Onaj jedan slikar tako je vjerno slikao žitna polja da su mu se u platna, gotove slike, zalijetale ptice misleæi da je to pravo žito. Zaboravio sam mu ime.
Ali ima jedan èovjek koji tako lijepo i oduševljeno opisuje svoje imaginacije ovdje na stranici, tako da drugi misle da on gleda i direktno izvještava iz svoje fantazije. E, njemu znam ime, to je naš Plameni. Lijepo si posnimio svoju fantaziju

Gledam ovaj video vec tri puta i hvatam i "kupim" svaku rijec, svaki pokret kamerom, sjecanja naviru, tuga je sve jaca a nostalgija nepodnosljiva ....mogu samo reci Josipe puno ti hvala za ovo,za sve sto cinis za nas, da bi i mi bili dio toga slavlja, da bi i mi koji smo daleko uzivali u onom sto je nase,......ali ako ovako nastavis ima da me dokrajcis u ovoj daljini, osjecaju su jaci, to se ne moze kontorlisati, bar je
ne mogu. Ali opet nastavi sa radom, imas dobri zamisli, volje i zelje ....

Odavno te Josipe nisam hvalio niti ti zahvaljivao, ali sam svaki dan ovdje i Bogu zahvaljujem za tebe i ovo mjesto.
Ipak ovo mi se èini prilika da pohvalim cijeli taj posao i dobru volju koja nam naše korijene ovako zorno približi, pa prepoznajemo, uistinu, mi jesmo barlovèani.

U ovome ludom svijetu koji razdiru najcrnje i najniže strasti, svijetu koji se otkaèio, kakvo osvježenje utopiti se u kapljici mira i molitvi vjernika, kakvu poznajemo i koju ljubimo.

Pozdrav mirnoj ruci i nemirnim oèima snimatelja, dragi tronožac, kako si mi se oèi odmorile u ovom druženju, zatvorim oèi i molim molitvu vjernih, i slušam naše glasove, otisne mi se smjehuljak, kad žmirim uopæe ne bih mogao povjerovati da je crkva, više mi je slièno kao nekad u mome djetinjstvu, kad svi molimo i svaèiji se glas èuje, ...a crkva, kad je crkva puna, onda se molitve èuju kao gugutanje velikog goluba koji je ispunio crkvu i guguæe svome Tvorcu.

Oh prelijepi trenuci moga odrastanja, kad su mi se molitve utapale u zajednièku, pa od zajednièke vlastitu nismo mogli èuti, o dani nadahnuæa, neobièni dani koji evo neæe i neæe nikad da me napuste.

Od maldiæa postajemo starci, gledam djeèake kojih se sjeæam osjedili, i postadosmo šaèica rasutih, ali korijeni, oni se sve dok dihuæemo javljaju...

Posllje gledanja sve mi skupa doðe kao jedno strašno pitanje, strah me spominjati, ...nekoliko put sam ga izgovorio naglas, u nevjerici gledajuæi ljude, Može li se odreæi zavièaja i je li ga moguæe zaboraviti, ...nauèili smo se na izbjeglièki život, sad nam je ovo postlo komocija, ...da nije proljeæe i ovog jutarnjeg sunca koje prožima milinom svježinu jutra, mogao bih kao od šale zakukati: Zavièaju moj, na što si spao, othranio si same izrode i sinove rasipne, moj zavièaju jooooj žalosti, evo i razmišljanje o tome prekidam, jednako se nadam da æe mo se krenuti vraæati, jer èemu i popravljanje crkava i gradnja novih na starim mjestima, ako nema naroda, zar nam se ne porušiše na Dudiæu dvije ranije dok smo ih punili i svecom i petkom, kakva onda sudbina èeka ove koje kreæemo graditi a uglavnom su prazne i svi su izgledi da æe biti prazne.?!
Èudna mi pitanja poraða ovo jutro!

Iako nikoga nema za krizmu ima jedan za prièest, da li da se radujem za toga jednoga, naravno da se radujem, kakvi smo nismo ni toliko zaslužili.
Zato sve skupa radujem se i nadam, da æe mo se probuditi i poèeti vraæati, što prije to bolje, zar ne?