Krizme u barlova?koj župi

Kategorija: Edita Topić Kreirano: Četvrtak, 19 Siječanj 2006 Napisao/la Edita Topić

Krizma u BarlovcimaGotovo svatko od nas je makar jedanput kumovao na krstenju, krizmi ili vjencanju. Kum ili kuma je u zivotima svih nas nesto veliko i vazno.U nasem je kraju bio veoma cest obicaj od starine da jedan kum bude kum na vjencanju mladencima a zatim njihovoj djeci na krstenju pa krizmi i tako dalje.U danasnje vrijeme taj se obicaj mijenja, ali bit ostaje ista.Dobar kum / kuma zlata vrijedi.Takodjer dobivsi svoje kumce, kumovi se obvezuju na trajnu duhovnu vezu s kumcetom te ta veza nikada ne prestaje cak ni kada se zivotni putovi razilaze i svatko odlazi na svoju stranu.

Ovaj je rat to najbolje pokazao, koliko kumova i kumcadi sa svih onih krizmi danas ne moze dijeliti zajedno bozicne ugodjaje, biti jedni blizu drugih jer jednostavno zive udaljeni veoma daleko.To mi je upravo i bila namjera, ozivjeti djelic uspomena koje su nas, kumove i kume te nasu kumcad vezivale u ona dobra, zlatna vremena kada se ispred barlovacke crkve u ljetnim mjesecima znalo krizmati i preko 150 krizmanika, pa k tome dodati jos toliko kumova, narod koji bi se vec od ranih jutarnjih sati poceo okupljati ispred crkve dok sve ne bi uzavrelo od mnostva ljudi i veliki, svecani dan krizme ne bi zapoceo.

Posebno dobro vrijeme u tome svemu imali su oni koji bi poceli s veselim ugodjajem vec prije mise, a taj se ugodjaj ne bi mogao zamisliti bez piva koje bi se pilo blizu nekakvih zapreznih kola, ili kraj onog cuvenog bunara ili pak nastavljalo se ugodno razgovarati i pod lipama nakon misnog slavlja. Naravno da se zenski dio slabo tu zadrzavao, jer zene kao zene, radije su razgovarale o ljepoti krizmanika, najljepsoj bijeloj haljini ili razglabajuci o tome sto je kumce dobilo na dar od svoga kuma / kume. Darovi su bili obicno za djevojcice zlatnina, lancic s krizem ili zlatna narukvica, one sretnije obadvoje, jedne godine zaredali su Darwilovi satovi kao dar broj jedan a djecaci bi dobivali bicikl, novac ili cak u zadnje vrijeme i onaj cuveni Tomos-ov motor (APN 6). Pony bicikli bili su tako lijepi da su djecaci dugo poslije krizme vozili svoje kumovske darove i "obarali s nogu " svojom pojavom prve simpatije.

Krizma ne bi bila krizma da taj dan ne bi stajao negdje na putu prema crkvi onaj cuveni slasticar kojeg su zvali iz nekog razloga ?i?o.Taj sladoled kupljen kod ?I?E tako se brzo topio pa bi cesto zelenkasto, ruzicaste mrlje zavrsavale na bijelim kosuljama krizmanika. No, svaki iskusan kum prvo bi obavio slikanje sa svojim kumcetom pa tek onda sladoled za kumce, piva za kuma. Kume, kako rekoh kao kume, pazile su da ostanu bespirjekorno ciste i uredne, veoma je tesko bilo odrzavati sminku i ruz za usne da se ne topi na 30 stupnjeva C. ali kako za modu zenska stvorenja trpe puno toga ni to im nije bilo tesko. Kume su izazivale paznju i svojom pojavom toga dana jer su bile posebno "dotjerane", uredjene da bi dostojanstveno bile uz svoje kumce kojima su cesto bile uzor i upravo onakve kakve su mlade curice zeljele jednom i same biti. Tada su nastajale slike, skljocali su aparati za slikanje, ali bez lokalnog slikara koji je bio zaduzen za slikanje svih prigoda u nasim selima bio je dakako neizbjezni slikar Perlic koji bi slikao uz obaveznu postapalicu:"Pticica", zasto je to govorio, ne znam, ali i danas kada slikam sjetim se te rijeci koja se jednostavno podrazumijeva kada je o fotografiranju rijec. Dakle, taj dan Krizme, za neke je bio unosan poput slikara Perlica, ?i?e, onih svercera piva (da ih sad ovdje ne nabrajam, ali oni su tako fino obavljali tu trgovinu da bi ih bilo grehota smatrati svercerima, dakle, prodavaci piva), onda prodavala se taj dan i lubenica, lubenice su bile tako socne i osvjezavajuce da bi se jele sjedeci na travi i takodjer su bile dio uigranog rituala oko dijela opustajuceg vremena poslije mise.

Sama misa se gotovo obavezno odvijala na otvorenom dakle, oltar je bio okrenut prema lipama, gdje su u prvim redovima stajali kumovi i kume sa krizmenicima a iza njih narod. Lipe su davale onaj hlad po kojem su i bile cuvene i pod kojima su se i dogadjala najljepsa okupljanja, dakle, sve ono sto je cinilo jednu crkvu crkvom. Biskup ili njegov zamjenik pri tom bi krizmao djecu i time bi se dosegao vrhunac slavlja.Krizme su bile znacajne jer su se obavljale obicno u sedmom mjesecu kada je i puno nasih ljudi na privremenom radu u Njemackoj, Austriji itd...dolazilo na odmore pa su i oni sami po sebi bili dio toga mnostva.

Ovdje imam jednu sliku moga kumceta koju ja nisam vidjela od pocetka rata. Danas je to mlada udana zena, koja je otpocela novi zivot u Svedskoj. Nikada, nije prosao niti jedan Bozic, ni Uskrs da nisam dobila cestitku od moga kumceta. To je dovoljna garancija da jedno kumstvo, naglo prekinuto ratom nikada nije prestalo. Ono traje, kao vjerujem i mnoga druga kumstva, u duhovnim vezama po kojima se zapravo kumstvo i zasniva.

Da je na ovoj krizmi sa slike netko progovorio o onom sto nas ceka samo nakon par godina vjerujem, nitko ne bi vjerovao, nitko ne bi pridavao tome paznju, jer tko bi mogao prekinuti onaj uhodani ritam krizmi u barlovackoj crkvi. Tko bi mogao zatrati miris lipa ili nam oduzeti mjesto okupljanja zvano Barlovacka crkva?! No, doslo je vrijeme kada su kumcadi morala odrasti preko noci, prekinuti svoje mladanacke snove, a mi kumovi ponijeti sa sobom nekoliko ovakvih fotografija. Ali , kako rekoh, kumstvo je duhovna veza koju ni jedan rat ne moze prekinuti. Sjecanja na barlovacku crkvu i krizme sjecaju se, vjerujem , mnogi od nas. Neka tako i ostane, u sjecanju.

Hitovi: 11193