Napomenut ću definiciju: Crkva je narod Božji. To znači i svećenici i djeca i električari i odvjetnici i zidari i svi, ali i liječnici. Ovu digresiju namjerno sam napravio jer će pomoći u praćenju osnovne misli: učiteljstvo Crkve je kompetentno govoriti o aktualnim pitanjima. Naime kad se nešto vjernicima preporuča ili zapovijeda od strane učiteljstva, nemojte misliti da su to samo paušalne odluke ili da je Crkva zaostala ili u srednjem vijeku ili da ona donosi to jer je nekome ćeif.

Zadnjih mjeseci svjedoci smo medijskim raspravama oko donošenja zakona o veoma važnim i bitnim moralnim pitanjima u kojima se često spominjalo "učenje Crkve" ili stav Crkve. Rad nedjeljom je ovih dana po drugi puta dobio svoj neslavni epilog u Hrvatskoj gdje Ustavni sud poništava odluku parlamenta da se mali obični ljudi trgovci zaštite i da imaju slobodan tjedni dan.
U BiH je ovo pitanje još uvijek otvoreno. Sindikati ne smiju "zucnuti", a u nebo vapijući grijeh samo napreduje.

Poštovani čitatelji ovih redaka, ufam se u vašu trezvenost i ozbiljnost koja je potrebno za ozbiljnije promišljanje ovog znanstvenog članka kojeg je ustupio fra Velimir Blažević. Inače, članak je objavljen u knjizi zbornika radova sa simpozija održanog na Petrićevcu prije 4 godine. U knjizi je još jako zanimljivih članaka, ali za sada ide ovaj jer za njega imam pristanak samoga autora. Većina vas koji ovo čitate mlađa ste generacija i niste direktni sudionici ovih događaja, ali to nikako ne znači da nas se ne tiču i da se nisu reflektirali na nas. Još uvijek se osjećam neugodno kad se spomenu zločini u Drakul'ću, ali s druge strane mi je drago kad čujem da je u tom ratnom ludilu bilo onih koji su spašavali što se spasiti dade. Sjećam se da sam još kao djete znao čuti ponekog komšiju Ramićana dok je pričao o nekakvom "pratru" u 2. svj.ratu koji je dijelio pravoslavnima nekave cedulje uz riječi: "uzmite ovo i spašavajte glave, ne bojte se nemože križ preko krsta". Donji tekst govori o toj praksi i tim primjerima.