600. godine. No to ne mora značiti da je u to vrijeme postojala samo jedna župa u ba­njalučkom kraju. U razmirnicama i sudskim raspravama s fanariotima 1567. i 1583. godine spominje se fra Marko, žup­nik u Dragočaju. Ovo nam svjedoči, da je župa Dragočaj postojala već u drugoj polovici 16. stoljeća. Godine 1623. provincijal fra Marijan Pavlović spominje obje župe a apos­tolski administrator Bosne, skradinski biskup fra Tomo Iv-ković 1630. godine spominje i Motike. To je prvi spomen Motika u crkvenom pogledu. Prema njegovom pisanju, mog­lo bi se zaključiti da su Motike već tada sačinjavale župu, što poznavaoci izvještaja crkvenih dostojanstvenika toga vre­mena i priznavaju(86). Najvjerojatnije je, da je ta treća žu­pa u banjalučkom okrugu formirana dvadesetih godina 17. stoljeća, moguće i nešto ranije. Spomenuti biskup Ivković u izvještaju o kanonskim obilascima župa po tadašnjoj tur­skoj Bosni i Slavoniji donosi statističke podatke o mjestima i župama koje je obišao. Ivković je poduzeo više kanonskih pohoda u vremenu 1626—1630. godine. Čini se da je naj­više župa obišao 1630. godine. Izvještaj o tim obilascima učinio nam je dostupnim dr. Krunoslav Draganović, obja-vivši ga 1934. godine u časopisu »Croatia Sacra«. U tome popisu spominje da je prvi put u banjalučki kraj došao iz Gradiške, preko Orubice, Nožičkoga, Lijevča i Laktaša. Čini se da je tada bio samo u dragočajskoj župi, dok spominje da je u Bukovici u dva navrata krizmao 124 krizmanika i 58 u Dragočaju. U istom popisu spominje, da je u drugom
86) Usp. S. Kovačić, De relationibus circa statum ecclesiasticum qua fon-tes Historici provintiae Bosnae Argentinae OFM saeculis XVI — XIX. Rim 1966,, str. 63.
64
pohodu došao iz Slavonije i obišao banjalučki kraj. Spomi­nje da je u Banjoj Luci krizmao 134, u Motikama u dva nav­rata 413 i u Dragočaju 140 krizmanika. U istom izvještaju treći put spominje, da je u banjalučki kraj stigao iz Kotor Varoša. Tom prigodom krizmao je u Banjoj Luci 120, u Motikama 117 i u Dragočaju 120 krizmanika. Sve u svemu, obilazeći župe, fra Tomo Ivković je u banjalučkom kraju krizmao 1226 krizmanika. Odavde se može zaključiti, koliko je brojno bilo katoličko pučanstvo u banjalučkom okrugu, podijeljeno u tri župe. Inače, biskup Ivković u Krajini spo­minje župe, koje se spominju u većini izvještaja iz 17. sto­ljeća: Banja Luka, Dubica, Drag očaj, Gradiška, Lijevče, Lju-bija, Motike, Majdan i Vodičevo. Za čudo, ne spominje Ka-mengrad. Od tih župa, ove tri u banjalučkom okrugu pot­padale su pod fojnički samostan, koji je tada brojao dva­naest župa. U prikazanom stanju župa po distriktima, oko 1647. godine, ove župe su bilježene sljedećim redom: 1. Foj-nica, 2. Lašva, 3. Jajce, 4. Kotor, 5. Banja Luka, 6. Motike, 7. Diragočaj, 8. Kozarac, 9. Kamengrad, 10. Gičija, 11. Dra-gotin, 12. Vodičevo. Sve su te župe zajedno brojile 5654 ka­toličke kuće s 12789 vjernika(87).
Spomenute tri župe u banjalučkom kraju spominje i biskup fra Marijan Maravić u izvještaju 1655. godine, gdje u cjelosti potvrđuje osam godina raniji izvještaj. U izvješ­taju o stanju i upravi bosanske biskupije, što ga je sasta­vio biskup fra Nikola Olovčić nakon kanonskih pohoda 1672—1675. godine, da je opis stanja pojedinih župa(8). Pre­ma tome opisu, u banjalučkoj župi bio je 10. svibnja 1672. godine. Piše da tu nema crkve, da je bila i da su je Turci srušili, pa joj se još vide temelji; Turci priječe održavanje sv. mise, procesija. . . Pored ovako teškog stanja, navodi da župa broji 1200 vjernika, od kojih je krizmao 680. Župu opslužuju dva franjevca iz fojničkog samostana.
U motičkoj župi Olovčić je bio 18. svibnja iste godi­ne. Tu nije našao ni crkve, ni župske kuće. Župu je služio jedan franjevac iz Fojnice. Službu Božju je držao po kuća­ma, grobljima, šumama. . . Župa je tada brojila 700 vjerni­ka, od kojih je krizmao 582.
87) Isp. J. Matasović, Nav. dj., str. 148.
83) Isp. Starine JA, knjiga XXXVI., Zagreb 1918., str. 35. i 36.
65
U istom popisu biskup Olovčić spominje da je 24. svib­nja pohodio župu Dragočaj. Ni tu ne nađe crkve, ali nađe nešto što bi na nju moglo ličiti, što je sagrađeno na ta­mošnjem groblju(8). I ovdje je kao župnik namješten fra­njevac iz Fojniice, koji se brinuo za župu, koja je tada bro­jila 1200 vjernika, od kojih je biskup krizmao 953. Neki od župljana su se rastali, zakonske žene potjerali i doveli dru­ge. Biskup bilježi da je jednog takvog naveo na pokoru.
Postoji vjerojatnost da je u to vrijeme stvorena žup­ska organizacija u Trnu. Na području Trna i okolnih sela živio je nešto veći broj katolika. Imali su i svoju crkvu. Dr. Berislav Gavranović tvrdi da su tu franjevci bili rastje­rani(90). Ovo, i dolaženje vjernika u crkvu sv. Ivana navo­di nas na pomisao, da je tu bio župski centar. Nažalost, o tome nemamo podataka a i B. Gavranović navedenu tvrd­nju ničim ne dokumentira. Po svemu sudeći, bit će da je to bila podružna crkva banjalučke ili dragočajske župe (koje tada nisu imali svojih crkava?). Moguće da se tu i stvorila župa. Ako nije, na tome se radilo i svakako bi došlo do nje­nog formiranja. U oba slučaja, sva nastojanja su pala u vodu, pošto je došao kraj relativno mirnom periodu. Nado­šao je Bečki rat (1693—1699.). U takvim okolnostima nesta­jale su i veće, postojeće župe, pa od svega toga nastojanja u Trnu nije moglo ništa opstati.
Fra Ambrozije Radman spominje da je u staro doba postojala velika župa Slatina(91). Ako je postojala, mogla je biti samo u 17. stoljeću. Čini se da je i tu moguća koincide­ncija s Trnom. Dovoljan broj vjernika, prisutnost svećeni­ka uz ostale manje važne uvjete omogućavaju stvaranje župske organizacije. Nećemo nijekati i reći, da to nije bilo moguće u Slatini u 17 stoljeću, ali stvarno o tome nemamo nikakvih podataka, osim spomena A. Radmana, koji nama dokumentarnu podlogu.
Godine 1675. biskup fra Marijan Maravić šalje izvješ­taj Kongregaciji za širenje vjere, u kojemu spominje župu Dragočaj. Tada je spomenuta župa brojila 1800 vjernika.
89) ». . . nec hic inveni ecclesiam, sed dignum aliquod, quod fuerit in loco moderni coemeterii« — Starine JA, knjiga XXXVI., Zagreb 1918., str. 35. 90 Isp. B. Gavranović, Nav. dj., str. 172. 91) Kronika Franjevačkog samostana Petrićevac.
66
Župski stan i crkva (ako se tako uopće može nazvati ono što je predstavljalo te objekte) bili su u Orlovcu. Crkva je posvećena sv. Vidu. Uz ovo napominje da se na groblju Crkvene služi sv. misa na blagdan Gospe od anđela. Da li je to oma drvena tvorevina koju spominje biskup Olovčić ili je to novosagrađena crkva na Crkvenama, odakle datira ča šćenje sv. Vida i Gospe od anđela? Čini se da već imamo jasnije obrise: groblje Crkvene i u njemu crkvu sv. Vida.
Posljednja spomen na župu Motike i inače na trožup-sko uređenje banjalučkog kraja donosi fra Ivan Krst. de Vietri, koji je 1708. godine pohodio franjevce i župe u Bos­ni, o čemu je napisao izvještaj u Rim. U tome izvještaju spominje i Motike. Kasnije ih nitko ne spominje kao župu.
Crkveni objekti
Iz 16. i 17. stoljeća imamo dokaze o postojanju žup­ske organizacije, prvotno samo u Banjoj Luci, a zatim u Dragočaju i Motikama. Ne vidimo da su te župe imale od­govarajuće sakralne objekte. U 16. stoljeću ne nalazimo ni jedan siguran dokaz o postojanju bilo kakve crkve u banja­lučkom kraju, osim vjerojatnosti da je ostala bar jedna, oš­tećena ili neoštećena za turskog zaposjednuća Banje Luke, koja bi služila svojoj svrsi. U nedostatku sakralnog prosto­ra, katolici su se okupljali na službu Božju po privatnim kućama, grobljima i šumama. Moguće da su katolici popra­vljali oštećene i spaljene crkve (u samoj Banjoj Luci ili u Trnu), no o tome nemamo nikakvih dokaza.
U 17. stoljeću situacija je bila nešto povoljnija. Zna­mo što o tome piše fra Nikola Olovčić u izvještaju iz toga vremena. Turski putopisac Evlija Čelebija, zadržavajući se u Banjoj Luci 1660. godine piše da u spomenutom gradu ima crkava. Dvanaest godina kasnije spomenuti Olovčić pi­še da tu nema nikakve crkve, da je bila i da su je Turci porušili. S druge strane vidimo, da su vjernici Trna, drago-čajskih sela i Ivanjske išli crkvi sv. Ivana u Trnu. Da nije bilo kakve bogomolje u samoj Banjoj Luci, vjerojatno bi i banjalučki katolici išli tamo, što bi se spomenulo negdje u zapisima. U kasnijem periodu, 1737. godine izgorjela je crk­va u Banjoj Luci. Taj detalj je ovjekovječen na poznatoj gravuri. Tu se može vidjeti da se radi o crkvi sa zvonikom.
67
Slijedeći povijesne nalaze, mogli bismo reći, da u početku turskog perioda u Banjoj Luci nije bilo crkve, osim ruševi­na ili teško oštećene, koja tada nije služila svojoj svrsi; da je sagrađena ili popravljena ona koja je za dolaska Turaka bila najmanje oštećena, čime se dovodi u logični slijed is­kaz E. Čelebije; da je porušena od strane Turaka, kako piše Olovčić; da je opet sagrađena pred sami Bečki rat, da bi 1737. godine opet upropaštena požarom. U vremenu kada u Banjoj Luci nije bilo crkve, za službu Božju vjerojatno je služila neka adaptirana zgrada, moguće i drvenjara.
U župi Motike nije bilo nikakve crkve, kako piše bis­kup Olovčić, što je sasvim izvjesno. U nedostatku crkve žu­pnik—franjevac je služio sv. misu po grobljima, šumama, kućama... (92).
U dragočajskoj župi bilo je nešto, što je tek ličilo na crkvu a nalazilo se na groblju, najvjerojatnije na Crkvena-rna. U početku, to je bilo trošno, od drveta i veoma skrom­nih dimenzija. Biskup Olovčić ne usudi se nazvati crkvom. To je tipičan primjer običaja starih Slavena, da po doselje­nju na Balkan grade crkve od drveta. Taj se običaj sačuvao sve do današnjeg vremena, jer po grobljima još uvijek ima­mo poneku kapelu drvene izrade, kako po katoličkim, tako i po pravoslavnim. Vjerojatno je ta trošna kapela na Crkvena-ma bila početak gradnje u dragočajskoj župi, nakon pres­tanka odlaženja na službu Božju u Trn crkvi sv. Ivana. Neš­to kasnije mogla bi biti sagrađena crkva sv. Vida. U nado-šlim nemirnim vremenima ubrzo je stradala, tako da se u izvještajima 18. stoljeća spominju samo njeni temelji i ru­ševine.
Spomenuta crkva sv. Ivana u Trnu je jedina za koju se sigurno zna iz 17. stoljeća. Znamo da je bila u upotrebi. Morala je biti nešto većih dimenzija, dok su u nju dolazili vjernici dragočajskih i ivaštanskih sela. Svakako, bila je i dužeg vijeka, dok u muraseli Hadži Mehmeda iz 1680. godine stoji da su kršćani oduvijek dolazili u kasabu Trn i na uo­bičajene svetkovine imali bogoslužje.
Imajući sve ovo u vidu, mogli bismo reći da katolici banjalučkog kraja u 16. i 17. stoljeću nisu imali odgovara-
92) ». . . unos patrum de conventu Foinizae celebrat per coemeteria, per silvas, domos etc« — Starine JA, knjiga XXXVI., str. 135. i 136.
68
juće sakralne objekte. I ono što su imali, tek je bilo nalik na crkve, slabo građeno i skučenog prostora za stvarne po­trebe. Po selima nije ništa drugo preostajalo, nego služiti po kućama, šumama i grobljima. Tu su posebnu ulogu odi­grali tzv. prenosni oltari, koji bi se nosili onamo, gdje se održavalo bogoslužje. Na neki način, ti oltari predstavljaju tradiciju pojedinih porušenih crkava, koje su bile zavjetne i u kojima se mogao dobiti određeni oprost. Kako više nije bilo tih crkava po Banjoj Luci i okolici, banjalučki katolici su zamolili sv. Oca da te oproste prenese i veže uz te pre-nosne oltare. Sačuvan je i tekst te molbe, sadržan u odobre­nju Kongregacije za širenje vjere od 25. svibnja 1655. godi­ne. Sveukupni tekst glasi: »Die lunae 21. maii 1655. Fuit congregatio generalis de Propaganda in Fide oollegio eius-dem sac. congregationis in qua interfuerunt... Proponente Em. dno card. Sabellio libellum supplicem porrectum pro parte catholicorum Bagnaluczae in confinibus Ungariae et Bosnae petentium, utindulgentia plenaria concenssa ecclesi-ae dicti loci a Turcis dirutae transferatur ad altare portati-le, ita ut omnes christifideles, qui certa die audient missam in dicto altairi, lucrentuir dictum indulgentiam. Sacra congre­gatio: cum ecclesia praedicta fuerit a Turcarum barbarie iam diruta nec adsit spaes illam raedificandi, fuit in voto, posse oratoribus satisfieri et ideo iussit pro gratia adeun-dum esse Sainctissimum d. nostrum huncque humiliter su-pplicandum pro expeditione brevis...« (93).
Župski stanovi
Kako nije bio riješen sakralni prostor, tako nije bilo riješeno ni stambeno stanje svećenika—franjevaca, koji su u to vrijeme opsluživali spomenute župe u banjalučkom okrugu. Fra Mijo Batinić navodi, da nije bilo župskih stano­va u Banjoj Luci i Motikama. Kako ne spominje Dragočaj, bit će da je tu postojao župski stan. Međutim, ista Batinić piše da je ljeti 1640. godine bosanski vezir poslao svoga po­vjerenika, da obađe naše kuće u Fojtnici, Jajcu i Banjoj Lu­ci (94). Ovo nam svjedoči, da je banjalučka župa imala žup-
93)   Arhiv Sv. zbora za raširenje vjere, Acta S. C. de Propaganda Fide, vol. XXVII., n. 8.
94)   Isp. M. Batinić, Nav. dj., str. 52.
69
ski stan. Kakvu je reputaciju uživala ta župa, ovo je sasvim normalno. Samo, kakav je to bio stan? Da li iznajmljeni, adaptirani ili vlastiti, sagrađen u te svrhe, to nije nam poz­nato. Najvjerojatnije je to bila pozajmljena ili kuća dobi­vena od kojeg uglednog i imućnijeg katolika.
Inače, onaj župski stan u Dragočaju mogao bi biti u takvom stilu, da odgovara svojoj potrebi. Prema svjedoče­nju fara Martina Nedića, tada su župnici stanovali po kućama drvenjarama, koje su bile zaklonjene šumom ili brdima. »Kućice one po šuman imale su dvie sobice sa malimi pro-zorčići, još je bila jedna sobica, a to je bila kapela. Takva kapelica imala je zaklopce kao turski dućani, pa bi se zak-lopci svetkovinom otvorili, da puk uzmogne viditi misećeg svećenika...« (95).
Život svećenika—franjevaca
Biti franjevac Bosne Srebrene u ono doba nije bilo ni malo lagodna stvar. Školovati se negdje u inozemstvu značilo je mladost provesti u tuđini i naučiti se komodu. Po povratku i preuzimanju dužnosti uvijek su ih pratili os­kudica, neimaština i prezaduženost. Nisu izostajala ni mal­tretiranja, nasilja, pa i ubojstva, koja su im pričinjavali po­jedini goropadni Turci. Nedostajali su im osnovna uvjeti za život, bilo u samostanu, bilo u pastoralnom radu. 0 tome nam svjedoče crkveni dostojanstvenici, koji su službeno po­sjećivali franjevce i katolike u Bosni, prije svih barski nad­biskup Patar Massarechi i fra Pavao Rovinjanin. Prvi je bio povjerenik Sv. Stolice a drugi povjerenik vrhovne uprave Reda. Njima treba pridodati i fra Ivana de Vietria, također povjerenika uprave Reda, koji je nešto kasnije, 1708. godi­ne obišao Bosnu, ali opisuje način života, koji je bio u prak­si i tokom 17. stoljeća. Prema njihovim zapisima, po samo­stanima su bili većinom isluženi, iznemogli svećenici—redov­nici s časnom braćom. Naizgled, bili su to živi mrtvaci, u tijesnim i mračnim ćelijama. Hranili su se oskudno, dijele­ći tu sudbinu s potlačenim narodom. Nisu uzimali kavu, sla-dor ni duhan. Od pića moglo se kod njih naći vino i rakija. Fra Ivan de Vietri nalazi osamnaest svećenika—redovnika u
95)M. Nedić, Stanje redodržave Bosne Srebrene, Đakovo., str. 91.
70
fojničkom samostanu, kako zajednički žive u siromaštvu, »lijepo male i pjevaju u crkvi, da svakoga zanose na ljubav prema Bogu, dotle, da ih i sami muslimani veoma cijene, zovući ih k svojim bolesnicima« (96). Župnici su po župama bili aktivni i prezaposleni. Živjeli su od milostinje vjernika, što su rado dijelili s onima u samostanu. Ovi svećenici—fra­njevci, koji su opsluživali župe u banjalučkom kraju, pod stare dane povlačili bi se u fojnički samostan.
Život vjernika
Život vjernika određen je samim statusom potlačenog kršćanskog stanovništva pod turskom vlašću . Predvođeni duhovnim vodstvom franjevaca, bosanski katolici 16. i 17. stoljeća provodili su jednostavan i uzoran vjerski život. Ma­lo se među njima mogla naći psovka, razvratnost i bludni grijeh. Nije bilo kakvih posebnih zabava ni veselja. Njihovo pjevanje bilo je pjevanje pobožnih i junačkih pjesama, uz neizbježne gusle.
Inače, vjerski život im je bio na visini. Posebno su poštivali misnike. Misno ruho, kao i sama svećenička odora predstavljalo je za njih veliku svetinju. Redovito su pred misnicima ustajali, negdje klekli, da bi primili blagoslov. Poste postove tokom gotovo cijele godine, posebno u koriz­mi. Mnogo su se trudili da prisustvuju sv. misi, prevaljuju­ći velike daljine, idući i po više sati. Fra Pavao Rovinjanin, koji je posjetio Bosnu 1640. godine, piše o njihovoj pobož-nosti: »... cijeli dan hodaju, da slušaju Misu. Bude župnik, pa ima pastvu u četiri ili pet sela. Župnik ih sve čeka do podne. U jutro se na vrijeme upute na njegovu metu i idu, gdje će biti misa. Župnik nasred livade načini oltar i služi Misu. Kad je Misa gotova, onda narod jede...« (97). Ovo isto svjedoči i fra Martin Nedić, kada piše: »Rijedko je svećenik svetkovinom doma misio, no obično na groblju i to među četriri kolca stavio na daske 'altare portatile', a odozgor ga nadkriv granjem, a po granju razastriev kabanice, pokrovce i ćilime« (98).
96)   M. Batinić, Nav. dj., str. 66.
97)    J. Kocijančić, Hrvatska uvijek katolička, Tiskarna »Narodne prosvje­te«, Zagreb 1940., str. 23.
98)   M. Nedić, Nav. dj., str. 91.
71
Identičan primjer nalazimo u Šargovcu. Ispod kuće Stipe Goluba nalazi se prostor, kojeg stari i sada zovu »ol-tarišće«. Nekada je to bio kraj obrastao šumom, a i sada je taj prostor obrastao i čina šumarak. Tu su se u tursko doba okupljali vjernici i na spomenuti način na improvizira­nom oltaru obavljali službu Božju. Tako su se katolici ba­njalučke kotline okupljali po mjestima, na kojima još nije bilo crkava ni kapela: na Motičkom groblju, kod 'oltara' na Ojdanića brdu gdje je i sada kapela sv. Križa, na Damja-novcu... Svježa uspomena na takva okupljanja je u 'lipama' u Motikama i Đirinom gaju u Šargovcu, ali ovo okupljanje je već novijeg datuma.
Prenosim oltari s mogućnošću oprosta, predstavljali su im posebne svetinje, »Od početka su Mise pa do podizanja sklopitih ruku i s očima uprtim u oltar, a od podizanja pa do kraja Mise prekrštenih ruku« (99). Ovo je zapažanje Vie-tria početkom 18. stoljeća, a to je bila praksa i u vremenu, koje mu je prethodilo.
Novi sukob s fanariotima
U drugoj polovici 17. stoljeća opet je došlo do spora s pećkim patrijarhom, ovaj puta Maksimom. On je od sul­tana isposlovao ferman, kojim je tražio od katolika i sveće­nika u Albaniji crkvene pristojbe, s namjerom da ih podvr­gne svojoj jurisdikcija. Godine 1661. pojavio se i u Bosni, zagrozivši se katolicima i franjevcima, da će se s njima do­goditi isto, što se navodno dogodilo s Albancima. S takvim nastojanjima i prijetnjama prošao je livanjski kraj, da bi se potom pojavio u Banjoj Luci. 0 tome je zagrebačkog bi­skupa Petra Petričića obavijestio fra Petar Nikolić, njegov duhovni zamjenik u Slavoniji. U pismu od 24. ožujka piše: »Vaše presvijetle i prečasno gospodstvo obaviješćujem o stradanjima naših katolika, koje je nanio nama kršćanima vladika, raskolnički biskup opetovano kao bijesan vuk uzne­mirujući nas redovnike i kršćane tako da su u Banja Luci katolici, da se oslobode parnice i napastovanja spomenuto­ga pećkog patrijarhe, dosada potrošili pet tisuća imperijala,
99) J. Kocijančić, Nav. dj., str. 24.
72
osim darova i drugih stvari. I pošli su do Carigrada« (10°).
Iz ovog izvještaja da se zaključiti, da su vođene žes­toke rasprave i obrane pred turskim sudom u Banjoj Luci, kao i na vašim sudištima. Franjevci i katolici jednostavno su se borili i opirali takvom pokušaju patrijarha, premda je ovaj imao ferman u rukama. Videći veliku oporbu na katoličkoj strani, patrijarh napusti Banju Luku.
Godine 1662. vrati se opet iz samog Carigrada. Pođe prvo u Temišvar, gdje je trenutno boravio bosanski vezir Ali-ipaša. Htio je i njega pridobiti za svoju stvar. Nakon toga dođe i u Banju Luku, gdje se zametnu žestoka raspra­va. Nato skoči muško i žensko, što god je bilo katolika u obranu katoličanstva. Nakon mnogo tužbi, vike i obrana, obe strane pođoše u Temišvar. Istovremeno neki od katoli­ka pođoše u Carigrad tražiti pravdu. Pred Ali — pašom kato­lici dosta loše prođoše. Izvukoše Pirovu pobjedu. Potrošiše mnogo novaca u tome parničenju, ali se nekako obraniše. Iste godine molili su katolici iz Banje Luke Kongregaciju za širenje vjere, da im svi katolici u Bosni pomognu otpla­titi dug od 8000 skudi, što su ih oni potrošili u Banjoj Luci i Carigradu, da bosanske katolike oslobode nasrtaja patrijar­ha iz Peći.
Godine 1669. pećki patrijarh opet dolazi u Bosnu, tra­žeći podložnost katolika. Ovaj puta Banja Luka nije bila po­prište sukoba i raspravljanja, jer se sve to događalo u sre­dnjoj Bosni.
Duhovski sajam u Banjoj Luci
Drevni grad Vrbas predstavljao je znatno trgovačko mjesto. Poput svih većih mjesta svoga vremena imao je i svoj godišnji sajam. O tome sajmu prije dolaska Turaka ništa konkretno ne znamo, ali pojedine datosti govore u pri­log njegovom postojanju. H. Kreševljaković je slušao u Sa­rajevu i Banjoj Luci kako upućeni govore, da je banjalučki sajam star kao i samo mjesto, što znači, da je uspostavljen prije dolaska Turaka, u vrijeme kada je Banja Luka »bila izrazito katoličko mjesto«(10). Vjerojatno je objedinio trgo-
100)   J. Šimrak, Marčanska eparhija, Bogoslovska smotra, XVIII., Zagreb 1930., str. 41.
101)   F. Sedić, Godišnji sajam (vašar) u Banjoj Luci, Zbornik krajiških mu­zeja, NIŠP »Glas«, Banja Luka 1974., str. 90.
73
vačku tradiciju oba naselja na teritoriju današnje Banje Lu­ke. Održavao se svake godine o blagdanu Duhova, računaju­ći po Julijanskom kalendaru, kojeg su se kršćani u Bosni držali do 1590. godine. Sama ta činjenica govori, da je sa­jam postojao i prije dolaska Turaka. Da je uspostavljen u turskom vremenu, ne bi bio vezan uz kršćanski blagdan.
Blagdan Duhova je pomična svetkovina, ovisna o Us­krsu. Kako se Uskrs pomiče, prema njemu se pomiče i pe­deseti dan nakon njega, Duhovi. Sam blagdan Duhova sla­vio se tri dana. Najvjerojatnije se u proslavi Duhova pred jednom od crkava formirao godišnji sajam. Počinjao bi na sam blagdan Duhova i trajao osam dana. Najsvečanije bi bilo noću uoči samog blagdana.
Turci su svojim dolaskom mnogo šta promijenili u banjalučkom kraju. U želji da imaju značajno uporište i sj­edište Bosne pod svojom upravom, dali su se na izgradnju banjalučkih naselja. Ovakav razvoj i značaj Banje Luke do­prinio je i jačanju trgovine. Iako je to nemirno vrijeme, tr­govačka razmjena s austrijskim zemljama nije zamrla. Ve­liki broj dućana (malih trgovačkih radnji) u samom gradu nudio je svakovrsne artikle a cjelokupna banjalučka regija bila je bogata svakovrsnim poljoprivrednim proizvodima. Uzevši u obzir sve pogodnosti, Banja Luka je postala naj­veći trgovački centar u ovome dijelu turske carevine. Godi­ne 1554. predstavljala je značajan sajamski grad, što se mo­že vidjeti u zakladnici Sofi Mehmed-paše. Tu su u vrije­me sajma mogli zapaziti trgovci iz svih dijelova zapadnog Balkana. Kako je na lokalitetu »Haništa« nađen ćup polj­skih groša, austrijskih talira i krajcera, turskih akči i dub­rovačkih srebrenjaka iz vremena 1490—1610. godine, mogli bismo zaključiti, da su trgovci svih tih zemalja i gradova uzimali udjela u sajmu u Banjoj Luci.
U vrijeme održavanja sajima trgovalo se po dućanima u oba naselja, ali centar trgovine bilo je sajmište, na praz­nom prostoru iznad Donjeg Šehera, s obje strane puta pre­ma Gornjem. Tako je bilo u 16. i 17. stoljeću, a kasnije je trgovaste bilo ispod Kastela, uz rijeku Crkvenu.
Uvođenjem Gregorijanskog kalendara 1590. godine nas­talo je podvajanje. Katolici su prihvatili novi kalendar, a pravoslavni ostali uz stari. Radi prihvatanja novog kalenda­ra, sajam više nije bio na katolički blagdan Duhova, pa se
74
otada spominje kao sajam, koji se održava na pravoslavni god Duhova. Ipak, ovo nije smetalo katolicima da uzimaju udjela na sajmu, koji je ostao pri datumu starog kalendara.
Znameniti franjevci iz prvog doba turske vladavine
1.  Fra Tomo Ivković, po nekima rođen u Banjoj Lu­ci oko 1573. godine. Obavljao je dužnost kapelana u Banjoj Luci osam godina (102). Dalje je obavljao dužnost savjetni­ka i kustosa provincije Bosne Srebrene. Također je bio pro­vincijal 1616—1619. godine. Po drugi puta je izabran za pro­vincijala 1625. godine. U međuvremenu je imenovan skradin-skim biskupom i administratorom bosanske biskupije. Bio je glasoviti propovjednik i uzoran redovnik. Takav dojam os­tavio je i na Turke i domaće muslimane. U fermanu sulta­na Murata IV. (1623—1640.), izdanom u siječnju 1621. godi­ne, za njega se kaže da je »ogledalo i prvolik (prototipu) iispovijedajućih vjeru Kristovu«(103). Umro je u Lučni kod Jajca 1633. godine.
2.  Fra Mato Benlić, rođen 1609. godine u Banjoj Luci. Potječe iz ugledne obitelji. Prvo znanje stekao je kod spo­menutog fra Tome Ivkovića, tadašnjeg banjalučkog kapela­na, koji ga ponuka da izabere redovnički i svećenički poziv. Obavljao je službu kapelana u Sarajevu pet godina. Potom je bio župnik u istom mjestu, gvardijan fojničkog samosta­na, definitor i provincijalni ministar. »U svakom officiu ve­liko ime nosaše«(104). U prvoj godini provincijalstva bi pos­tavljen za beogradskog biskupa 1651. godine. Bio je pris­tupačan čovjek, blage i dobre naravi, pa su s poštovanjem na njega gledali i vjerni narod i svećenici. Mnogo je propa­tio zbog turskog nasilja. ». . . u Temišvaru u kuli najtver-đoj tamnici je podnosio gvozdenim singjirim stegnut; u Sriemu bukagiam i singjirima je bio sputjen. . .«(105). Pod­nosio je sve te nevolje radi kanonskih obilazaka, koji su se svodili uglavnom na krizmavanje. Nikome se nije tužio na nevolje. Umro je 1674. godine u Velikoj, u Slavoniji i tu po­kopan u crkvi sv. Augustima.
102)   »Capellano otto ann a (Banja Luka), E. Fermendžin, Acta Bosnae, str.
374.
103)   M. Nedć, Nav. dj., str. 26-27.; J. Matasović, Nav. dj., str. 137.
104)   I. F. Jukić, Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo 1973., str. 42. 103) I. F. Jukić, Nav. dj., str. 42.
75
3.  Fra Franjo Miletić, za kojega se kaže da je bio do­bar i častan redovnik(106) rođeni je Banjalučanin. Na kapi-tulu u Fojnici 1662. godine izabran je za provincijala i tu je dužnost obavljao do 1666. godine. Bio je učen i uticajan čovjek, u koga je Propaganda imala puno povjerenje.
4.  Fra Nikola Hadžić, iz Banje Luke, bio je u starješin-stvu redo-države Bosne Srebrene sredinom 17. stoljeća. Pri­pada plejadi znamenitih franjevaca svoga vremena.
5.   Fra Blaž Kotoranin, umro je u Bonjoj Luci 1682. godine(107). Bit će da je to onaj Blaž, kojeg Hasan-paša spo­minje u već navedenoj teskeri. Vjerojatno je dugi niz go­dina živio i radio u Banjoj Luci u svojstvu župnika.
Inače, u 16. i 17. stoljeću Banju Luku su pohodili, pro­lazili i u njoj boravili: barski nadbiskup Petar Massarechi, makarski biskup fra Bartol Kačić, Atanazije Jurjević, fra Pavao Papić, fra Juraj Neretvanin, te turski putopisac Evlija Čelebija. Postoji predaja, da se Sulejman Veličanstveni, na povratku iz Bečkog rata zadržao i odmorio u Banjoj Luci, što se povijesno ne može dokazati.
106)   Isp. ». . . religlosus, bonus et honestus«, J. Božitković, Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala 1339-1735., Beograd 1935., str. 86.
107)   Isp. Nekrologij samostana Petrićevac
76
BEČKI I BANJALUČKI RAT Slijed događaja
Relativno mirno razdoblje u Bosni završi se koncem 17. stoljeća. Godine 1683. nastade Veliki bečki rat, koji je trajao sve do 1699. godine. Poprište najvećih sukoba bio je široki prostor omeđen Bečom, Budimom, Skopljem i Sara­jevom. U ovome ratu skršena je velika turska moć. Premda su Turci u jugoistočnoj Evropi i dalje predstavljali znača­jan faktor, baš tada su izgubili ofanzivnost, što je bio kraj njihove ekspanzije. Granica turske carevine postade rijeka Sava na sjeveru Bosne. Izgubivši Slavoniju i Liku, mnogi se Turci naseliše u Bosni.
Opća situacija u tadašnjoj Bosni i Hercegovini bila je veoma teška. S ratnim stanjem neizbježno dolaze oskudi­ca u hrani i zarazne bolesti. Posebno teško je bilo 1690. go­dine. O tim nevoljama piše fra Nikola Lašvanin: »I pomori oganj u prolitje gore nego kuga. — Iste godine pada snijeg ma žito. I bi glad koga nije nitko zapamtio. . . Pomr mlogi narod od glada. A bižanija bižaše od Save prid vojskom ce-sarovom. Kud god bi se mako, ležahu mrt(va)ci: nit se kopahu, nit imadijaše tko. (Ljudi) jiđahu resu liskovu, s dr-vja koru, vinovu lozu, pse, mačke. . . u Banjoj Luci, koga bi obisili, obnoć bi ga gladni ljudi svega izili. A u to vrime paša sicijaše i višaše i uskoke i raju, koga god bi doveli, i te bi ljudi mrt(va)ce izili. . .«(108). Ovakvi slučajevi antro-pofagije svjedoče, dokle su rat i glad doveli narod u Bosni i Hercegovini, kao i u samoj Banjoj Luci.
Pored svih ovih nevolja, sama Bosna postade pozor­nicom ratnih sukoba. Austrijska vojska najprije popali Je­zero i Stinu 1687. godine a zatim razbi Turke pod Sasinom
108) N. Lašvanin, Ljetopis, IRO »Veselin Masleša«, Sarajevo 1981., str. 64.
77
kod Sainskog Mosta. Sljedeće godine Austrijanci zauzimaju Banju Luku, ali se uskoro povukoše. Godine 1697. provali princ Eugen Savojski s lakim konjaništvom i pješaštvom u Bosnu. S velikom brzinom kretao se uz rijeku Bosnu pre­ma Sarajevu. Lako ga osvoji, zapali, pa se isto tako brzo vrati iz Bosne. Karlovačkim mirom završi se taj veliki rat 1699. godine.
Godine 1716. Turci opet zarate s Austrijom i Mletač­kom, no princ Eugen ih do nogu potuče kod Petrovaradina. Osvojivši Temišvar iste godine, s velikom vojskom pođe na Beograd. Sljedeće godine ga osvoji, razbivši opet sakuplje­nu tursku vojsku. Požarevačkim mirom, sklopljenim 21. srp­nja 1718. godine Austrija pripade i zemljište u Bosni s des­ne strane Save, u širini deset do petnaest kilometara. Pod Banjom Lukom granica je bila negdje ispod N. Topole..
Poslije ovih događaja bilo je mirno do 1737. godine, kada je planuo novi rat, u kome je Banja Luka bila veliko bojište. Te godine autsrijska vojska polazi na Banju Luku pod komandom princa Hildbugrhausena, koji 22. srpnja st­iže u Trn. Austrijske čete su opsjele i tukle Banju Luku. U borbama je izazvan požar, koji je nanio mnogo štete gradu. U tome požaru stradala je i katolička crkva u samom gra­du. U borbama na prilazima gradu pogibe banjalučki za­povjednik janjičara Salih-aga, koji smrtno rani generala Müfflinga(109). U međuvremenu, Ali-paša Hećimović stigne s bosanskom vojskom i 4. kolovoza razbije Austrijance na desnoj obali Vrbasa. Nakon toga glavnina austrijske vojske, koja se nalazila na lijevoj obali, odstupi i povuče se ispod grada. Poslije ove i nakon borbi na Beogradu sklopljen je mir u Beogradu 18. rujna 1739. godine, po kome Austrija izgubi desnu obalu rijeke Save, čime ista rijeka opet posta­de granicom za dugo vremena.
Stradanja katolika
Sve ove godine sukoba s Austrijom bile su fatalne za bosanske katolike, pogotovo tamo gdje su bila mjesta su­koba i prelazaka vojske. Veliki broj katolika iselio se i po-
109) Isp. H. Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sa­rajevo 1954., str. 77.
78
bjegao preko Save. Najviše ih je otišlo iz područja slivova rijeka Bosne, Sane i Une. I banjalučki kraj nije bio pošte­đen od razaranja i seobe, pogotovo kada je austrijska voj­ska u dva navrata bila pod Banjom Lukom, a sama grani­ca neko vrijeme bila južno od Save. Ipak, većina katolika banjalučkog kraja ostala je na svojim ognjištima. Ostavši na rodnoj grudi, zaprijetila im je opasnost od Turaka. Pro­nosili su se glasovi da austrijska vojska napada Bosnu na traženje njenih franjevaca i katolika. Bez obzira na preten­zije Austrije, ovo je istima, jer su pojedini župnici preveli mnoge župljane u Slavoniju, a pojedini su uvelike pomagali austrijsku vojsku, kao npr. fra Andrija Vojnović, župnik u Vodičevu, koji je za te zasluge predložen samom carskom vijeću u Beču za nagradu i odlikovanje. Kolika je opasnost prijetila katolicima koji su preostali na području turske Bosne, govori i srdito raspoloženje bosanskog vezira Ali-pa-še Hećimović. Svakako, njemu nisu bile tajne sklonosti fra­njevaca i katolika prema katoličkoj Austriji. Kako su ga na to upozoravali i preuveličavali tu stvar, vodeći vojsku u po­moć opsjednutoj Banjoj Luci, zagrozio se franjevcima i ka­tolicima: »Hodite. . . da se na(j)pri udarimo s Nimci, a kad se vratimo, sve ćemo okrenut pod mač i nabit na kolje što je muško do sedam godina, a žensko u ropstvo«(110). Po­sebno su bili kivni na franjevce, kada su izjavljivali, da će po završetku rata isjeći sve »što se konopcem paše«. Takvo neraspoloženje Turaka prema katolicima, zona ratnih ope­raciji u koju su ulazila i katolička sela pri samoj Banjoj Luci i blizina granice, neminovno je uticala na ugrožene da se odluče na bijeg preko Save. Preostalima na rodnoj gru­di uslijedilo je mukotrpno pravdanje i borba za opstanak.
Pravo je čudo, kako su se u takvim prilikama održale župske zajednice. Sve tri banjalučke župe (Banja Luka, Mo­tike i Dragočaj) bile su u gradu ili njegovoj bližoj okolici, gdje su se odvijale ratne operacije. Banjalučka župa se odr­žala za vrijeme Bečkog rata, dok su se Motike kao župa još samo neko vrijeme održale. Fra Ivan Krst, de Vietri u izvje štaju iz 1708. godine spominje da u Banjoj Luci postoji žu­pa s dva svećenika, od kojih jedan djeluje u gradu a drugi
110) N. Lašvanin, Nav. dj-, str. 175.
79
na seoskom dijelu župe. U istom izvještaju spominje Moti­ke kao župu(111 ). Ovo bi se moglo uzeti kao vjerodostojno, samo nas čudi, zašto spominje dva svećenika u toj župi. Mo­guće da je drugi tu bio privremeno, došavši iz susjedne žu­pe Dragočaja, koja je bila u rasulu. Zato župu Dragočaj i ne spominje. Turci su porušili župski centar u Orlovcu. Pre­daja kaže, da su tu sasjekli svećenika i narod okupljen na bo­goslužju. »Kužje groblje« na Lovrića glavici, s ostacima nad­grobnih spomenika podržava tu neprovjerenu tvrdnju. Nis­mo sigurni kada se ugasila župa Dragočaj. U svakom sluča­ju, nestala je u vremenu ili poslije Bečkog rata. Moguće da je svećenik zadužen za ostatak župe i novo prestrojava­nje stanovao kod motičkog župnika, čime bi doveli u logičnu vezu iskaz Vietria o dvojici svećenika u Motikama.
Nova situacija, u sasvim otežanim okolnostima, za­htijevala je reorganizaciju. Banjalučka župa mijenja sjediš­te. Iz grada seli na Papirikovac, kod današnjeg regionalnog medicinskog centra, gdje su kuće obitelji Glavaš. Od dra-gočajske i motičke župe stvara se nova župa Ivanjska, sa sjedištem pod Bobijom. Odatle su franjevci služili i drago-čajska sela i Motike. U Kronici franjevačkog samostana Pe-trićevac, navodi se 1720. godina kao vrijeme utemeljenja žu­pe. Sigurno se može reći da je već 1737. godine postojala novoformirana ivaštanska župa i da ju je papa Klement XIII. 1757. godine proglasio rezidencijom, posvećenom sv. Mihovilu. Time se gubi spomen na župe Dragočaj i Motike, koje su pri gradu više stradale, pa se održao veći broj ka­tolika po udaljenijim mjestima (ivaštanska sela, Dikevci, Oj-danići, Stranjani, Matoševci. . .), što je — pored sigurnosti — razlog da se sjedište nove župe prenese dalje od gra­da.
Ratovi, hladne zime, neimaština, epidemija. . . stalno su se smjenjivale. Godine 1731. bila je tako hladna zima, da se pomirala sitna stoka. Tako je stradala perad, da se teško moglo naći jaje, da se skuha i oboji za Uskrs. Epidemija (kuga) je u manjoj mjeri harala po Bosni 1707. godine. Go­dine 1732. od kuge se otrova sva Bosna. »U Sarajevu, Mos­taru, Banjoj Luci. . . na dan bi se po trista mrtvaca ko-
111) Isp. M. Batinić, Nekoliko priloga bosanskoj crkvenoj povijesti, Zagreb 1885., str. 17.
80
palo. I u svoj Bosni nit osta grad, varoš ni selo, gdi nepomo-ri«(112). Spomenuta epidemija još više je prorijedila ionako prorijeđeno stanovništvo katoličke pripadnosti po Banjoj Lu­ci i njenoj okolici. Od sedamdeset katoličkih kuća u gradu, poslije haranja epidemije, preostalo je dvadeset(113). Procje­njuje se da je tada nastradalo oko 7000 Banjalučana(114 ).
U ratnom vihoru porušeni su župski centri. Župska crkva u Banjoj Luci je stradala u požaru pri opsadi grada 1737. godine. Nestala je i crkva sv. Ivana u Trnu, pošto je bila na udaru, jer su dolinom Vrbasa prolazile vojne for­macije zaraćenih strana. Razoren je i župski centar u Dra-gočaju. Praktično, banjalučki katolici su u vrijeme spome­nutih ratova ostali i bez ono malo crkava.
Hod u Vjeri Jurica Salic-4.jpg
Palenje katoličke crkve u Banjoj Luci 1737.
112)   N. Lašvanin, Nav. dj., str. 173.
113)    Isp. J. Jelenić, »Monumenta Franciscana Iugoslavica«, volumen I., Mo­star 1927., str. 47-48.
114)   Isp. D. Spremo, Banja Luka, Banja Luka 1966., str. 77.
81
IZVJEŠTAJI APOSTOLSKIH VIKARA Izvještaj fra Mate Delivića
Za poznavanje povijesti banjalučkog kraja iz prve po­lovice 18. stoljeća od dragocjene je važnosti izvještaj apos­tolskog vikara fra Mate Delivića, koga je sastavio 1737. go­dine, na temelju prethodnih kanonskih pohoda i obilazaka župa. Naime, posljednji biskup koji je obišao banjalučki kr­aj 1672. godine bio je fra Nikola Olovčić. Punih pedeset i sedam godina biskupi nisu mogli obilaziti župe po Bosni. Oci­jenivši da može obilaziti župe, ap. vikar fra Mato Delivić poče s pastirskim obilascima. U banjalučki kraj došao je pri­je 22. srpnja 1737. godine, dakle, prije banjalučke bitke. U banjalučkom kraju nalazi dvije župe: Banju Luku i Ivanj­sku. S dosta detalja opisuje Banju Luku i raspored sela. Njegov izvještaj sadrži i prvi detaljan opis novoformirane župe Ivanjske.
1. Banja Luka Opisujući grad Banju Luku, navodi da ima: 2979 turskih kuća, 37 džamija s glasovitom Fehradijom, utvrdu s kulom, zidovima, skladištima i tvrđavskim topovi­ma. Rijeku Vrbas premoštava više drvenih mostova.
Prije haranja kuge 1732. godine u gradu je bilo preko sedamdeset dobro stojećih katoličkih kuća. U vrijeme nje­govog obilaska sam grad je imao dvadeset katoličkih kuća. Katolici žive u velikoj bijedi. Nekada je u gradu bilo više crkava. Spominje temelje crkve na Laušu. Nedaleko od La-uša bila je crkva Pohođenja BDM, koja je u to vrijeme sl­užila za pokopavanje vjernika. Vjerojatno je to spaljena, oš­tećena crkva, koja tada nije mogla služiti svojoj svrsi, ne­go je korišćena prilikom sahrana. U Banjoj Luci je tada bio župnik fra Anđeo Stuparević iz Fojnice. Sjedište župe bilo je u gornjem dijelu sela Petrićevac, na Paprikovcu. Tu je
82
župnik imao malu kućicu i skromnu drvenu kapelu, sa sli­kom BDM(115). Predstavljajući župu, donosi njeno brojča­no stanje po selima:
Banja Luka:
20 kat. kuća,
150 vjer.,
kriz. na Petrićevcu 117
Petrićevac:
15 "
160
146
Rekavice:
2 "
17 "
"" " " 12
Delib. Selo:
6 "
47 "
"" " " 35
Šušnjar:
2 "
15 "
"" " " 9
Derviši:
4 ""
28
20
Priječani
10 "
117 "
"" " " 102
Debeljaci:
16 "
123 "
" u Debeljacima 105
Rebrovac:
13 "
87 "
"" " " 70
Svega:
88
744
616
Iz naznačene tabele vidimo da se župa ograničavala na grad i sela pri gradu a na sjever se prostirala na Dervi­še i sela s desne strane Vrbasa.
2. Ivanjska Opisujući Ivanjsku uočava njezin lijep po­ložaj, veličinu i brojnost katolika. Prezentira dojam jedne uređene, čisto katoličke župe. Na prostoru te župe. u r>red-turskom periodu bilo je više crkava. Jedna od njih bila je i crkva sv. Kuzme i Damjana na današnjem Damjanovcu. Bit će da je tu postojala skromna crkvica posvećena navede­nim svecima, podignuta poslije 1334. godine, a prije dolaska Turaka. Navedeno mjesto je i tada služilo kao groblje, na kojemu se često slavi sv. Misa među stupovima, iznad ko­jih se za tu prigodu razastru kabanice. U središnjem dijelu župe je jedino brdašce, zvano Crkvene, s kojeg se vidi pano­rama cijele župe. Na tom brdu bila je crkva sv. Vida mu­čenika. Kako je to mjesto pristupačno vjernicima, svakog blagdana dolazi svećenik iz župskog stana ispod Bobije i sl­avi sv. Misu. U Motikama je bila crkva Svih Svetih. Vjero­jatno je to bila skromna kapela, a datira iz vremena pred-
113) ». . . dove il Parocho ha una picola casseta, et una sealleta di legno. con dentrovi una Imagine dela B. V. Maria«, J. Jelenić, Nav. dj., str.
83
turskog ili iz sedamnaestog stoljeća, kada su Motike činile župu. I u vrijeme Delivića tu je bilo groblje, na kojemu se često slavi sv. Misa.
Dalje opisuje samu službu podjeljivanja sv. Potvrde u župi. Najprije je obavio krizmu na Ojdandća bradu za do­nji dio župe. Tu je kod kuće nekog mještanina — katolika boravio tri dana, je jutrom i uvečer krizmavao. Zatim je otišao pod Bobiju, gdje je stanovao župnik u nekoj zaklo­njenoj staroj kući, s kapelom od drveta, u kojoj je bio skromni oltar, sa slikom Gospe Lauretanske. Tu je krizma­vao vaše dana, obolio i mirovao mjesec dana. Na koncu je — opremljen sv. sakramentima — • ozdravio.
Kao i u banjalučkoj, u ivaštanskoj župi bilježi sela s brojem domaćinstava, vjernika i krizmanih:
Ivanjska:
100 kat. kuća,
747
Sirnici:
15 "
180
Jurkovica:
12 "
130
Bukovica:
18 "
270
Junuzovci:
4
30
Trn
5
40
Dragočaj:
80 "
540
Ojdandći:
20
280
Zalužani:
40 "
530
Motike:
36 "
435
Tusmahala:
10 "
150
Mattosmahala:
8
97
Stranjani:
15
145
Čivčije:
15 "
160
Prnjavor:
5 "
62
Svega:
383
3776
a, krizmao 680 118 100 218 20 31 480 200 450 387 98 51 101 104 38 3078
Spominjujući Dragočaj misli na njegov središnji dio Orlovac, Tusmahalu treba tražiti u donjem dijelu župe a Prnjavor je dio Bukovice.
84
Na temelju ovoga zaključujemo da je župa Ivanjska u to doba zapremala široki prostor, sjeverno od nekada­šnjeg puta Banja Luka — Bronzani Majdan. Sjeverna grani­ca župe bila je rijeka Sava. Kako je granica između Turske i Austrije bila nešto južnije od Save, u doba Delivićevog obi­laska Gradiška i Dolina praktično su bile izvan granica žu­pe. Na zapad župa se starala do Kozarca a sa gradskom žu­pom graničila je negdje u današnjem Rakovcu, na Djevojač­kom mostu u Šargovcu, doticala se Derviša i pred Zalužani-ma izlazila na Vrbas.
Prvi izvještaj ap. vikara fra Pave Dragičevića (1744. godine)
Ovaj izvještaj pisan je u Bojnici 29. veljače 1744. godi­ne a sastavio ga je sekretar biskupske kurije fra Mato Mar-činkušić Travničanin. Sastavio ga je na temelju kanonskih pohoda spomenutog Dragičevića 1741 — 1743. godine. Ovaj izvještaj predstavlja još iscrpniji opis stanja župa. U Bosan­skoj krajini biskup Dragičević bio je koncem 1741. i počet­kom 1742. godine.
1. Ivanjska Dolazeći iz župe Majdan, u novogodišnjoj noći ušao je u ivaštansku župu. Tadašnji župnik u Ivanjskoj bio je fra Petar Martinović Lašvanin, s duh. pomoćnikom fra Ivanom, koji je također bio rodom iz lašvanske župe. Primjećuje da župa ima dvije izrazite cjeline: donji dio žu­pe, koji čine dragočajska sela i Motike, i gornji, ivaštanski dio na obroncima Kozare, uključivši tu Bukovicu i Trn. Opi­sujući Motike, piše da na njihovom groblju blagoslov polja bude na blagdan sv. Marka. Na Crkvenama bogoslužje se drži svake nedjelje a 15. lipnja posebno se slavi blagdan sv. Vida, jer je tu bila crkva posvećena spomenutom svecu. U ivaštanskom dijelu župe je skromni župski stan s drvenom kapelom, u kojoj se čuva slika Uznesenja B.D. Marije. U gornjoj Ivanjskoj mjesto okupljanja katolika je Damjano-vac. Dakle, u svemu potvrđuje Delivićev izvještaj, samo još bilježi pojedinačna domaćinstva, imena domaćina, broj od­raslih i broj djece. Obavljajući svoju svetu dužnost, ostavio nam je dragocjeni pregled župe, kojeg ovdje prikazujemo:
85
In v. Simichi
1. Nicolaus Uxarevich
5
2
2. Franciscus Uxarevich
4
2
3. Elias Uxarevich
J
2
4. Simon Uxarevich
4
5. Martinus Buglugbassich
1
6. Petrus Covacevich
4
2
7. Blasius Curuz
6
2
8. Thomas Curuz
6
2
9. Vitus Tuzich
18
10. Marcus Corlath
2
11. Michael Jurich
11
3
12. Gregorius Viddovich
3
1
13. Antonius Vidovich
2
1
14. Joarmes Coich
3
2
15. Paulus Coich
5
J
16. Bartholomaeus Coich
5
J
17. Antonius Petrovich
6
4
18. Martinus Petrovich
3
2
19. Lucas Petrovich
4
3.
20. Marcus Jacobassich
7
4
102
37(1)
In vico Clecine
1. Nicolaus Clecina
4
2
2. Lucas Clecina
4
2
3. Georgius Clecina
J
2
4. Joannes Clecina
6
2
5. Paulus Clecina
2
J
6. Antonius Igianovich
7
J
7. Elias Igianovich
8
5
8. Nicolaus Pezanovich
13
3
9. Matthaeus Dominicich
3
2
10. Elias Dominicich
2
2
11. Marcus Dominicich
J
12. Petrus Daminicich
8
3
13. Nicolaus Daminicich
2
2
14. Thomas Jaghicich
7
86
15. Nicolaus Pangich
3
1
16. Matthaeus Sesglacovich
1
3
17. Michael Giurchovich
4
J
18. Philippus Giurchovich
7
5
19. Marcus Mogletich
4
2
20. Elias Perchovich
6
4
21. Hieronymus Jerchovich
6
6
22. Joannes Domazetovich
6
2
23. Marcus Domazetovich
4
2
24. Joannes Pavlovich
5
2
25. Petrus Lipovaz
4
1
26. Joannes Lipovaz
3
27. Antanius Lipovaz
1
1
28. Lucas Damgnich
2
4
29. Mareus Glecharich
6
__
134         67
In v. Ruxichi
1.   Elias Chesich 10         10
2.   Marcus Chesich 4         
3.   Martinus Pavlovich 4           3
4.   Joseph Pavlovich 4         
5.   Lucas Duglilo 4           4
27         17 In vico Dragnich
1. Marcus Abrich
11
3
2. Philippus Abrich
7
1
3. Blasius Abrich
3
4
4. Lucas Abrich
J
2
5. Thaddaeus Jaicevich
8
2
6. Nicolaus Jaicevich
9
4
7. Petrus Maricich
4
3
8. Marcus Maricich
5
3
9. Michael Curan
5
2
10. Thomas Pranich
4
2
11. Georgius Ivanovich
6
4
87
12.  Elias Barissich
13.  Michael Dizdar
14.  Thomas Dizdar
15.  Michael Ivich
16.  Marcus Gubich
17.  Matthaeus Gubich
18.  Franciscus Gubich
19.  Maria Ivanovich
20.  Nicolaus Vuchovich
21.  Petrus Vuchovich
22.  Elias Thomich
23.  Maria Cospendich
24.  Antonius Varnicich
25.   Stephanus Chiaralovich
26.  Martinus Ivaichia
27.  Nicolaus Valentich
28.  Martinus Valentich
29.  Lucas Valantich
30.  Lucas Duglilo
4
6
7
5
2
3
6
3
3
2
3
5
4
1
2
4
3
2
2
2
4
3
2
1
6
4
5
3
5
4
5
4
6
4
4
5
141
86(1)
In vico Duglilo — Milosevzi
1.  Marcus Pezo
2.  Lucas Maidangich
3.  Franciscus Ilovaca
4.  Joannes Romo
5.  Nicolaus Romich
6.  Lucas Lovich
7.  Petrus Jozich
8.  Joannes Macharevich
9.  Marcus Duglilo
10.   Philippus Duglilo
11.  Nicolaus Duglilo
12.  Marcus Losovich
13.  Antonius Tuzich
14.  Petrus Caich
15.   Joannes Segnchov
16.  Andreas Covacevich
17.  Elias Aghich
4
4
3
4
4
3
6
1
2
2
3
3
3
3
8
4
3
3
4
1
2
3
13
4
2
4
1
6
3
6
5
18. Joannes Jacovglievich
3
3
19. Antonius Jacovglievich
2
2
20. Michael Juricich
2
2
21. Franciscus Vdacovich
2
5
22. Joannes Vidacovich
4
2
23. Marcus Chevo
6
2
24. Nicolaus Juchich
3
3
25. Joannes Juchich
2
2
26. Magdalena Juchich
3
1
27. Petrus Clarich
4
28. Matthaeus Misich
3
1
29. Michael Clarich
2
__
114 62 In vico Raichoviza
1.  Andreas Duglilo
2.   Andreas Rapich
3.  Catharina Machareva
4.  Nicolaus Orsulich
5.  Matthaeus Barissich
6.   Stephanus Barissich
6
5
4
2
4
1
2
4
.1
24
13
In vico Mamenize
1. Thomas Delich
11
4
2. Martinus Reglia
4
2
3. Joannes Turches
2
1
4. Stephanus Jozipovich
9
4
5. Franciscus Valentich
4
4
6. Stephanus Stoiacovich
8
5
7. Philippus Stoiacovich
5
5
8. Joannes Stoiacovich
2
4
9. Lucas Stoiacovich
8
1
10. Stephanus Turches
4
11. Matthaeus Turches
5
5
12. Nicolaus Turches
5
1
13. Michael Turches
2
3
14.  Philippus Turches
15.  Franciscus Turches
16.  Matthaeus Turches
17.  Petrus Pinotich
18.   Michael Pinotich
19.  Nicolaus Pinotich
20.  Antonius Athoglanovich
21.   Joannes Pinotich
4
4
4
1
2
3
2
J
Q
3
5
2
2
2
96
52
16
9
6
1
6
1
6
7
9
14
10
7
13
15
5
/:
2
O
5
_
5
6
7
7
2
4
96
73
7
5
10
11
2
1
7
6
2
8
10
9
4
2
4
2
3
J
5
In vico Oidanichi
1.  Michael Oidanich
2.  Petrus Oidanich
3.  Franciscus Oidanich
4.   Georgius Oidanich
5.   Gregorius Oidanich
6.  Matthaeus Oidanich
7.  Philippus Oidanich
8.  Elias Bogdanovich
9.   Stephanus Salich 10., Matthaeus Vrabaz
11.  Matthaeus Anicich
12.  Petrus Stoicievich
13.  Martinus Stoichievich
In vico Docoevzi
1.   Bernardinus Popich
2.   Joannes Popich
3.  Joannes Boxinaz
4.  Petrus Boxinaz
5.  Joannes Zobich
6.  Andreas Jerchovich
7.  Matthaeus Jerchovich
8.  Matthaeus Maian
9.  Joannes Maianovich
10.  Maria Dimolova
11.  Franciscus Miglianovich
90
12.  Joannes Pavlovich                             5          3
13.  Thaddaeus Pavlovich                        4          2
14.   Nicolaus Burra                                 5          4
15.   Simon Maiainovich                           2          2
82 49 In vico Stragnani
1.  Joannes Jaraz
2.  Lucas Stevo
3.  Georgius Juri ch
4.  Laurentius Jelich
5.  Marcus Gubican
6.  Antonius Jelich
7.  Michael Jerchovich
8.  Lucas Barich
9.  Petrus Buchva
10.  Joannes Barich
11.  Joannes Comariza
5
1
2
4
6
1
4
13
5
3
1
7
2
6
1
8
4
2
2
4
2
12.  Michael Comariza
64 22 In vico Matosevzi
1. Martinus Ambramspaich
5
4
2. Andreas Bathcovich
10
4
3. Andreas Blaxevich
5
7
4. Petrus Maidangia
10
3
5. Michael Debegliachovich
6
8
6. Stephanus Debegliachovich
J
2
7. Elias Millich
5
4
8. Joannes Millich
4
4
9. Thomas Millich
2
2
50 38 In vico Cipcie
1.  Martinus Cipcia
2.  Michael Cipcia
7
3
8
1
7
5
3.  Jacobus Cipcia
91
4.
Elias Jacovglevuoh
5
2
5.
Stephanus Milodrosso
4
1
6.
Lucas Tuzich
7
4
7.
Matthaeus Jacovglevich
6
8.
Martinus Lipovaz
12
5
56        21 In vico Mothiche
1.  Bartholomaeus Lipovaz                      2          3
2.  Nicolaus Xischovich                           8          8
3.  Michael Bugarinovich                       13          4
4.  Petrus Capapovich                             6          4
5.  Michael Anicich                                 6          1
6.   Petrus Garrich                                   3           1
7.  Matthaeus Postaia                              2          3
8. Antonius Jurendich
3
2
9. Joannes Martinovich
4
4
10. Petrus Stipanovich
3
7
11. Matthaeus Pargnavoraz
2
6
12. Gregorius Pargnavoraz
3
4
13. Nicolaus Garghich
2
4
14. Pestrus Topal
2
3
15. Petrus Duchmelia
2
4
16. Marcus Maidangich
6
2
17. Elias Duchmelia
2
2
18. Georgius Duchmelia
2
19. Franciscus Sobich
2
3
20. Joannes Sobich
2
2
21. Geargius Pavlich
2
5
22. Joseph Pargnavoraz
3
5
23. Michael Vrebaz
2
4
24. Nicolaus Matianovich
1
2
25. Vitus Garrich
3
4
26. Georgius Bielich
3
27. Joannes Leusnovich
3
1
92 92
In  vico Tarn
1.  Matthaeus Petrovich
2.  Martinus Cecura
3.   Georgius Petrovich
4.  Marcus Covacevich
5.  Joannes Cogglevich
6.   Joannes Petrovich
7.  Marcus Chiosich
8.  Martinus Topalovich
9.  Lucas Targnanin
10.  Michael Jurich
11.   Joannes Jozipovich
12.  Jacobus Antunovich
7
J
3
6
7
5
4
3
2
3
5
3
3
2
3
2
4
5
6
1
3
1
3
__
50 34
In vico Buchoviza
1. Petrus Bumbar
8
2
2. Martinus Bumbar
12
3
3. Lucas Sbano
2
1
4. Matthaeus Bartulovich
2
2
5. Blasius Anusich
10
4
6. Joannes Anusich
4
6
7. Joannes Vidovich
23
7
8. Simon Miglianovich
18
3
9. Aloisius Lopar
8
10
10. Philippus Macar
2
3
11. Joannes Matich
9
8
12. Elias Matich
4
4
13. Marcus Matich
2
4
14. Nicolaus Vidovich
8
6
15. Philippus Blaxevich
6
2
16. Marcus Lagumgich
10
6
17. Thomas Orlovaz
8
2
18. Michael Botovagna
6
6
19. Petrus Lipovaz
5
4
20. Michael Lipovaz
10
9
21. Marcus Covacevich
9
10
22. Joannes Vidovich
2
4
93
23. Franciscus Cordun
2
5
24. Marcus Suna
8
2
25. Antonius Boscoan
3
3
26. Martinus Saraz
2
2
27. Elias Marcincho
16
4
28. Antonius Matossevich
8
7
29. Philippus Adrovaz
6
6
30. Andreas Blaxevich
6
7
219
143.
In vico Cugliani
1. Lucas Adrovaz
9
2
2. Marcus Busturevich
2
3. Marcus Marinchovich
4
3
4. Lupus Stoich
3
4
5. Franciscus Firich
L/i
5
6. Michael Garghich
L/i
7. Georgius Lalich
8
8
36
22
In vico Zalusani
1. Matthaeus Pavlovich
14
4
2. Marcus Marusich
4
3. Philippus Marusich
4
1
4. Petrus Alexich
2
1
5. Nicolaus Alexich
4
6. Marianus Alexich
6
7. Petrus Casglevich
4
4
8. Marcus Casglevich
6
2
9. Elias Casglevich
6
2
10. Franciscus Vuchiza
10
11. Michael Glavas
4
2
12. Franciscus Glavas
7
3
13. Marcus Glavas
5
4
14. Martinus Casglevich
2
2
78 32
94
In vico Sargovaz
1. Vitus Vuinovich
4
2. Paulus Cotoranin
11
4
3. Martinus Arabagia
6
7
4. Nicolaus Vuchiza
4
4
5. Gregorius Colachovich
4
L/l
6. Michael Juastanin
3
2
7. Elias Gagulich
7
L/l
8. Georgius Marsich
4
3
9. Nicolaus Cucuruz
3
3
10. Joannes Golub
8
1
11. Matthaeus Marsich
3
4
12. Elias Marsich
3
3
13. Georgius Bencovich
24
4
14. Stephanus Luplich
6
15. Franciscus Pranich
3
3
16. Franciscus Chechesa
3
17. Georgius Pranich
4
1
18. Michael Serelich
4
1
104           50 (
104 50
Sve u svemu, župa Ivanjska tada je imala 18 sela, 305 obitelji i 2472 vjernika. Spominjući Šargovac kao selo ivaštanske župe, pouzdano možemo odrediti granicu s grad­skom župom: današnji Rakovac, podno Šargovca, auto-ce-stom do Zalužama i nizvodno Vrbasom.
2. Banja Luka Iz Ivanjske Dragičević se zaputio u ba­njalučku župu. Na putu kroz Šargovac objedovao je kod najbrojnije obitelji Jure Benkovića. Nakon toga otišao je u Banju Luku. Zadržao se u dijelu grada nastanjenom ka­tolicima (Latinscamaala), gdje je odsjeo kao katolik Ante Baničijevića. Videći tadašnje stanje, zaključuje da su župu teško pogodile ^ represalije Turaka nakon Banjalučkog rata 1737. godine. Župnik banjalučke župe u to vrijeme bio je fra Bernardin Pipunić, koji je imao župski stan i skromnu kapelu, što sve spominje i njegov prethodnik. Obavljajući
116) D. Mandić, Croati Catholici Bosnae et Hercegovinae, Chicago — Roma 1962., str. 41—45.
95
bogosluženje 26. siječnja 1742. godine spomenuti vikar i bi­skup dijeli sakramenat sv. Potvrde. Tada je u banjalučkoj župi krizmao 136 krizmanika. Radi epidemija i turskih na­silja, župa je osjetno umanjena. Nema one brojnosti, koju navodi fra Mato Delivić. Ovo se vidi iz sljedećeg prikaza župe:
In v. Pricani
1.
Nicolaus Andrievich
10
13
2.
Joannes Covacevich
4
2
3.
Petrus Chindich
i/i
4
4.
Philippus Jachich
12
2
5.
Petrus Chindichia
4
3
6.
Stephanus Chindich
i/i
3
7.
Joannes Cabraich
6
4
8.
Anitonius Lucich
10
8
9.
Bernardinus Lucich
5
10.
Joannes Prelaz
2
3
11.
Joannes Vuchadinovich
3
2
12.
Stephanus Bogdanovich
2
4
13.
Marcus Pavich
2
3
70         51 In v. Delibassino Selo
1.   Marcus Nevoseoz                                9         
2.  Joannes Jarcevich                                6           1
3.  Jacobus N.                                           4           2
4.   Nicolaus Vranich                                 4           2
5.   Matthaeus Sincev                                7           3
6.   Laurentius Vuchadin                           6           2
7.   Stanislaus Cabrich                               2           2
38         12 In v. Latinscamaala
1.  Antonius Sainovich                            3           
2.   Antonius Banichievich                        4           1
3.   Stephanus Abramovich                        3           2
4.   Petrus Chiurcia                                  4       
5.   Joannes Parcia                                   2          2
6.  Andreas Banichievich                         2       
7.  Petrus Matich                                    4          2
8.  Georgius Antunovich                         4          1
9.   Jacobus Christich                              3           1
10.  Gregorius Cupusovich                        3       
11.  Joannes Peich                                    2       
32         9 In v. Gola Maala
1. Antonius Bocanin
6
2
2. Michael Cokmechcich
4
1
3. Nicolaus Peich
4
4. Catharina Elegovich
2
5. Joseph Samargia
2
1
6. Bartholomaeus Antunovich
5
7. Petronilla Banovichia
2
1
8. Angela Besliniza
3
9. Lucas Garghich
2
2
10. Lucia Petriniza
1
__
31
In v. Petrichievaz
1. Marcus Illich
7
2. Elias Agich
2
3. Elias Cucuch
3
4. Petrus Chiosich
3
5. Joannes Jacovglevich
4
6. Franciscus Oboraich
J
7. Jacobus Seimenin
4
8. Gregorius Dronchovich
4
9. Jacobus Marchichievich
3
10. Nicolaus Galich
4
11. Patrus Galich
6
12. Lucas Pusmodovich
3
13. Joannes Marianovich
3
97
14.
Marcus Glumcevich
2
15.
Petrus Targnanin
4
16.
Michael Bumbar
6
1
17.
Matthaeus Chiosich
3
18.
Marcus Zurtha
3
19.
Marcus Mandanlia
4
20.
Franciscus Brasnovonich
6
4
21.
Bartholomaeus Cocich
4
22.
Paulus Mosugnanin
10
5
23.
Michael Ugrenovich
6
2
24.
Georgius Tuzich
3
100          22
In v. Rebrovaz
1.   Petrus Sochcevich                                    3             1
2.   Martha Matich                          3                         
3.   Joannes Sochcevich
4.   Catharina Pachostenovich
5.   Joseph N.
6.   Michael Barissich
7.   Stephanus Barissich
8.   Stephanus Lucich
9.   Nicolaus Clarich
10.    Jacobus Cavragovich
11.   Georgius Vuchicich
12.   Joannes Thaddich
13.   Marcus Pilessevich
14.   Marianus Thaddich
3
1
3
5
4
3
4
3
1
5
1
4
3
6
2
2
4
5
5
3
3
1
15.   Lucas Marich
57          21
In v. Debeglazi
1.   Petrus Gluich
2.   Petrus Colachovich
3.   Elias Alexich
3
2
5
8
3
2
3
2
4.   Joannes Bradassich
14            14
117) D. Mandić, Nav. dj., str. 46—47.
98
Drugi izvještaj ap. vikara fra Pave Dragičevića (1762)
Ovaj izvještaj sastavio je vikarov tajnik, preč. Vicen-tije Radinković. Poslao ga je iz Fojnice Kongregaciji za ši­renje vjere 25. studeni 1762. godine. Sadrži podatke o župa­ma, koje je spomenuti vikar obišao iste ili prethodne godi­ne. U Bosanskoj krajini bio je 1761. godine.
1.   Banja Luka Ap. vikar je 23. rujna prešao iz Kotor-Va-roši u banjalučku župu. Došao je u Priječane i odsjeo u kući katolika Jakova Andrijevića, kod koga je i prenoćio. Sutradan je na improviziranom oltaru pri nekoj gospodar­skoj zgradi imao službu. Radi kišnog vremena nije bilo mnogo naroda. Slaveći sv. Misu, prisutnima je održao krat­ki nagovor i krizmao 29 do tada nepotvrđenih. Poslije toga prešao je u Petrićevac, gdje je tada stanovao banjalučki žu­pnik. Tu se zadržao do 27. istoga mjeseca, pregledavajući župske knjige i stječući uvid u vođenje župe, pastoral, spe­cifičnosti i poteškoće, s kojima se župnik susreće u radu. Tu je krizmao 68 krizmanika. Prema njegovom zapisu, tada je banjalučka župa imala 97 kuća i 730 vjernika.
2.   Ivanjska U nedjelju 27. rujna 1761. godine prelazi u ivaš-tansku župu. Kao i u Banjoj Luci, i o ivaštanskoj župi ovo­ga puta ne donosi mnogo podataka. Spominje da je bio na Crkvenama, gdje je imao službu pred sakupljenim narodom Dragočaja. Obavivši tu krizmu, zaputio se u Ivanjsku. Za­držao se u kući župnika 28 — 30. rujna podjeljujući sakra-menat sv. Potvrde. Pregledavajući župske knjige, nalazi da je tada u župi bilo:
Krštenih: 631 (od posljednje kanonske vizite) Umrlih: 389 Vjenčanih: 104 Svih župljana: 3642.
Izvještaj ap. vikara fra Marijana Bogdanovića 1768. godine
Izvještaj je sačinjen na temelju prvog kanonskog po­hoda Bogdanovića, počevši 25. svibnja 1768. godine s Po-sušjem, sa svršetkom 9. prosinca iste godine u Sarajevu. Utiske i dojmove s toga obilaska uobličio je u izvještaj se-
99
krotar fra Josip Tomić i poslao Kongregaciji za širenje vje­re 20. ožujka sljedeće godine. U navedenom obilasku župa Bogdanović je došao u banjalučki kraj iz Vodičeva a napu-stivši Banju Luku i Ivanjsku proslijedio u Kotor-Varoš. Kao i njegov prethodnik, i on je ostavio popis domaćina, odraslih, malih i sela. Radi opsežnosti ne donosimo tabelar­ni pregled, nego opis župa i razlike u odnosu na prethod­nog Dragičevića.
U ovome izvještaju jasno se ocrtava prostranost ivaš-tanske župe. Njeno krajnje selo na sjeveru tada je bila Do­lina na samoj Savi, jer je državna granica opet pomaketa na tu rijeku. Tu vidimo navedena gotovo sva sela sjeveroza­padno i zapadno od Banje Luke. Još se ne spominje Jab­lan a prvi put se spominju Orlovac, Novakovići i Barlovci. U onome dijelu tadašnjeg Šargovca, gdje je donedavno bila kuća Vida Vujnovića prvi puta se u crkvenim spisima spo­minje selo Vujnovići sa šest katoličkih obitelji. Također prvi put se spominju i Novakovići sa pet katoličkih kuća. Barlovci broje devet domaćinstava a Orlovac je već veliko selo s 25 kuća. Župa Ivanjska je tada imala: 21 selo, 432 kuće, 2861 odraslo čeljade, 1184 djece, što sve čini broj od 4045 župljana.
S druge strane, Banju Luku Bogdanović nalazi kao malu župu, koja obuhvata sam. grad i pet prigradskih sela (Delibašino selo, Priječane, Debeljake, Petrićevac i Raisslie. Ovo posljednje naselje broji samo četiri katoličke kuće. Vje­rojatno tu misli na Rosulje. Ako ne, onda na neko nase­lje uzvodno od Gornjeg Šehera. Mađir, Česmu, Rakovac, Re-brovac i Derviše ne spominje. Radi stjecanja što boljeg uvida u tadašnje stanje, donosimo kratak prikaz dviju žu­pa, koji se može vidjeti iz opisivanja posjete spomenutog ap. vikara. Ovaj prikaz je objavljen u Ljetopisu Kreševskog samostana, pa ga gotovo cjelovitog ovdje prenosimo:
O župi Ivanska
Spomenutog dana 5. listopada 1768. presvijetli je gospodin ustao prije zore i radi nekih sabranih katolika održao bogoslužje na oltaru podignutom u onom gostinjcu i dao pastirski blagoslov. Zatim je zorom pošao iz župe Vo-dičevo sa svojima, onim župnikom i šest naoružanih katoli-
100
ka zbog vrlo opasnih prijelaza, i krenuo u ovu župu Ivan-sku, s namjerom da tamo izvrši svoje pastirske dužnosti. Nakon deset sati neprekidnog putovanja, s Božjom pomo­ću, došao je živ i zdrav, u ovu župu Ivansku...
Kad smo pristupili ovoj rezidenciji braće Fojničkog samostana, u kojoj redovno boravi župnik o. Anto Lepano-vić, on nas je skupa s pukom s velikom odanošću i vese­ljem primio. Tu smo, iza običajne zahvalne molitve, u jed­noj zgradici, prenoćili.
Zatim je sutra, 6. listopada, obavivši ono što je bilo potrebno, g. biskup u istoj kapelici, u prisutnosti malog broja, prikazao svetu žrtvu i tu cijelog dana počivao.
I sutra, 7. listopada, obavio je bogoslužje u istoj ka­pelici. Pregledavši ono što se tiče župničke službe, preč. g. biskup nije našao nedostataka. Dok je pogledao sveti pribor, vi­dio je da su dvije misnice i jedan kalež, koji stoje na službi u onoj drvenoj zgradici sa svim ostalim što je potrebno za bogoslužje, čisti i prikladni kao što se traži. (Postoji još) šest prijenosnih oltara sa svim što se traži za misu; njih nose naokolo po selima i oni su (također) bili odobreni. Iz pregleda župskih knjiga od zadnjeg pohoda do sadašnjeg vidi se da su mise za puk održane (i da je)
krštano 668 vjenčano 108 umrlo           239
kuća             432
velikih 2861 malih             1184.
8.   listopada svi su bili zabavljeni komušanjem kuku­ruza a nadali se zadovoljiti duhovne potrebe na sutrašnji dan. Stoga smo imali vrlo malo slušatelja. Ipak je ovaj g. biskup, trajno zauzet za njihov napredak, čekao cijelo jut­ro da se skupe, i onda rekao zadnju misu u onoj kapelici. Ispitao je svećenike: župnik je ove župe Ivanska gore spo­menuti g. Anto Lepanović iz Skopja a njegov pomoćnik mladi o. fra Andrija Milošević iz Fojnice: oba su pronađe­ni dovoljno sposobni i marljivi, stoga ih je potvrdio...
9.   listopada, na koji je pala 20. nedjelja iza Duhova, očekivali smo da će se skupiti mnogo svijeta, kao što se stvarno i slijegalo iz cijele ove velike župe. Stoga je g. biskup,
101
s trojicom svećenika koji su mu pomagali, cijelo jutro ispo­vijedao pokornike a onda prikazao na svečaniji način mis­nu žrtvu na polju, blizu one rezidencije, gdje su pod ved­rim nebom napravili oltar. Održao je revnu propovijed o si­lnoj brižnosti kojom se čovjek mora brinuti za dušu (uz moto) »Što koristi čovjeku, ako dobije cijeli svijet a izgubi svoju dušu?«. Zatim je mnogima koji su se ispovjedili pru­žio Gospodnje tijelo i brojne je pomazao svetom krizmom i svima dao pastirski blagoslov...
Sljedećeg dana 10. listopada virio rano pojahali smo konje i uz pratnju župnika i dvojice svjetovnjaka krenuli prema krajnjem djeliću ove župe zvanom Doline... Ovo selo Doline (nalazi se) uz rijeku Savu, koja je granica Bosne i austrijske carevine... 12. listopada, pošto se na ono mjesto sabralo čitavo susjedstvo, preč. g. biskup rekao je zorom misu, dao im više pouka i poticaja i neke krizmao. Zatim je, podijelivši svoj pastirski blagoslov, s istim pratiocima krenuo ponovo u selo Ivansku, do iste spomenute reziden­cije, kamo se povratio nakon deset sati putovanja i ondje smo prenoćili.
13. listopada, pošto je riješio što je trebalo u ovoj kući i sve završio što je pripadalo njegovoj pastirskoj službi, presv. gospodin pojahao je konja sa župnikom i svojima prije izlaska sunca i stigao, nakon sat i po, do nekog kato­ličkog groblja na šumovitom obronku, gdje se na blagdane počesto običava skupiti puk. Ono se zove Crkvine i nalazi se na sredini između više sela. Tu je bio za taj dan pozvan preostali puk da zadovolji svoje duhovne potrebe pa se stvarno i sabralo ništa manje nego prošle nedjelje. Ovdje je u ispovijedima čitavog jutra pružao duhovnu hranu. Za­tim su oni katolici ponizno zamolili da biskup blagoslovi ono groblje, jer oko njega kroz mnogo godina pada golema tuča pa uništi sve zemaljske usjeve i plodove. On je to stvarno i učinio i blagoslovio križeve koje će postaviti u ono grob­lje. Zatim je rekao zadnju misu na oltaru koji je bio pos­tavljen na uobičajenom mjestu. Dva javna grešnika — pi­janca i psovača — javno je opomenuo i ukorio. Održao je revnu propovijed o čuvanju duše (uz moto) »Budite mudri kao zmije«. Nekima je podijelio svetu pričest i svima dao očinski pastirski blagoslov a krizmao one kojima je to bi­lo potrebno. Kad se sve to u groblju završilo, svatko je
102
otišao svojoj kući i mi smo krenuli pola sata dalje u kuću Luke Benkovića u selu zvanom Šargovac, gdje nas je čitava ona brojna obitelj časno primila pa smo tu ručali i tu os­tali i prenoćili.
Napokon je 14. listopada jutro, pošto je saslušao is­povijedi i obavio i druge stvari koje se tiču duhovnog od­goja vjernika, preč. g. biskup prikazao misnu žrtvu na ol­taru napravljenom ispred navedene kuće gdje smo bili ugo-šćeni. Skupili su se ljudi iz toga sela Šargovca pa je on oči­nski poučio slušatelje o mnogim stvarima koje se tiču vje­čnog spasenja a onima kojima je to bilo potrebno podijelio svetu krizmu. Pošto je sa svojima ručao, krenuo je sa spo­menutim župnikom o. Antom i onim Lukom prema sljede­ćoj župi.
O župi Banjaluka
Pošto je pokazao pastirsku pažnju gore navedenoj župi, preč. g. biskup napustio ju je spomenutog dana 14. listopada 1768. i nakon jednog sata ušao u ovu, koju smo naveli (Banjaluku), koja je od (svoga) glavnog grada dobila ime (župa) Banjaluka. U njezinim predgrađima nalaze se neke katoličke kuće, među kojima postoji i fratarska kuća Fojničkog samostana, nedavno sagrađena a naziv je dobila po jednom selu — Petrićevac. Nju je (tamo) prenio sadaš­nji župnik i u njoj župnik redovito boravi. U tu nas je ku­ću, dakle, srdačno primio župnik o. Bernardin Tokić i ka­tolici i tu smo prenoćili.
Sljedećeg dana, 15. listopada, pošto su namjestili ol­tar u očišćenom sjeniku ispred župnikove kuće, preč. g. bis­kup izvršio je što je bilo potrebno i prikazao misu. Prisut­nima iz onog predgrađa rekao je razlog svog dolaska a za one udaljenije naredio da se objavi i dao sakramenat pot­vrde onima kojima je to bilo potrebno. Istog dana iza veče­rnje, kad je biskup pregledao sve što pripada župničkoj službi, nije pronašao znatnog nedostatka; našao je da je sav sveti pribor — dva prijenosna oltara ove male župe — čist i prikladan. Ispitavši župnika (našao je) da je za nuždu dovoljno sposoban pa ga je odobrio, jer nema drugih, a ne zato što bi to htio; ipak će na biskupovoj budnosti biti da se ovo zlo što parije popravi.
103
Iz pregleda župskih knjiga od drugog (ranijeg) poho­da vidio je da su mise za puk blagdanima govorene (i da je)
kršteno 82
vjenčano 25
umrlo          48
kuća            94
velikih 441
djece          224.
Za 16. listopada, na 21. nedjelju iza Duhova, predvi­đalo se da će se skupiti brojan svijet ne samo iz cijele ove male župe nego također i iz više drugih okolnih, i to zbog sajma u ovom gradu pa se redovno nađe mnogo slušatelja. A tako je i bilo. Starinski je običaj da se župska misa ned­jeljom drži na prostranom polju ispod grada blizu carskog puta, jednu milju udaljenom od spomenute kuće gdje smo bili gosti. Stoga je presv. g. biskup, zbog dubokog blata, uz-jahao konja i sa mnom i župnikom tamo otišao. Tu je uz oltar, pripremljen pod stablom, slušao ispovijedi pa zad­nji, u podne, prikazao svetu misnu žrtvu. U njoj je sluša­teljima očinski izložio i preporučio da opslužuju deset Bo-žijih zapovijedi, da slušaju misu, (kakve treba da budu) zaruke, zbog kojih se svakodnevno porađaju sablazni. Za­tim je dao puku pastirski blagoslov i najavio svoj odlazak iz ovog kraja. Brojne je (vjernike), kojima je to trebalo, po­mazao svetom krizmom. Vratio se u istu kuću na ručak i tu prenoćio.
Napokon smo 17. listopada ustali prije zore da pro-đemo, prikriveni tamom, kroz grad. Zbog toga je g. biskup izmolio časoslav i rekao misu u župnikovoj kući i u zoru pojahao konja, poveo sa sobom župnika i dvojicu svjetov­njaka, i krenuo na put prema sljedećoj župi(1l7a)
Izvještaj ap. vikara fra Marka Dobretića 1777. godine
Ap. vikar fra Marko Dobretić obilazio je župe u Kra­jini u srpnju i kolovozu 1776. godine, a izvještaj o tome po-
117a) I. Gavran, Ljetopis Kreševskog samostana od fra Marijana Bogdano-novića, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984., str. 264—269.
104
slao je Kongregaciji za širenje vjere 12. srpnja 1777. godi­ne.
1. Ivanjska U ivaštansku župu Dobretić je došao iz Vodičeva. Na blagdan V. Gospe imao je službu kod žup­ske kuće na oltaru podignutom za tu zgodu, pod stablima drveća. Ovom prigodom krizmao je 170 kandidata za kriz­mu. Sutradan na svetkovinu sv. Roka služio je sv. Misu na Crkvenama, na veoma starom nepokretnom kamenom olta­ru, koji održava tradiciju negdašnje crkve sv. Vida, iz rani­jih vremena(118). Tu je krizmao 127 pripravnika. Odatle je otišao u Bukovicu, gdje je bila jedna kuća, župska vlasniš­tvo, u kojoj se župnik zadržavao kada bi pasterizirao ovaj dio župe. Dne 17. kolovoza otišao je u Topolu kod Dikeva-ca(119). Po svemu sudeći, to su Topići u današnjem Orlov­cu. Krizmavši tu 95 pripravnika, opet prelazi u ivaštanski kraj, u mjesto Nabargjani. Objedovao je kod pobožnog ka­tolika Jure Valentića. U pratnji župnika polazi 19. kolovoza do obale Save, u Dolinu. Odsjeo je kod skromne kuće ka­tolika Marka Sabulovića, gdje je služio sv. Misu i krizmao 85 pripravnika. Vratio se u Ivanjsku i pogledao župske knji­ge (koje postoje od 1760. godine). Ostavljajući zapis o po-hođanju župe, jasno kaže, da je od posljednjeg kanonskog pohoda 10. rujna 1773. do toga dana, 22. kolovoza 1776. go­dine, učinjeno sljedeće:
U župi je kršteno 663 djece,
Vjenčano 127 parova,
Sprovoda 148,
Za narod prikazano 270 sv. Misa(120).
Tada je župa brojila 4405 vjernika. Od toga je 2445 od­raslih, a 1960 djece. Na području župe bilo je jedanaest ol­tara (što prenosnih, što nepokretnih), koji su se nalazili po grobljima i na mjestima, na kojima se običava slaviti sv. Misa. Tada su župu opsluživala trojica franjevaca i jedan glagoljaš (on je jedan od posljednjih glagoljaša, koji je u Bosnu došao iz Dalmacije, nakon što su ih otuda izgnali).
118)   ». . . celebravit in altari Lapideo, perantiquo, et immobili, in quo lo-co existerat. . . Ecclesla S. Viti. .«, J. Jelenić, Nav. dj. str. 212.
119)    ». . .ad locum dictum Topola prope villam Dikojevczi. . .«, J. Jelenić, Nav. dj., str. 212.
120)   Isp. J. Jelenić, Nav. dj., str. 212.
105
Prije nego što će napustiti župu, opet odlazi na Cr­kvene, gdje krizmava 58 pripravnika. Tako je u župi kriz­mao svega 525 krizmanika. Sa Crkvena je otišao i okrijepio se kod pobožnog katolika Luke Benkovića u Petrovićima, u današnjem Šargovcu.
2. Banja Luka Dne 25. kolovoza služio je sv. Misu na improviziranom oltaru u predvorju kuće Petra Skarljića, nedaleko od skromnog stana župnika u Petrićevcu. Ovom prili­kom krizmao je 76 krizmanika. Sutradan ih je krizmao još de­set. Dne 28. kolovoza napustio je Banju Luku i nakon šest sati došao u Podbrđe u kotorvaroškoj župi. Od posljednjeg obilaska župe 15. rujna 1773. godine do 27. kolovoza 1776. nalazi sljedeće stanje:
Krštenih je bilo 121,
Vjenčanih 28,
Sprovoda 54,
Svih župljana 800,
Misa prikazanih za narod 195,
Dva oltara.
Jedan svećenik je služio župu, koja se nakon Banjalučkog
rata toliko smanjila u brojčanom pogledu.
Izvještaj ap. Vikara fra Marka Dobretića iz 1780. godine
Ovo je izvještaj o njegovom trećem dolasku i obi­lasku župa po bosanskom vikarijatu. Izvještaj je poslan iz Bojnice, a datira od 2. lipnja 1780. godine. U banjalučki kraj Dobretić je došao iz Vodičeva.
1. Ivanjska Prvog kolovoza 1779. godine slavio je spo­menuti vikar sv. Misu na improviziranom oltaru, nedaleko od župske kuće, krizmavši 121 pripravnika. Dne 2. kolovo­za, na blagdan Gospe od anđela slavio je sv. Misu s okup­ljenim vjernicima na Crkvenama na već spomenutom olta­ru, gdje je nekoć bila crkva sv. Vida. Tada je krizmao 169 krizmanika. Već tada se na blagdanu Gospe od anđela oku­pljalo veliko mnoštvo vjernika na Crkvenama. Kao i pred-hodni put, sa Crkvena je posjetio obitelj Benkovića u Šar­govcu. Ovaj put, bio je gost Josipa, vjerojatno sina već spo­menutog Luke Benkovića.
106
Dne 3. kolovoza slavio je sv. Misu u predvorju župske kuće pod Bobijom, krizmavši četvoro krizmanika. Isto je činio i narednih dana, oslobodivši od ekskomunikacije ne­kog raskajanog otimača. Pregledavši župske knjige, posebno poslije 1776. godine, nalazi sljedeće stanje: Krštenih je bilo 728, Sprovoda 401, Vjenčanih 131,
Misa prikazanih za narod 256, Kuća u župi 381,
Vjernika 4696 (od toga 2899 odraslih i 1707 djece), Na području župe sv. Mise su se služile na devet oltara, a župu su opsluživala trojica franjevaca i jedan glagoljaš.
Obavljajući službu Dobretić je imao neprilika s Tur­cima. Morao je ići pred tursko sudište u Banjoj Luci. Net­ko je pronio lažne glasove o njemu. Osobnom obranom i zalaganjem svećenika banjalučkog kraja oslobodio se par-ničenja na sudu. Pored toga, nije mogao sa sigurnošću oba­vljati svoju dužnost. Gotovo tajno, kao bjegunci, morali su se on i njegova pratnja kretati kloneći se Turaka.
2. Banja Luka Osmi kolovoza 1779. godine slavio je Dobretić sv. Misu na improviziranom oltaru u šumi blizu župske kuće na Paprikovcu. Videći pobožan svijet na oku­pu, obratio mu se pobudnim nagovoram »Blaženi koji su progonjeni zbog pravednosti«. Tu se zadržao sve do 11. ko­lovoza dijeleći sakramenat sv. Potvrde i pregledavajući žup­ske knjige. Ustanovio je sljedeće stanje u vremenu od pret­hodnog obilaska: Krštenih je bilo 127, Sprovoda 75, Vjenčanih parova 37, Katoličkih kuća 145,
Vjernika 1078 (od toga 665 odraslih i 413 djece). Župu je opsluživao jedan franjevac. Postojala su dva olta­ra, što znači, da se sv. Misa služila na dva mjesta(121).
Uklanjajući se pogledima Turaka, zaklanjajući se šu­mama i izbjegavajući otvorene poljane, napustio je banja­lučku župu i nakon deset sati putovanja stigao u Sokoline u kotorvaroškoj župi.
121) Isp. J. Jelenić, Nav. dj., str. 266.
107
Izvještaj provincijala fra Bonaventure Benića iz 1768. god.
Ovaj izvještaj predao je spomenuti Banić Kongrega­ciji za širenje vjere, a datira od 23. veljače 1768. godine. Nabrajajući u njemu četrnaest župa fojničkog samostana, spominje Banju Luku i Ivanjsku. Za banjalučku župu ka­že da zaprema grad i bliža sela, da je pogodna za opsluži­vanje i da je opslužuje jedan franjevac. Ivanjska predstav­lja rezidenciju s kapelom, u kojoj se ne čuva Presveto, radi opasnosti od obeščašćenja od strane pojedinih obijesnih Tu-raka(122). Župu opslužuju dva ili tri franjevca i glagoljaš don Anto Pezanović, koji se baš dobro ne uklapa u tadaš­nju koncepciju pastoralnog rada u Bosni.
Banjalučki kraj u opisu Bosne zastavnika Božića
Navedenim izvještajima ap. vikara možemo dodati i izvještaj austrijskog oficira, zastavnika Božića. Kako je doš­lo do njegove misije i posjete Bosni, a s time i banjaluč­kom kraju? Kako je turska država sve više slabila, Austri­ja je sve više pokazivala interese za njezin evropski dio, po­sebno za Bosnu i Hercegovinu. Zato su joj bili potrebni is­crpni podaci o pograničnom kordonu, u ovome slučaju na relaciji: Bihać, Prijedor, Banja Luka, Doboj, Tuzla. Radi to­ga tajni agenti su prelazili Savu i izviđali stanje i položaje gradova i utvrda u pograničnom dijelu Bosne. Baza obavješ­tajne službe, koju je organizirao kapetan Schmit bila je u Gradiškoj. On je osobno dolazio u Ivanjsku kod župnika fra Marka Šimića i nudio mu da primi i provede kroz Bos­nu jednog obavještajnog oficira. Uviđajući koliko je to opas­no, ovaj se nije odazvao ponudi. I ostali bos. franjevci su bili uzdržani u tome pogledu. Kad je za ap. vikara postav­ljen biskup Okić, dogovoreno je da s njime u Bosnu pođe jedan generalštabni oficir, stručnjak za snimanje terena Taj oficir bio je zastavnik brodske regimente Božić. Bio je u Bosni od travnja do kraja studenog 1785. godine. Putovao je preobučen kao franjevac, katkada i u odijelu trgovca i
122) »Ivanska, Residenza colla sua Capella, ma ili Santissimo non sene con-serve in essa, ne si puo imantenare senza pericolo d' irreverenze. . .«, J. Jelenić, Nav. dj., str. 170.
108
zanatlije. Najviše je putovao s Okićem na njegovom služ­benom putu. Mnogo se vremena zadržao u Ivanjskoj kod fra Marka Šimića. Praktično, prokrstario je ivaštanskom i banjalučkom župom. Dakako, njegov izvještaj je vojno-ge-ografske prirode. Uz njemu važne, donosi niz drugih poda­taka. Za Banju Luku kaže da ima 5-6000 turskih kuća, a samo nekoliko kršćanskih. Ivanjska broji 40 — 50 katolič­kih kuća, Bukovica 20, a Trn 10 — 12. Ne donosi podatke o drugim selima ivaštanske župe. Gledao je uzvisinu Crk­vene i pregazio preko gaza dragočajske rijeke. Negdje na Širokoj rijeci prešao je drveni most. Također spominje dr­vene mostove na Vrbasu i Crkveni u gradu(123).
U suton 18. stoljeća
U svakom intervalu turske vladavine u Bosni i Herce­govini našao bi se neki događaj koji bi otežavao i onako težak položaj katolika. Pored trajne neimaštine, potlačenos­ti i biča »velike kuge« (1782) posebno teške posljedice do­nio je Dubički rat 1788. godine, koji se vodio na sjevero--zapadnim granicama Bosne. Spomenuti sukob uvjetovao je nesigurnost u banjalučkom kraju, jer su se u njihovoj bli­zini (Gradiška, Dubica, Novi) vodile borbe. To još ne bi stvaralo toliki nespokoj kod banjalučkih katolika, da se taj rat nije vodio s katoličkom Austrijom, od koje su očekivali izgon Turaka iz Bosne. S takvim simpatizerima Turci bi se drastično obračunavali. Izraziti takav primjer bilo je uboj­stvo bihaćkog župnika fra Joze Valentića (najvjerojatnije Ivaštanina). Doznavši za njegovu vezu s austrijskim oficiri­ma, kadija izreče strašnu osudu: ». . . da se rečeni fratar dovede na čaršiju grada i da se živ s oštrim handžarom na sitne komade sasječe, pa da se komadići tijela razbacaju po čaršiji, neka jih gladni psi pojedu i to je dne 3. ožujka iz­vršeno« (124).
Ovakvu sudbinu nije doživio ivaštanski župnik fra Marko Šimić, koji je radio na istoj osnovi. Još pred Dubič­ki rat bio je »čovjek za vezu«, kod koga je tajni agent Bo-
123)    Isp. H. Kreševljaković i H. Kapiđžić, Vojno-geografskl opis Bosne pr­ed Dubički rat od 1785. godine, Sarajevo 1957., str. 43-46. i 70.
124)   M. Nedić, Nav. dj., str. 107.
109
žić obavljao veći dio svoje misije. Davao je izvještaje o Bos­ni i o turskoj sili za vrijeme samog sukoba. Time je činio velike usluge generalu Gvozdenoviću. Dakako, sve ovo je bi­lo u konspiraciji. Ipak, većina franjevaca ostala je suzdrža­na, bojeći se turskih represalija. I pored te konspirativnosti i suzdržljivosti ostalih franjevaca, u banjalučkom kraju vla­dao je nespokoj. Turci su znali za težnje franjevaca i potla­čene raje, pa je prijetila stalna opasnost, da ne likvidiraju sve one, za koje su nagađali da su izraziti simpatizeri Austri­je. Ovo je unijelo veliku zabrinutost među franjevce i kato­like, jer u pitanju je bio sam opstanak. Ipak se Turci nisu odlučili na najgore. U banjalučkom kraju bilo je represali­ja, ali što se sve moglo dogoditi »zaslugama« fra Marka Ši-rnića, nije se ostvarilo. S takvom bojazni, u bijedi i neis­punjenim željama raja banjalučkog kraja čekala je početak 19. stoljeća. Doduše, s jednim olakšanjem, jer je u Bosnu stigla hrana za siromašne. Naime, u drugoj polovici 18. sto­ljeća u Bosni se počeo gajiti kukuruz. Prema pisanju Ju-kića, kukuruz se počeo sijati u Livanjskom polju u doba Fidruz-kapetana. Kako raja nije htjela gajiti novu biljku, koja će je još više udaljiti od bijelog pšeničnog kruha, on je raju tjerao batinama da siju novu žitaricu. Iz jedne bi­lješke u kronici Mula Mustafe Bašeskije iz 1773. godine sa­znajemo »da se kukuruz trošio u Sarajevu i da je bio hra­na siromašnijih stanovnika«(125). Svakako, zemlja banjaluč­kog kraja pogodna je za uzgoj nove žitarice, pa je i banja­lučka raja imala veće mogućnosti da se prihrani. Nažalost, krumpir se nije počeo gajiti u Bosni kada i kukuruz. U većoj mjeri počeo se gajiti tek poslije odlaska Turaka.
Značajniji svećenici
Dajući prikaz povijesti banjalučkog kraja, kroz 18. stoljeće spomenuli smo pojedine svećenike, koji su služili ovaj kraj. Bili su to franjevci, izuzev dva — tri glagoljaša, koji su boravili u franjevačkoj rezidenciji u Ivanjskoj. Re­dom smo naveli ap. vikare, koji su obilazili banjalučke žu­pe pri službenim pohodima. Imajući u vidu nekrologij, Foj-ničku regestu i druge dokumente, ovdje se mogu spomenu­ti sljedeći svećenici koji su tu radili, umrli ili mučeni:
125) R. Muderizević, Kronika Mustafe Bešeskije, Gl. Z. M., XXX., str. 46.
110
—  Fra Martin Nedić spominje mučeničku smrt izvjesnog fra Luke u Banjoj Luci. O tome piše sljedeće: »God. 1748... O. Luku, župniku u Banjojluki uloviše i zatvori-še u smradnu i mračnu tamnicu i u tamnici od glada i žeđa umrie«(126).
—  Polovicom 18. stoljeća župnik u Ivanjskoj bio je fra Ma-to Abrić. Umro je na toj dužnosti 27. travnja 1755. go-
—  Godine 1756. umro je u Banjoj Luci fra Luka Lašvanin.
—  Godine 1757. umro je u Ivanjskoj fra Petar Martinović iz lašvanske župe.
—  Godine 1775. umro je ivaštanski župnik fra Nikola Anić.
—  Godine 1778. umro je u Ivanjskoj o. Juro Mladenović, vjerojatno svećenik glagoljaš.
—  Godine 1779. umro je u Ivanjskoj fra Marko Benković iz Šargovca.
—  Godine 1795. umro je u Banjoj Luci fra Marko Maletić.
Kako je Ivanjska bila rezidencija, tu su obitavala uglavnom četiri svećenika, među kojima je bilo i starijih, rodom iz te i banjalučke župe. Zato se spominje više umr­lih svećenika u Ivanjskoj.
Inače dvojica franjevaca, rodom iz ivaštanske župe obavljala su dužnost fojničkog gvardijana. Fra Lovro Oj-danić (sa Ojdanića brda?) bio je gvardijan u Fojni-ci 1779—1782. a Nikola Golubović (iz šargovca) 1792—1793. godine. Po samostanima Kreševa i Kraljeve sutjeske bilo je na službi redovnika iz banjalučkog kraja(128).
126)   M. Nedić, Nav. dj., str. 199.
127)   Isp. J. Matasović, Nav. dj., str. 199.
128)    Dogodio se zaista čudan i žalostan slučaj, koji zaslužuje da se poseb­nom pažnjom spomene. Četvrti listopada 1766. godine vikar samostana u Kraljevoj Sutjesci fra Franjo Jurević doveo e neke mladice da grožđe zgnječeno u kaci, još vise zgnječe da ne bi prekipjelo. »Skinuvši odi­jelo, prvi je u badnju gazio Josip Trgovčević iz Sutjeske, mladić već u najmu. U badnju grožđe nije dopiralo iznad koljena, jer je grožđa bilo malo, budući da Turci zbog nevremena nisu više donijeli. Pa ipak, odmah je osjetio da ga obuzima snažan vinski zadah pa je, našavši se u smrtnoj muci, povikao u pomoć. Fra Anto Sedić iz Ivanjske, zav-jetovani laik i provincijalov pratilac, skoči također u badnju da mu pomogne, i odmah ih (obojicu) snažni zadah vina ubije. Videći to, spomenuti vikar, iz želje da obojici pomogne, i sam bi isto tako izgu­bio život, da ga nisu drugi prisutni momci spriječili. Kad su uočili (u čemu je stvar), razbili su sjekirama kacu i tako izvukli njihova mrtva tjelesa« — M. Bogdanović, Ljetopis Kreševskog samostana, IRO Vese-lin Masleša, Sarajevo 1984., str. 62.
111
U IŠČEKIVANJU RASPLETA
Opće prilike u prvoj polovici 19. stoljeća
U prvoj polovici 19. stoljeća prilike u Bosni i Herce­govini bile su mnogo složene. Pored pretenzija Austro-Ugar-ske, Turska uspijeva zadržati Bosnu i Hercegovinu kao svo­ju isturenu pokrajinu. Dok se budila nacionalna svijest kod južnih Slavena i dok su se plele svakojake igre koje će od­lučivati o budućnosti Bosne i Hercegovine, stanje unutar pokrajine ni za koga nije bilo zadovoljavajuće. Vrhuška do­maće vladajuće klase davala je otpor Porti, u sve većoj želji za širokom autonomijom. Kršćani su činili zapostav­ljeni sloj. Njihovo se stanje tek neznatno popravilo u 19. stoljeću. Kršćani pravoslavne vjeroispovijesti sa simpatija­ma su gledali stvaranje srpske kneževine, u koju su pola­gali svoje nade. Katolici su također blagonaklono gledali na sve pokrete i buđenje svijesti kod južnih Slavena. Kako su se predviđanja svodila uglavnom na jedno — da će Austro­ugarska dokrajčiti tursko gospodarstvo u Bosni i Hercego­vini — katolici su prisiljeni da iščekuju izbavljenje s te st­rane. Uglavnom, takvu igra nametale su tadašnje političke prilike u Evropi.
U takvoj situaciji među katolicima banjalučkog kra­ja ništa se posebno ne događa u prvoj pol. 19. stoljeća. Sa statusom raje bili su nijemi promatrači otpora bosanskih begova centralnoj turskoj vlasti. U previranjima i barbama za pokreta Husein-kapetana Gradaščevića, te u pohodima Omer-paše Latasa nisu uživali mir kao nezainteresirani po­tlačeni sloj. Nemirno vrijeme donosilo im je nesigurnost i nespokoj. U Latasovom razračunavanju s bosanskom aristo­kracijom bili su dosta oštećeni. Naime, u vihoru previranja 1849—1850. godine srušena je crkvena kuća u Banjoj Luci. Vjerojatno je to bio župski stan s povećom adaptiranom
113
prostorijom za bogoslužje. Da će ta kuća biti opet sagrađe­na, bljesnuo je tračak nade, kada je Omer-paša došao u Ba­nju Luku 1851. godine. On zapovjedi da se poruše kuće se-damdesetorice Banjalučana, koji su odbjegli s Krajišnici­ma. Od preostale građe zapovjedi da se »načini crkvena ku­ća koju su isti oni Banjalučani razvalili i građu odnijeli... al' građa nije snešena ni crkvena kuća načinjena, kao ni šteta banjalučkim kršćanima do danas isplaćena; a bila je propisana i iznosila blizu 500000 groša«(129).
Na planu crkvene organizacije još se ništa nije mije­njalo u banjalučkom kraju. I dalje je banjalučki kraj podi­jeljen na dvije župe: Ivanjsku i Banju Luku. Jedino je si­jelo banjalučke župe preneseno u Rakovac. »Biskup fra Au-gustin Miletić na svom pohodu 1813. godine nalazi sjedište župe u Rakovcu« (13°). Rezidencija franjevaca pod Bobijom manje je bila izložena represalijama.
U to vrijeme banjaluči kraj je imao dvojicu znameni­tih ljudi, vrijednih spomena. To su fra Marijan Jakovlje-vić stariji i fra Ivan Franjo Jukić.
Fra Marijan Jakovljević stariji (1780 — 1853)
Kada bismo tražili oličenje ujaka, bosanskog franjev­ca, našli bismo mnogo članova Bosne Srebrene, koji nose te bitne karakteristike redovnika — svećenika u Bosni. Je­dan od njih, svakako je i fra Marijan Jakovljević stariji, propovjednik, revan svećenik i redovnik, jedan od vodećih franjevaca svoga vremena.
Rodio se u Banjoj Luci 16. travnja 1780. godine u ug­lednoj banjalučkoj obitelji. Ime je dobio po rođaku fra Ma­rijanu Bumbaru, čuvenom propovjedniku a majčin brat bio je također zaslužni član Bosne Srebrene fra Mato Iveka, ko­ji ga je nakon očeve smrti najprije naučio čitati i pisati, pa ga otpremio u fojnički samostan, da se priprema za redov­nika — svećenika. Redovničku odoru primi u Kr. Sutjesci 4. lipnja 1796. godine a točno godinu dana kasnije položi vječ­ne zavjete. Godine 1798. otišao je u Zagreb na školovanje. Tu s uspjehom završi filozofske znanosti a teologiju je učio
129)   T. Jukić, Nav. dj., str. 184.
130)  B. Gavranović, Povijest Franjevačkog samostana. . •, str. 195.
114
u Italiji, odakle se vrati kao mladomisnik. Služio je kao duh. pomoćnik u Tuzli, Lipnici i Gučoj Gori a 1811. godine pos­tade učiteljem mladeži, koja se u fojničkom samostanu pri­premala za redovnički stalež. Godine 1813—1824. bio je taj­nik biskupa fra Augustina Miletića. Kao tajnik uspješno ga je zamijenio u Rimu 1824. godine, kada biskup zbog staros­ti i slabosti nije mogao poći u »vječni grad«. Radi zasluga iz Rima su mu ponudili »dostojanstvo biskupa sv. Sofije i apostolsko namjesništvo u Filipopolju« (131). No on iz skro­mnosti zahvali Sv. Stolici na ponuđenoj časti i prihvati se službe župnika na Kupresu, gdje je župnikovao 1825 — 1827. godine. Godine 1833. nalazimo ga kao časnu starinu u župi Skoplje (G. Vakuf), kada ima neprilika radi nekih obi­jesnih Turaka. Na sudu ga je obranio njegov nekdašnji uče­nik fra Marijan Šunjić. Odatle odlazi u fojnički samostan, gdje je poživio do 10. prosinca 1853. godine, kada je premi­nuo nakon kraće bolesti.
Bio je to čovjek »visoka uzrasta i uspravan, pun ju­načke snage i otvorena čela, mila pogleda, obučen vazda čisto« (132). Poznat je kao jednostavan, radin franjevac. Po vrtovima je u slobodno vrijeme zasadio i nakalemio mnogo voća. Po župama i samostanima svojeručno je izradio mno­go namještaja, oltara, okvira za slike... Uvezivao je i mnoge molitvenike, školske knjige i župske zapisnike. Umno rade­ći, »izvršio je reformu franjevačkih gimnazija, nastojeći iz­mijeniti sustav đačkog života i školovanja. Napisao je priru­čnike za najvažnije predmete (gramatiku, poetiku, retoriku, filozofiju i dr.) i u prijepisima ih dijelio đacima« (133). U propovijedima bi uvjerljivo tumačio kršćansku nauku, bazira­nu na Sv. Pismu, svetim očima i crkvenim saborima. Pos­lije njegove smrti te su propovijedi sabrane i objavljene za­slugom đakovačkog biskupa Strossmayera. Svrstane su u tri dijela:
—  kreposti, molitve i apostolsko vjerovanje,
—  Božje i crkvene zapovijedi,
—  sakramenti.
131)    Glasnik Presv. Srca Isusova, Godina XI., br. 10., listopad 1902. Zagreb, str. 183.
132)    Glasnik Presv. Srca Isusova. . ., str. 209.
133)    I. Jukić, Sabrana djela, III svezak, Svjetlost, Sarajevo 1973., str. 29.; M. Alaupović, Ivan Franjo Jukić 1818-1857., str. 25.
115.
Tako jednostavan a tako učen i značajan za Bosnu Srebrenu i povjereni puk, tako radin u privatnom životu i neumoran u propovijedanju vjere, strog prema sebi a tako voljen od naroda, mladeži i subraće — takav je bio fra Ma­rijan Jakovljević, slika i prilika bosanskog franjevca.
Fra Ivan Franjo Jukić (1818—1857)
0 njemu se tako mnogo piše i zna, jer je to bio čo­vjek, koji je u sebi nosio slobodarske misli napretka i pros­vjete. Predaleko bi otišli kada bismo htjeli sve o njemu re­ći. Ovdje ćemo pobilježiti samo ono osnovno, što je potreb­no da se u ovome kontekstu osvijetli njegov lik. Posebno nam je drago što se o Jukiću zanimao mještanin Marko Lu-kenda iz Barlovaca, koji je u Beču doktorirao s temom: »Ivan Franjo Jukić — seine literarische und aufklärerische Tätigkeit« (Ivan Franjo Jukić — književna i prosvjetna dje­latnost).
Između njega i fra Marijana Jakovljevića je očita raz­lika. Dok je fra Marijan uravnotežena osoba, sa svim odlika­ma svećenika i redovnika u jednostavnoj odori sv. Franje, fra Ivan Franjo Jukić je pravi »borac za ljudska prava«. Za­nosio se ilirskim pokretom, oslobođenjem od turskog jarma, kulturnim i prosvjetnim uzdizanjem svoga naroda.
Rodio se u Banjoj Luci 8. srpnja 1818. godine u dijelu strada koji je tada nosio naziv Gola mahala, koja je kasnije prozvana Anđeoskom ulicom. Danas ta ulica nosi Jukićevo ime. To je poprečna ulica koja vezuje Martićevu s Ul. Moše Pijade, ispod Ul. Veselima Masleše. U spomenutoj ulici je i spomen-bista Jukića. Otac mu se zvao Jozo, po zanimanju kujndžija a majka Klara r. Ivakić. Mati mu je rodom iz Šimića a otac Ivaštanin. Inače, Jukići su u Ivanjsku došli iz Hercegovine. Četvrtog dana nakon rođenja mališana je krs­tio kapelan fra Franjo Dobretić, davši mu krsno ime Ivan. Banjalučki župnik fra Franjo Sitnić opismeni dječaka, nau-čivši ga osnovama latinskog jezika i 1830. godine posla u foinički samostan, gdje se pripremao za redovničko zvanje. Izdržavši godinu kušnje (novicijata), bi primljen u Red 1835. godine, s novim imenom Franjo. Iste je godine otišao u Zagreb da uči filozofiju, odakle nakon dvije godine odlazi u Veszprem u Madžarsku na studij teologije. Još u Zagrebu
116
postao je pobornik ilirskog pokreta. Zanosio se preuranje­nim mislima o oslobođenju Bosne i Hercegovine od Turaka. U takvim nekontroliranim težnjama, sa tri subrata (fra Bla­žom Josićem, fra Jakovom Baltićem i fra Bartolom Kovače-vićem) napušta studij u Veszpremu 1840. godine i dolazi u Bosnu, s nakanom da diže narod na ustanak. Umni fra Ma­rijan Šunjić ga opominje: »Moj Franjo, tvoja majka očika da te ugleda gdje misu govoriš, a ti da udariš u bunu, učinio bi da te mati ugleda gdje god na vješalima« (134). Nato mu Jukić plahovito odgovara: »Ugodno je i časno umrijeti za domovinu« (135). Nato ga oprezni Šunjić kori: »Nije časno, nego glupo sebi i drugima pribavljati propast« (136). Starje-šinstvo, ne znajući što će s tom nemirnom mladošću, skla­nja ih u Dubrovnik. Tu su pokazali iste namjere. Da takvim stavovima ne bi kompromitirali franjevce pod turskom up­ravom, starješinstvo im ponudi da idu u Italiju dovršiti stu­dij. Oni ne prihvate takvo rješenje. Zbog plahovite naravi i obuzeti slobodarskim duhom, koji se oštro kosio s tadaš­njom bosanskom stvarnošću, gotovo je vanredno završio te­ološki studij. Pored kratkog boravka u Dubrovniku, boravio je u fojničkom samostanu 1840 — 1842. godine. Tu je spre­mao gradivo, dok je tako rekuć' na putu završio studij. Morao je u Veszpremu i Đakovu završiti s naukama, dok u pismu fra Boni Perišiću od 9. X. 1842. godine javlja da se zaredio za svećanka u Senju. Kao duh. pomoćnik kratko je služio u Kr. Sutjesci i Ivanjskoj a 1845 — 1847. u Fojnici. Desetak mjeseci (1848—9.) služio je u Docu kod Travnika. Godine 1849. premješten je za duhovnog pomoćnika u Var-car (Mrkonjić-Grad), gdje otvara i vodi pučku školu. Tu pre­življava vrijeme previranja i Latasovog umirivanja Bosne u krvi. Veze s Latasom i podgrijavan je iluzornih nadanja, da će Latas i ban Jelačić skrojiti novu sudbinu Bosne i Herce­govine, skupo su ga stajale. Kada su te namjere (koliko su uopće bile ozbiljne?) izašle iz konspiracije, morao je nasta­ti fatalni rasplet. Porta je na to gledala kao atak na suvere­nitet bosanskog dijela njenog teritorija a Austro-Ugarska je zazirala od revolucionarnih ideja mladog Jukića. Da sebe
134)    I. Kecmanović, Ivo Franjo Jukić, Nolit, Beograd 1963., str. 32.
135)    »Dulce et dekorum est pro patria mori«, I. F. Jukić, Sabrana djelu, svezak III. . . str 32.
136)   I. Kecmanović, Nav. dj., str. 32.
117
obrani, Omer-paša Latas svu krivicu svaljuje na Jukića. Iako upozoren od prijatelja, da mu se loše piše, Jukić odla­zi u Sarajevo Latasu. Ovaj ga zatvara 17. siječnja 1852. godi­ne. Jukić čami u zatvoru u vojničkoj kasarni Đulagina hana do trećega svibnja iste godine. Već je bio skrhan bolešću, pa se izvjesno vrijeme liječio u vojnoj bolnici.U trenutnoj rastrojenosti, pokušao je sebi oduzeti život 16. ožujka. Ovo svjedoči fra Martin Nedić, kada u svome dnevniku, zapisa­nom na Općem zagrebačkom koledaru za godinu 1851. kaže sljedeće: »Na 16. i.m. u ikindii jam delirus tentat sibi mor-tem inferre«. Trećega svibnja poveli su Jukića u Carigrad, gdje mu je dodijeljena sudbina zatvorenika. No, austrijski poslenik Prokesch Osten zauze se za njega i izbavi ga iz tamnice, u kojoj je čamio petnaest dana. Slobodu je platio zabranom povratka u Bosnu. Odlazi u Rim, Split, pa 1854. godine Strossmayeru u Đakovo, gdje oboli od kamenca. Od­lazi u Beč na liječenje. Izvade mu jedan kamen iz mjehura a od drugoga umire 20. svibnja 1857. godine. Dva dana kas­nije pokopan je na bečkom groblju St Mara, u jedinu skup­nu grobnicu, sa još trideset pokojnika. Ta grobnica se nala­zi nekih šest metara daleko od Mozartova groba, označen željeznim križem s natpisom »Des menschen Ziel« (137). Na grobu nema njegova imena...
Njegov književni i znanstveni opus je stvarno velik. Mnogo je pisao i objavljivao. Sve što je napisao, objavljeno je u Zagrebu. Svakako, najznačajnije mu je djelo pokreta­nje časopisa pod imenom »Bosanski prijatelj«, kojeg je iz­dao u tri knjige: prva 1850., druga 1851. i treća 1861. godine. U spomenutom časopisu, ili neovisno od njega objavio je sljedeće radove:
1.  Putovanja:
—  iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu
—  po Bosni 1842.
—  povratak u Bosnu 1842.
—  po Bosni 1843.