Bio je to sasvim obican dan u kojem ne ocekujes da ce se dogoditi nikakvo cudo. Dan koji je osvanuo a ti ni sam ne znas zbog cega je osvanuo, dan u kojem ce se nekim ljudima negdje dogoditi nesto vazno, ali ti ga se neces sjecati jer se tebi nista nije dogodilo. Skoro nista. Sporim korakom dosao sam na autobusnu stanicu i pripalio cigaretu. Uvijek sam palio cigaretu cekajuci autobus jer su autobusi uvijek dolazili na dopola popusene cigarete kao za neki inat, kao da se neka nevidljiva sila poigravala sa nama pusacima.
Cigareta je dogorijevala ali autobusa nije bilo. Onda se s moje desne starne odnekud pojavila jedna zena sa djevojcicom od desetak godina. Prisle su stanici i nisu puno pricale. Ja sam ih posmatrao sa strane. Djevojcica je bila obucena onako kako se oblace pristojne djevojcice njene dobi. Ni bogato ni siromasno. Imala je dvije duge plave masne u kosi i cinilo se da ju je mama taj dan vodila na neku proslavu ili negdje gdje se trebalo lijepo obuci.
Mama je bila crnokosa skladna zena tridesetih godina, mirnih i blagih crta lica i obucena u lijepu ali ne skupu odjecu. Skladno i zenstveno. Obadvije su izgledale skladno i kao da su znale sve sto je trebalo znati. Ni previse ni premalo. Ja sam ih i dalje posmatrao sa strane. Mislom da su primijetile ali to nicim nisu odavale. Zacas se stvorila neka nevidljiva nemusta veza izmedju nas, a ja ni uz najveci napor nisam mogao odvratiti pogled od njih. I sto sam ih dulje posmatrao sve vise sam otkrivao taj neobicni sklad u njima. Neki normalni sklad. Izgledale su toliko normalno da je to gotovo boljelo a meni se cinilo da ih poznam cijeli zivot i da one pripadaju meni a ja njima. I da su one rekle samo jednu rijec, samo jednu jedinu, ja bih im prisao i razgovarao onako kako se razgovara sa nekim koga znas cijeli zivot kao netko tko je samo otisao po cigarete pa se vraca paru kojem pripada. Pitao bih djevojcicu sta je danas bilo u skoli a mami bih ovlas skrenuo paznju da joj se u desnom uglu usnice malo pokvario ruz za usne. Mozda bih i izvadio maramicu i sam to popravio a ona ne bi nista rekla jer bi to bilo sasvim normalno.
Ali one nisu nista rekle. Nisam ni ja. Onda u jednom trenutku ja to sve nisam mogao izdrzati i okrenuo sam se i napustio stanicu. Usao sam u prvi caffe a u caffe-u je bilo kao i u svakom caffe-u. Narucio sam kavu, dobio kavu, platio, i zagledao se u zuckasto smedju pjenu expresso kave. Na sredini pjene je bio neki oblik koji je neodoljivo podsjecao na usta koja su se cerekala. Sasuo sam secer unutra, promijesao i cekao da se onaj talog prestane vrtiti. Talog se prestao vrtiti a ona podsmjesljiva usta i dalje su bila tu samo ovaj puta gotovo groteskna.
Ostavio sam kavu i izasao vani pracen ljubopitljivim pogledom konobarice ofarbane u neprirodno plavo. Vratio sam se na stanicu osjecajuci da nikud nisam trebao ni ici. Nadao sam se da ce skladna mama i kcerka jos uvijek biti tamo i da cu ja mozda.......... Ali njih tamo vise nije bilo. Panicno sam okretao glavu okolo kao netko tko je upravo izgubio nesto najvaznije u zivotu. Njih ipak nisam vidio. Onda je naisao prvi autobus, ja sam usao, autobus je krenuo a kroz prozorsko okno su promicala lica ljudi, lica sa maskama, lica koja meni nista nisu govorila. Autobus je uhvatio brzinu a ja se vise nisam mogao sjetiti kud sam to krenuo niti sam znao jesam li u "pravom" autobusu i to vise nekako ionako nije bilo vazno.
Ivan B.