Uvod u pokajnički čin - Srdačno vas sve pozdravljam, draga braćo i sestre, kod ove sv. mise. Sabrali smo se danas s različitih strana, ali svi s ovom našom barlovačkom župom u srcu, da proslavimo blagdan Gospe od anđela ili kako smo mi to navikli zvati jednom riječju Gospodanđel. Privlači nas naša nebeska majka, Kraljica anđela, privlači nas naša rodna župa u kojoj smo započeli svoj vjernički hod i mnogi od nas proživjeli ovdje dio svoga života. Želimo obnoviti svoju vjeru, a ona se obnavlja obnavljanjem srca kao što je nekoć sv. Franjo obnavljao ruševne crkve i živu Kristovu Crkvu živeći skromno i siromašno te pomažući siromasima, na što je pozvana i Crkva našega vremena. Pred Bogom je siromašan samo onaj koji ima prazno i sebično srce. Ali onomu koji se iskreno kaje, Bog daje oprost. Zamolimo ga za oproštenje i sada na početku ove sv. mise i uputimo mu svoje molitve po zagovoru Gospe od anđela i sv. Franje.

         Homilija

Gospa od anđela na Crkvenama prije 150 godina

U svezi s današnjim blagdanom pročitao sam ovih dana zapis fra Alojzija Mišića koji je rođen u Bos. Gradiški, dugo djelovao u našoj biskupiji, a kasnije bio biskup u Mostaru, a odnosi se na vrijeme dok se on školovao u franjevačkoj kući u Ivanjskoj prije 150 godina, kad su se ovi naši krajevi nalazili u sastavu ogromne župe Ivanjska, a koja je prije toga imala svoje sjedište u starom Dragočaju. Piše fra Alojzije:
„Na Crkvenama župe Ivanjska ... katolici u velikim grupama išli su s. misi na Crkvene 2. VIII. Gospi od Angjela. Drvenu crkvu od hrastovih brvana na Crkvenama sagradio je o. Angjeo Ćurić stariji, rodom iz Livna.“

A kako su svećenici-franjevci služili vjernike u toj velikoj župi piše on dalje:
„U Ivanjskoj bila je franjevačka poveća kuća, gdje su se djeca za franjevce primala, školovala za nižu gimnaziju. ... Ivanjska ko župa onoga vremena 1870.-1874. (kada je on tu boravio) protezala se od Klašnica – sela Trn – preko Vrbasa obuhvaćala, pa onda od Vrbasa uzduž Kozare onamo sve do Kozarca. Ivanjska dijelila se na gornju i donju župu t. j. današnja Ivanjska – Šimići i donju župu Barlovci – Ramići. Svake nedilje i sveca išo je jedan misnik na groblje Crkvene (današnje) župe Barlovci, služio s. misu donjoj župi. Služba bila preteška, osobito zimi. Snijeg, zima, vučljivo, hajdučljivo. Po noći preko planine Kozara hajd bolesnima u Trn preko Vrbasa..., gledo sam očima, franjevac obuče se na tursku i dvije puške za pas, pratilac jedan šnjime, hajd preko Kozare bolesnima u selu – Jablan, u Bukovicu, Trn. Bog čuvo od vuka i hajduka.“

I još nešto dodaje o vjernicima te župe, dakle i o našim predcima ovdje „U Ivanjskoj koliko ja ko dječak 10-15 godina mogu suditi bio je katol. svijet vrlo dobar.“

Gospa od anđela u doba sv. Franje i danas

Promijenila su se vremena. Od tadašnje velike župe nastale su četiri, nažalost u najnovije vrijeme sve četiri gotovo nestale, ali sveta vjera nije ugašena. I danas Gospa od anđela okuplja vjernike ove barlovačke župe, utemeljene prije 144 godine. Istina danas se ne pješači po dva-tri sata da bi se stiglo do Crkvena, za toliko se vremena autom stigne iz Zagreba, blagdan se sada slavi ovdje u župnoj crkvi, ali slavlje je isto. A je li naš katolički svijet, gdjegod bio, ostao dobar? Nadam se da jest. Često sam to čuo od svećenika iz Hrvatske kamo su se naši vjernici raselili. Ali, ne smijemo se uspavati na pohvalama i starim lovorikama; valja u dobru i vjeri ustrajati.

Današnji blagdan nosi ime po jednoj crkvici koju je svojedobno obnovio sv. Franjo, a u kojoj je 1209. godine dobio nadahnuće da obnavlja Kristovu Crkvu. On je doduše to shvatio doslovno, pa je obnovio tri crkvice, među njima i crkvu Gospe od anđela ili Porcijunkulu, ali ga je Isus poučio neka obnavlja živu Crkvu, vjernike svoga vremena, iznutra. A on je to činio nesebičnim siromaštvom, jer je uvidio da se puno zla uvuklo u Crkvu zato što se obogatila, pa su se mnogi biskupi, svećenici i samostani više bavili brigom oko imanja, nego oko molitve, oko pravednosti, zauzimanja za siromašne i potlačene ljude. Bogu ne trebaju građevine, pa ni crkve, one trebaju nama, ali mu itekako treba ona Crkva koju je Isus osnovao kao zajednicu ljubavi i vjere njegovih učenika. A koliko god treba obnavljati građevine, još više treba obnavljati čovjekovu dušu. Franjo je obnavljao okupljajući sljedbenike koji su pokazivali da je moguće živjeti tako da se ne vežemo samo uz materijalna dobra, jer je uvidio koliko bogatstvo može pogubno djelovati na čovjeka.

Porcijunkulski oprost

Uz današnji blagdan i sv. Franju povezujemo i porcijunkulski oprost koji je u Crkvi na snazi sve do danas. No, i tu su siromašni bili zakinuti. O čemu se radilo? Franjo je zamolio od pape Honorija III. da i siromasi mogu zadobiti potrebne oproste za svoju dušu, iako su siromašni. Naime, u to se vrijeme dobivanje oprosta povezivalo uz hodočašća u velike bazilike Rima i Jeruzalema te uz davanje obilne milostinje. Ali, i to su si mogli priuštiti samo bogati. Siromasima to nije bilo moguće. U molitvi i razmatranju Franjo je dobio rasvjetljenje i poticaj da od pape zamoli da se i u crkvi Gospe od anđela također mognu dobiti takvi oprosti, što je papa i dopustio, ali samo za jedan dan u godini. To je – pogađate – upravo današnji dan, dan Gospe od anđela. Eto tako se sv. Franjo borio i za duhovno i za tjelesno dobro siromaha, jer njih Bog posebno voli pa tako trebaju činiti i kršćani.

I Crkva naših dana, posebno papa Franjo, zauzima se upravo za siromašne. Toliki naši misionari djeluju u najsiromašnijim zemljama svijeta. Imam kontakta s našim časnim sestrama misionarkama na Haitiju, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, pa imam prilike saznati od njh kako tamošnji ljudi krajnje siromašno živa, često gladuju, nemaju mogućnosti školovanja i liječenja, jer to ne mogu platiti, ali su uvijek tako radosni i vesele se životu. Bogata Crkva Zapada ostaje bez svećenika, redovnika/ca, prodaje crkve, spaja po 5-6 župa u jednu, a Crkva među siromašnim narodima napreduje i raste. Ako želi napredovati, Crkva i danas mora slijediti siromašnog Krista i zauzimati se za siromahe.

Ima jedna poučna priča o rabinu koji je poučio nekoga mladića da bogatstvo zasljepljuje čovjeka, pa ne vidi tuđu nevolju, pa čak ni drugoga čovjeka, po onoj narodnoj: Sit gladnomu ne vjeruje. (Evo, ovih dana netko se u hrvatskom Saboru duhovito narugao bogatašima kad je rekao kako se samo siromašni uvijek nešto bune i prigovaraju, dok jedino bogataši šute i – trpe!) Poveo je taj rabin, kaže priča, mladića do prozora i upitao ga što vidi. „Vidim ljude na ulici kako prolaze“, odgovorio je mladić. Rabin uzme otopinu srebra i premaže staklo sa zadnje strane. A kad se to napravi, onda zapravo od stakla postane ogledalo. „Što sada vidiš?“, upita mladića. „Vidim sebe“, odvrati mladić. „E, vidiš“, zaključi rabin, „kad gledaš čistim okom, vidiš ljude oko sebe, a kad se između tebe i drugih ljudi ispriječi srebro, tj. bogatstvo, tada ne vidiš ni drugoga ni njegove potrebe, nego sebe samoga“.

Braćo i sestre! Neka nas slavlje današnjeg blagdana podsjeti da su nam drugi ljudi braća, jednako vrijedni kao i mi. Neka se ništa ne postavi između nas i drugih ljudi, pa da jedni za druge nemamo vremena ni razumijevanja, jer tako postajemo sve osamljeniji, unatoč tolikim mogućnostima komunikacije, i sve nezadovoljniji, unatoč svemu onomu što imamo i što si možemo priuštiti. Neka ništa ne zaguši naše srce. A otvoreno srce otvara i ruku da pomogne siromašnomu i potrebitomu. To je ono što danas zovemo solidarnost i društvena pravednost koja nam toliko treba. Kršćanin je prvi pozvan za to se trajno zauzimati zato što slijedi siromašnog Krista koji nije imao kamo glavu nasloniti, i dijeliti s drugima darove koje imamo, a Božje nam milosrđe obilno daje mir u duši i ljubav u srcu. Izmolio nam to sv. Franjo i Gospa od anđela koju danas slavimo! Amen.

Anto Orlovac