Ima li još lijepe umjetnosti?

Kreirano: Četvrtak, 13 Studeni 2008 Napisao/la Plamenko Bogumil

Od malena sam bio nadaren u izražavanju, volio sam strasno slušati i čitati druge, u traganju za lijepim sam se gradio.U moju mladu dušu sam nalivao ljepotu gdje god sam je našao, ali zahvaljujući neiskustvu i radoznalosti, u jednom trenutku kad je zrelost počela stizati, sa užasom ustanovim, da je devedeset posto toga bilo na moju štetu, i kad bih ponovo mogao živjeti, nalivao bih u moju dušu isključivo samo Vodu Živu.
Bilo je prilika kad sam pod raznim utjecajima pomišljao ozbiljnije pisati, jer imam tu strast, ali hvala Bogu nisam od života stizao. Strah me i od pomisli da sam knjige pisao, jer obzirom na to kakav sam bio ja, kakve bi one bile, a jednom napisane i puštene u javnost, više nisu tvoja vlast, s njima ljudi rade što se i kako se kome sviđa.
Ima samo jedan razlog za umjetnost, a taj je božansko nadahnuće, sve što nema taj uvjet ispunjen nema nikakve veze sa umjetnošću. Stavljajući u se i uživajući te surogate, koji god da su i kakvi god da su, mi smećem ispunjavamo prostore koji su namijenjeni Bogu.

Nekad davno se čak ni meni nije moglo desiti da ne čujem pjesmu Davorike dajke. Majko moja, bio sam mlad i nevin, bilo me je kad god se ta pjesma začuje sramota što sam živ i svjedočim toj ludosti. Nisam se mogao načuditi da se ljudi tome raduju, osjećao sam se daleko iznad toga, a kad sam kasnije sebe posmatrao, i u sebe sam našao gomilu smeća.
Prošlost ne mogu promijeniti, ali sad sam oprezan, danas je uistinu rijetkost da se negdje pojavi prava umjetnost, a i kako će kad je svaka budala postala umjetnik. Od tih davnih godina do danas kulturno se gradeći stigli smo do Severine, i pjesme Alaj volim miris kamiona. Na žalost čuo sam je, i jednom je bilo previše. Kad bih morao birati između Davorike dajke i gas gas, izabrao bih prvu. Gdje smo ovo stigli?
Gdje god se okrenem vidim antiumjetnost na djelu, dekadencija, slavlje disharmoniji, oslobađanje rušilačkih strasti, uzdizanje životinjarenja a ne života.

čujem što svijet sluša i ponekad se zaustavim, osluškujem, i začudo zaključim kako je sve to tužno da tužnije ne može biti, pjesme jad i uzdasi da te što moja majka zna reći zaboli drob, tužne, sve tužne. Jer na Severinino alaj volim miris kamiona, kao vesela pjesma, a ja na nju ne bih plakao nego iza glasa jaukao, nad bijedom našeg naroda, nad Severinom... nad posljedicama.

Jedno sam siguran, koliko god lijepe i nadanute stvari uzdižu, toliko i ove druge obaraju i satiru u nama ono što je profinjeno, sveto, ugodno, ohrabrujuće, što uzdiže nadu, što slavi dobrotu, što širi Duha Milosrđa, što slavi Veličanstvenog i čija je vječnost. Najozbiljnije upozoravam sviju, pazite dobro što slušate i čime ispunjavate dušu, da slučajno na noj ne nastane šteta nepopravljiva, jer su se mnogi našli u onoj situaciji, pustio bih ja njega ali neće on mene.

Ima ljudi koji su u svojim životima molitvu uzdigli na nivo najviše umjetnosti, njima molitva nije obaveza i teret, nego bijeg od surove i nepodnošljive stvarnosti u društvo svetih, gdje vlada red i gdje vlada Bog pa je živo nadahnuće.
Kad god sam u životu izmolio Gospodinovu molitvu, bilo mi je novo i drugačije, kad god. Dobro poznate riječi izgovaram i osluškujem, i svaki novi put ko da sam korak bliže onoj savršenoj varijanti, onome kako ih je Spasitelj izgovorio.
To je meni umjetnost, jer hrani, smiruje i uzdiže u poniznost.
svima lijepi dan, i život, zauvijek

Hitovi: 5195