|
Autor Josip Anušić
|
|
Ponedjeljak, 07 Travanj 2008 13:48 |
|
Svim bivšim susjedima i sužupljanima, poznanicima, prijateljima i rodbini obavijest da je nakon duge i teške bolesti umrla Ivka Blažević u 82. godini života. Pokojna Ivka ostala je mlada udovica za drugog svjetskog rata kad joj je muž "nestao" u vrtlogu ratnih zbivanja. čekanju da će joj se vratiti došao je kraj, molim i vjerujem da su smiraj našli u slavi svjetla lica Božjeg. Ivka je radni vijek provela kao domaćica u nekoliko župa i tako zaradila mirovinu. Napušta Bosnu tijekom zadnjih dana rata u onim zbjegovima kad i većina Banjoličana čini to isto. Međutim, Ivka se veoma brzo vraća svojoj kući, nakon 2 godine, i u župi i s ono malo vjernika koji su i danas na prostorima naše župe pokreće liturgijsko pjevanje i svi zajedno doprinose ljepšem i svečanijem euharistijskom slavlju. Vodila je malobrojni zbor sve dok je bolest nije prikovala za krevet zadnjih godina. Njena kuća je bila točno preko puta crkvenog dvorišta. Nekada je u toj kući bila trgovina, a mnogi su i poslije toga znali navratiti na bunar, na čašu vode. Pokopana je 4. travnja 2008. Neka joj Gospodin udijeli vječni mir. Svjetlost vječna neka joj svijetli.
{mosimage}
{mosimage}
|
Comments
Gledajuæi danas svijet u kome najgori meðu nama dobiše sav prostor, sazivaju konferencije za tisak nude nam na uvid svoje zloèine, ...da ne živim u vjeri posumnjao bih da æe itko preživjeti tko æe prièu o princezama prenijeti u buduænost.
Kako danas uæi u legendu, a cijeli svoj život nisi nikoga ožalostio, nikoga orobio, nikoga ubio, nikog silovao, ništa èinio razvratno i raslaklašeno, ništa srušio, ništa zaprljao, skoro ništa uzimao i sve dao, sve podnosio strpljivo i sa vjerom. Takve svijet niti traži niti prepoznaje, èini mi se da je Ivka tek sad zapravo u zavièaju i meðu svojima, pa može odahnuti.
Prièa mi neki dan jedna sestra poslije hodoèašæa u Meðugorje. I veli na kraju, oh brate dragi, ti možeš zamisliti kakvo je to iskustvo putovati u autobusu u kojemu svi do jednoga idu istim putem i istome cilju. U autobusu pedeset ljudskih duša i sudbina, a kad zapjevamo, odjednom ka da se Duh Božiji oglasi kroz nas, svima nam jasno da nam je sudbina ista, isto stremljenje, iste nade, isti cilj, autobus ljudi a jedna duša. Uistinu prelijepo putovanje, prebogato iskustvo, tako se osjeæam ispunjena i zadovoljna, želim samo jedno da zagrlim i probudim svijet.
Plaèe kad prièa o èudima Duhovnog Meðugorja, i sve napominje da je to plaè od radosti, znam velim, plaèi sestro i prièaj mi,
Tamo ništa neobièno nije zaplakati, tamo svi zaplaèu, a tko ne bi zaplakao kad vidi sjenke nevidljivih svijetova kako promièu stvarnim životom.
Nisam bio u Meðugorju, baš èudno, pa joj napominjem kako je interesantno da su neki drugi koji su Meðugorje posjetili dobili sasvim drugaèije dojmove, vidjeli su trgovinu i novac, prevaru i svašta, a ona odluèno me prekide, ma veli ja se od rada i brige za moju obitelj umorim, s planom za sutra u molitvi zaspivam, u molitvi se budim, ne slušam vijesti nego obraðujem moju baštu, a svako toliko trknem do Meðugorja, svaki put mi je lijepo i novo, ko da mi je prvi put, ne treba meni bolje potvrde u životu, od ovoga osjeæaja, da je Bog tu i da nas nikada nije napustio,
Èudni su životi onih koji zbilja vjeruju u Gospodina, jer u njih je vidljivo da im je u životu prvo to, onda tek dolazi sve drugo iza toga,
Božiji blagoslov evo molim za žive i mrtve, jer mrtvi zapravo ne postoje, i smrti nema,
smræu je, kako pjesnik reèe,
obasjana staza uspona, od gnijezda do zvijezda!
Evo cijeli tjedan mi se Ivkin život vrti u mislima, nekoliko put sam prièao sa majkom i svaki put je spomenusmo.
Èesto nam se desi da godine života proživimo sa nekim a da ga ne upoznamo, krstimo se kad opazimo kako nam je odnos bio površan, i kako olako smo prihvatili i shvatili ovu priliku da smo živi.
Ivku sam poznavao kao i veæina, iz viðenja, a i to samo ako sam se zagledao, jer Ivka je bila takva žena da se nièim nije isticala i gurala da bude vidljiva, nego mi se èini da je ona bila uistinu model života i model žene koja ostaje u sjenci, i u njoj joj se cijeli život dešava.
Èini mi se ko da Ivku poznajem, toliko da se evo usuðujem i pisati, ...osjeæam se ko da iz dubina onih svijetova kroz koje sad putuje odzvanjaju pjesme hvale i slave Gospodinu, i iz sve te pjesme èujem njen glas.
Ko da cijeli život nije èinila drugo nego vježbala za tu priliku. Pa joj se sad u svoj slobodi i širini nebeskih prostranstava otkaèio glas.
Kad je završio drugi svjetski rat, Ivka je imala dvadeset godina. Ne možete vi ni zamisliti to vrijeme i te ljude. Mnogi koji svijet vide i promišljaju gledajuæi u zlo, misle da se svijet u stvari stalno mijenja, ali ljudi u biti ostaju isti, zli i pokvareni. Ipak u ono vrijeme, poslije tolikih klanja i krvi prolivene, iza nestalih u ratu ostalo je mnogo udovica kao Ivka, kao moja baka, neke sa cijelim èoporom djece, koje su uzimajuæi krajnje ozbiljno svoje životne zavijete i vjeru u Gospodina, živjele i umrle èekajuæi.
U tim najtežim životnim situacijama, one su pokazale takvu strpljivost, povjerenje i ustrajnost, kakve danas više ne svijetu skoro da nema. Kakvi su to bili ljudi i gdje su oni sada. Gdje su danas žene koje strpljivo èekaju one kojima se izgubio trag, iz jednostavnog razloga jer su rekle da, a to da se samo jednom izgovori i to ti je,
Kako oèito, kako zorno, kako èisto je iz Ivkina života vidljivo, da je u našim životima uistinu presudna filozofija koju smo usvojili i provodimo, ona je ta koja svoje žrtve podigne ili uništi, na nama je da odaberemo. Obzirom na vjeru i razumijevanje života koje je pokazivala sasvim je prirodno da je Ivka u svome èekanju odabrala služiti Gospodinu, svojoj Crkvi, svome narodu, najboljim što je znala i imala.
Prirodno mi se èini i da se meðu prvima vratila u zavièaj, prirodno i da je izbjeglištvo uzimala za ono što jeste, a to je izbjeglištvo, i povratak u Barloovce za povratak kuæi, njoj su Barlovci bili i ostali home, swet home, od kojega u svemiru ima samo jedno bolje mjesto, onaj stvarni zavièaj iz kojeg sad gleda na nas i èudi nam se.
Da li æe mo znati i umijeti našoj djeci isprièati da su barem nekad živjeli na svijetu ljudi, koji svoje živote nisu živjeli za se, nego za druge i za Boga. Život kao služba. Hoæe li nam danas povjerovati mladi da je moguæ život, u kome nema nièega što nije na slavu Gospodinu i hvalu Njegovu. Ko bi nam povjerovao ovakvima, da su živjeli meðu nama ljudi, kojih cijeli život je bio glazba, a živješe ko da nikad nisu èuli ništa drugo nego samo pjesme koje se oko oltara pjevaju, sve sami božanski repertoar, a meðu njima najdraža, HOSANA, HOSANA, HOSANA U VISINI. Oni koje svoje moždane æelije pune sadržajima na Youtube, teško mogu u takvo što povjerovati, previše je nestvarno, previše slièno bajci.
Jednoga dana, kad naši potomci budu slušali odrastajuæi prièu odakle su došli, prièat æe se i bajka o Ivki Barlovèanki, i jer æe tada svi koji prièaju biti nadahnuti, prièat æe otprilike ovako.
U davna vre
Sjecam se i ja ove zene iz crkve u Barlovcima.
RSS feed for comments to this post.