Stranjančani i Matoševljani, oni najuporniji, po četrnaesti put su se okupili na dvodnevnim Susretima koji se uobičajeno održavaju krajem mjeseca srpnja. Došli su s raznih strana, dakako pretežito iz Hrvatske, ali i iz Njemačke, Švicarske, Austrije, Danske i Nizozemske. Dio njih je stigao 28. srpnja, neki i koji dan ranije, a većina na 29. srpnja. Na Susrete je došlo nešto više od stotinu sudionika, dosad možda najmanje, ali to nije utjecalo da oni prođu u lijepom ozračju i raspoloženju! Događanja na Susretima odvijala su u tri dijela, i na tri mjesta.

Uvečer, 28. srpnja, glavno okupljanje, u kojem je sudjelovalo 40-ak Matoševljana i Stranjančana, bilo je u Matoševcima (Ružićima), kod kuća Josipa i Mile (Mije) Debeljaka, sinova pok. Petra Debeljaka, i Marice Debeljak, Miline. Druženje je uz glazbu, piće i pečenu janjetinu.

Sljedećeg dana, u 10,30 sati slavljena je sveta misa u Ljevarima, kod križa. Na misu koju je slavio župnik fra Ivo Orlovac, došli su gotovo svi koji žive u svojim kućama u Stranjanima i Matoševcima, te većina onih koji su u rodni kraj stigli prethodnoga dana, ili nekoliko dana ranije. Ukupno je bilo oko 70 osoba, što i nije malo, s obzirom da nisu mogli stići oni koji su iz Hrvatske krenuli toga dana ujutro. Za misu svi su se smjestili u hlad, većina je mogla i sjesti na drvene klupe koje se tu nalaze, a lagani povjetarac je ublažavao dnevnu žegu.
Nakon mise načinjeno je par skupnih fotografija svih prisutnih, malo se još popričalo, a zatim se pošlo na ručak, najviše kod Debeljaka u Matoševce, te kod Mire i Ruže Ilije Ljevara i njihovih muževa Branka i Ivana, i kod Stjepana-Brace i Ankice Pranjić, u Stranjanima.
Pred večer je okupljanje i druženje bilo, kao i svih dosadašnjih godina otkad se Susreti održavaju, u bari Angele Mijatove. Tu je podignut šator i postavljeni stolovi s klupama za 100-tinjak osoba, a nazočnih je bilo svakako više od toga broja, jer su se pridružili oni koji su pristigli tijekom dana. Razgovori i pjesma uz glazbu potrajali su dugo u noć, a nije nedostajalo osvježavajućeg pića, a našlo se ponešto i za pojesti, tko je želio.
Sve u svemu, oni koji su sudjelovali na Susretima uglavnom se slažu da je bilo dosta lijepo, i da su zadovoljni kako je sve prošlo. A za to su bili zaslužni:

za uređenje prostora za misu i postavljanje oltara Ilija Ljevar, Vidov, i Kazimir Blažević, Slavkov, a za kićenje oltara i Gospinog kipa na podnožju križa, Mira i Ruža Ilije Ljevara;
a da se pokosi trava u Angelinoj bari i postavi šator i stolovi te osigura piće i više velikih plata mesa i ostaloga, pobrinuli su se Stjepan-Braco Pranjić, Marin, i Marica Debeljak, Milina.
Broj Stranjančana i Matoševljana, koji su rođeni i nekad živjeli u Stranjanima i Matoševcima, neprestano i osjetno se smanjuje, stoga ne čudi da je svake godine i broj sudionika na Susretima sve manji. Svakako da problem predstavlja i noćenje za one koji bi došli na duže od jednog dana. Osim toga, malo je i onih koji se angažiraju oko promidžbe i organizacije Susreta i osmišljavanja nekog programa. Sve to utječe da se ne može na budućnost tih naših Susreta gledati s nekim pretjeranim optimizmom, a ni ne razmišlja se o tome što bi se dalo poduzeti za njihovo bolje programiranje i organiziranje.

Ali Stranjansko-matoševački susreti, i ovakvi kakvi su, imaju svoje značenje i važnost, i doista bi bilo tužno i velika šteta da se ugase!

{flickrset}72157683717593402|800|600|josoon-joso|Y{/flickrset}