Ja i moj otac se nikad nismo dobro razumjeli. Zapravo nismo se razumjeli nikako. Razumjeli smo jedino da se ne razumijemo. Nekoj djeci, barem tako vidim u filmovima, padne na um kada se ne razumiju sa roditeljima da su ih ovi posvojili iz nekog sirotista te otud svo to nerazumijevanje. Meni takvo sto dok sam bio dijete nikad nije palo na um. Vjerojatno zato sto se tada nije puno gledala televizija pa nisam imao otkud pokupiti tu mudrost. No kako sam odrastao tako je neka mudrost polako dolazila i do moje glave.
Sjecam se kako sam za vrijeme obiteljskog rucka imao prilike cuti mnoge mudrosti moga oca. Vrijeme rucka je bilo vrijeme za VELIKE misli.
" Makaroni sa sirom " rece moj otac.
" Volim makarone sa sirom "
" Kiseli kupus i suva rebra "
" Volim kiseli kupus i suva rebra "
" Konjak Zvecevo " rece moj otac.
" Konjak Zvecevo je medicina "
" Rakijetina " napravio bi gadljivu grimasu moj otac.
" Ne volim rakijetinu "
Poslije je moj otac volio i rakijetinu kad je konjak Zvecevo postao skup a plata sve manja i manja a inflacija u staroj yugi sve veca i veca.

Jednom za ruckom kad sam bi oko 19 godina star, da ja sam bio 19 godina star, rece meni moj otac:
" Ti si mogao biti pravnik, ali ti si propalica. Ti si propalica i uvijek ces i biti propalica "
Moj otac sada zivi daleko od mene i on ne moze ni vidjeti kako sam ja prekrasno uspio u tom zanimanju.

Negdje u to vrijeme ja i moj otac smo se zestoko posvadjali. Zapravo svadjali smo se cesto ali ovaj puta je bilo ono sto bi narod rekao "vatanje za vratove". On je mrzio tu moju nonsalantnost i neambicioznost a ja tada nisam mrzio nista. Jednostavno bilo mi je svejedno.
Izazivao je znajuci da sam vrele krvi nadajuci se da cu mu nesto gadno odlanuti ili ga mozda odalamiti pa ce eto imati dobar razlog da me otjera od kuce.
Ja sam ga totalno ignorirao sto je u njemu izazivalo jos veci bijes. Unosio mi se u lice kukavicki se nadajuci da eto nece bas sin oca razvaliti po nosu. Ja bih to bez problema i uradio ali iz nekog neobjasnjivog razloga ipak nisam. Ni dan danas mi nije jasno zasto nisam. Onda me on nakon te svadje otjerao od kuce. Zapravo je rekao da idem iz njegove kuce i ja sam zbilja i otisao.

Sjecam se bila je zima i padao je snijeg. Bio je to prekrasan zimski dan sa magicnom bjelinom svud unaokolo. Prava zimska idila na selu. Meni tog dana bas i nije bila neka idila. Nisam naime imao kud otici.

Spakovao sam par stvari u jednu malu torbu, obuo jesenske cipele i jesensku garderobu i izasao iz kuce svog oca. Izasao sam a onda zastao. Trebalo je u par sekundi donijeti odluku na koju stranu krenuti. Nije bilo nekog velikog izbora. Izgledao sam smijesan sam sebi. Onda sam donio odluku. Idem na autobus pa u grad. Nekom logikom bilo je bolje ici u grad nego u sumu. Konfuzne glave koracao sam utabanom stazom dok su moje jesenske cipele polako ali sigurno utapale mokrinu snijega. Izvadio sam iz dzepa ono malo love sto sam imao i poceo brojiti. Nije bilo puno ali mene to nekako nije brinulo. Bio sam mlad zdrav, imao sam svoja pluca oci, usi, nos, ruke, noge, i to mi je davalo neki osjecaj nadmoci kao da sam bio jedini na svijetu koji je sve to imao.

Na putu do autobusa sreo sam jednog svog prijatelja i rekao mu svoju situaciju. On mi je ponudio nesto love ali ja sam to odbio. Drzao sam se logike da ce love ma koliko je imao prije ili kasnije nestati te da cu ionako morati poduzeti nesto drasticno. Volio sam onu logiku "sto prije to bolje", makar to bilo i nesto lose. Padalo mi na pamet da opljackam banku. Da pokusam opljackati banku. Da budem prvi u bivsoj yugi koji je opljackao banku. Rastao sam se sa svojim prijateljem i nastavio dalje prema autobusnoj stanici. Usput sam sreo jos neke ljude. Normalno smo se pozdravili odlazeci svako na svoju stranu. Oni svojoj kuci a ja NEKUD.

Stigao sam na stanicu i pripalio cigaretu. Moje jesenske cipele su bile debelo mokre. Ja sam cupkao u mjestu da se zagrijem izgledajuci kao svaki normalan mlad decko koji ceka autobus. Autobus je napokon dosao i ja upadoh unutra docekan ugodnom toplotom. Platio sam kartu ozbiljno uzdrmavsi svoju financijsku konstrukciju a onda se zavalio na straznje sjedalo. Iz razglasa je dopirala narodnjacka muzika a neki budalasti glas je pjevao pjesmu magicnoga teksta. Islo je ovako: "Mala soba 3 sa 3 a u sobi ja i ti". Meni se pjesma ucini veoma dragom iako u to vrijeme nisam slusao narodnjake a sve zbog one male sobe 3 sa 3 koja je meni tako ocajnicki trebala.

Nekoliko sjedala ispred mene sjedile su dvije mlade cure a jedna od njih se otvoreno okretala u mom pravcu a onda se nesto dosaptavala sa onom drugom. Da sam bio u nekoj normalnoj situaciji mozda bih shvatio da im se ja eto svidjam ili tako nesto. Ali ja nisam bio u normalnoj situaciji i sve ljude oko sebe sam vidio kao neke neprijatelje. Tu su spadale i cure. Onda se neki starkelja sto je sjedio blizu mene naze i zavjerenickim glasom rece:
" Gledaju te, drzi to "
" Ja sam bokser " rekoh ja.
" Ja sad idem na trening "
Starkelja se s cudjenjem a cini mi se i malo starhom okrenu od mene ne rekavsi nista.

Autobus je dosao do Zeljeznicke stanice u Budzaku i ja u sekundi donesoh odluku i izletih vani. Da, zeljeznicke stanice su bile idealna mjesta za onakve kao ja. Mrak je vec polako osvajao iako se ona bjelina snijega ocajnicki borila da pobijedi tamu. Ja iz one studeni upadoh na stanicu ugodno iznenadjen onom toplinom koja me docekala unutra. Hej, zivot ipak nije bio tako surov prema meni. Osvrnuo sam se okolo a onda na prljavom zidu ugledao red voznje. Trazio sam neko mjesto na koje bi mogao otici. Negdje sto dalje od svega. Nisam imao puno srece. Od svih onih egzoticnih mjesta za kojima sam ceznuo poput Havaja, Australije, Californije vidio sam samo Bosanski Novi, Sarajevo. Zagreb, Sisak isl. Isao bih ja i tamo ali je bio jedan problem. U vlakovima je bilo konduktera a ja nisam imao dovoljno love za neko putovanje.

Na trenutak odustadoh od putovanja i stadoh zvjerati okolo. Dolazila je noc i trebalo ju je negdje prespavati. Izasao sam vani i krenuo u izvidjanje. Zasao sam iza zgrade zeljeznickog restorana gdje sam vidio poredane kante za smece i nekoliko debelih toplovodnih cijevi koje su sirile ugodnu toplinu par metar unaokolo. Tu je bila i hrpa kartonskih kutija od kojih bi sposoban decko poput mene mogao napraviti kakvo skloniste za jednu noc. Ili mozda nekoliko noci. Izgledalo je da sam napokon dosao na svoj nivo. Medju kantama za smece. Moj otac je vjerojatno bio u pravu. Ja sam doista bio propalica.

Onda se iznenada otvorise neka teska vrata i nanjima se pojavi debela uspuhana prilika kuharice zeljeznickog restorana. Drzala je cigaretu u ustima, u jednoj ruci neku krpu a onom slobodnom se cesala po ogromnoj guzici. Kad ugleda mene debela prilika doslovce zareza:
" Sta trazis ovdje "
" Odj--i odavde inace zovem miliciju "
Na spomen milicije ja doista odj--a odatle i vratih se u cekaonicu. Sjeo sam na drvenu klupu i pripalio cigaretu. Kod nas se smjelo pusiti u cekaonicama. Nekim cudom unutra nije bilo nikoga. Pusio sam u maniri Humphrey Bogart-a i mozgao sta dalje. Nisam imao nikakvog rjesenja. Prepolovio sam onu kutiju cigareta a onda me polako od onog silnog nikotina i one ugodne toplote poceo hvatati san. Bilo je doista toplo i ugodno unutra i nikoga u blizinu da postavlja glupa pitanja na koja nisam imao odgovor. Hvala svima onima koji su se brinuli da cekaonice zeljeznickih stanica uvijek budu tople za vrijeme onoh nasih ostrih Bosanskih zima.

Zavalio sam se na klupu, onu torbicu stavio pod glavu i utonuo u san pravednika. Poceo sam i sanjati. Sanjao sam da lezim na nekim ostrim stijenama a da mi ogroman kamen pritisce grudi. Bio je toliko tezak da su me i ledja pocela boljeti i ja se doista i probudih. Otvorio sam oci a iznad mene je stajala krupna brkata mrcina obucena u uniformu milicajca. Drzao je palicu prislonjenu na moja ledja i nije bas slicio na Dobru Vilu.
" Mali hoces pidjamu da ti donesem "
Ja ustadoh i poseh se ceskati po ledjima. Pidjamu naravno nisam trazio.
" Sta radis ovdje " osorno upita brkati milicajac.
Ja u nekoliko sekundi dok sam ceskao ledja smislih pricu. Hej, ipak sam ja bio mlad inteligentan decko koji je mogao biti pravnik, ali eto nije.
" Cekam voz " rekoh ja.
" Voz za kuda. Pokazi kartu "
Kartu naravno nisam imao.
" Cekam brata iz Sarajeva. Trebao je vec stici ali izgleda da voz kasni. U vojsci je, desetar, i dolazi na odsustvo. Poslao me otac da ga docekam ".
Na spomen vojnika pa pritom jos i desetara brkajlija se smeksa i poce pricati ugodnijim tonom. Ipak su to bila braca, nasa vojska i nasa milicija.
" Ajde lezi i pazi da te dzeparosi ne pokradu " rece Dobra Vila u uniformi milicajca i ode uvoditi red i zakon na neko drugo mjesto. Ja pripalih novu cigaretu in zavalih se ponovo na klupu. Ovog puta puno slobodnije jer eto i narodna vlast mi dozvolila da ovdje spavam. Osjecao sam se kao neki pobjednik. San je ponovo nadolazio i ja utonuh u njega poput djeteta. I prije nego sto zaspah pade mi na um smijesna pomisao da operem noge kako sam to kod kuce radio prije spavanja. Noge tu vecer ipak nisam oprao. Ponovo sam sanjao. Ovaj puta bio sam u nekoj pustinji i u pustinji je bio bijeli sator a u bijelom satoru prekrasna 16-godisnja djevojka velike mudrosti koja je bila tu samo da mi da vode da se napijem.

Onda je osvanula zimska zora na Zeljeznickoj stanici u B. Luci. Ustao sam ukocenih ledja i uputio se u muski toilet. Unutra je smrdilo na kugu i smrt. Sa dva prsta sam oprao oci, napio se bljutave vode iz pohrdjale pipe i izasao vani. Docekao me ostri zimski zrak i ja se pjesice uputih u centar grada. Tu sam se vrzmao cijeli dan. Kupio sam pola bijelog kruh i 300 g. parizera i dobro se najeo. Sledecu noc sam prespavao na isto tako nekom egzoticnom mjestu samo se ne sjecam vise gdje. Tako je to trajalo nekoliko dana a onda sam se hahahahahahahahahahaha vratio kuci svog oca.

Tu sam proveo jos mnoge uzbudljive godine o kojima vam necu sada pricati (nemam vremena) a onda se jednog dana, zapravo nije se to desilo u jednom danu, dakle onda se jednoga dana dogodilo ono sto se zove rat u Bosni. E onda sam prvo ja a onda i moj otac ai vi svi ostali napustili nase kuce u kojima smo se ponekad voljeli, ponekad se nismo voljeli. dakle napustili smo nase kuce i nasli se u nekim drugim kucama. Neznam kako vama ali meni ova moja nova kuca kao da i nije moja, kao da nismo nikakav rod. Znam da je glupo kucu zvati neki rod ali meni je moja stara kuca u Bosni bila kao neki rod, kao majka, kao sestra, neznam sto ali svakako neki rod.

A ja sad iz jedne takve kuce koja meni nije nikakav rod pisem vama ovo a vi se meni smijete sto to pisem, a ja se opet smijem vama sto to citate. I tako cemo se smijati jedni drugima jedno vrijeme a onda cemo se prije ili kasnije svi prestati smijati pa ce se smijati netko drugi. Pa dok se to ne desi ajde dragi citatelji da se smijemo. Ajde svi zajedno:
hahahahahahahhahahahhaahahhahahahahahahaha Sad se prestanite smijati. Sad cu se samo ja smijati. Zasto samo ja? Pa ja sam napisao ovu pricu i to mi valjda daje neko pravo da se zadnji smijem. Dakle dragi citatelji slusajte sada samo mene:
hahahaha hahahahahahahhahahahahahahahahahahahahahahahahahahahaha.

A sad cu se prestati smijati. Znate sta cu sada uraditi. Evo sta. Sad cu leci i necu se vise buditi. Vau vau. Necu se vise nikad buditi. Nemam vise snage da se budim. Nimalo. Mislim da mi tijelo malo drhti ali ja ga vise ne osjecam mojim. Lice mi je mokro i mozda su to suze. Suze. Evo dosao je i on. Dosao je moj Andjeo Cuvar. Vidim ga. Prekrasan je moj Andeo. Moj Andjeo je zapravo zensko. Ima zlatnu kosu i bijela krila. Doista je prekrasan moj Andjeo, braco moja i sestre. Pita me pitanja na koja ja tesko odgovaram.
" Zasto to radis " pita me Andjeo.
" Ja ne mogu vise " kazem ja. " Ja sam umoran "
" Od cega si umoran " pita Andjeo.
" Umoran od agonije. Neprestane agonije. Umoran od gledanja gorih od sebe. Nema varnice u meni, Andjelu moj. Nema ni vatre bez varnice.
Vidio sam svoju dusu daleko od mene.
Smijala se i govorila: ti si ovu igru izgubio.
Moja dusa je otisla.
Gdje je moja dusa, Andjelu moj?

Ivan B.