Prvo smo obišli baku Maru Domić r. 1919. Ona živi sama sa svojim unukom koji je prošle godine napunio 18 godina i još se snalazi za posao. Smatrali smo da je u teškoj situaciji. Prvo joj je župnik došao u dvorište i malo s njom razgovarao, a onda smo mi framaši upali s kesama. Ništa joj nije bilo jasno. Bicikli i mladi i vreće pune hrane. Baka Mara je poznata po tome da je uvijek skromna. Sve smo to stavili vani na stol i sjeli. Bilo je dobacivanja šala. Pa i Mara se našalila i kaže: "E što ja imam puno djece, a jestel vi svi meni dosli?" čudno joj. A mi mladi oko nje skačemo i slikamo se. I ona kao da se pomladila, i svaki čas ustane pa opet sjedne i sve tako. Izlazimo na kapiju a ona nas prati do puta i kaže: "djeco zaboravili ste vrećice." Mi uglas: "pa to smo tebi donijeli." "Hvala djeco!" Mi odlazimo i nešto u nama kao da plače od dragosti jer vjerujemo da smo jednoj osobi pomogli.

{mosimage}Odlazimo i do druge dvije bake, sestre, koje su već odavno izbile svoje muževe i žive malo zajedno malo odvojeno. Kuće su jedna uz drugu. Starija se zove Zorka Porubić i ima 89 godina, a druga je Janja Hucman i ima 85 godina. Zorka slabija u pamćenju ali jača u nogama, a Janja obratno, imaju još jedan teški križ, a to je Janjina kćerka koja je teškopokretni psihički bolesnik vec 40 godina. Oboljela od strahova kad je bila djete. Sami su i nemaju nikoga. Janja ju oprema, hrani, vodi liječniku i sve što treba za svoje dijete koje ima oko 55 godina. Teško je to i gledati, a kamoli taj križ nositi.

Ali eto nas i kod njih. Zorka je kod kuce, a Janja kod komšija pravi lijek od trava za svoju kćerku, nema novaca da kupi. O, Bože, hvala ti što smo zdravi i što imamo nekoga da se o nama brine. Nisu nas očekivali. Možda župnika, jer on često dodje kod njih, ali nas mlade ne! Bilo je tu i suza. Obuzeo nas je strah kad smo vidjeli uvjete kako oni žive. Ohrabrivali smo se povicima i govorom da ponesemo s bicikala i dadnemo ono sto smo donijeli za njih. Nemamo puno snage, slikamo se i kao da bježimo i izvlačimo se iz njihovih kuća. Sjedamo na bicikla i nemamo komentara. Samo tiha molitva: Bože smiluj im se.

Ovo je samo mali primjer kojim želimo potaknuti i druge ljude dobre volje za pomoć u njihovim sredinama onima koji je trebaju. Ponekad i male, sitne iskrice srca puno znače. Malo truda, odricanja i rada pruža osjećaj da imamo zašto živjeti. Mi smo se osjecali tako božanstveno jer to je prva ovakva akcija da nekom pomazemo na ovaj način. E, da osjetite samo nježnost ovih starica.... Sigurno ćemo poduzeti još ovakvih akcija. Ovaj dan nije bio kao drugi. Probajte i vi....