Zapisana rijeè ima strašnu uèiteljsku moæ, jer ona stoji i èeka da èitalac bude spreman pa da mu se u svijest spusti, ona se pred našim oèima pokazuje našom brzinom, našim ritmom, od nas zavisi hoæe li biti razumljena. Izgovorene rijeèi ko da odu u vjetar, teðe su dostižne i uhvatljive, a na zapisane se možemo vratit, i opet, i opet, sve dok nam melodija poruke ne sjedne u dušu, i ne nastane potpuna rezonancija.
Prièamo zapravo o ekologiji života, jer sve ove ekologije su samo specifièni oblici i pogledi na tu ekologiju. Žalostan sam nad ovim svijetom, jer mu tako nedostaje znanja, ne poznaju se niti primjenjuju elementarne stvari u životu, a èudimo se da život nije ono što bi mi htjeli. Evo æu iskoristiti priliku da objasnim fenomen rezonancije, jednog od temeljnih principa u prirodi, i kako ona utièe i èesto formira naše živote, a mi uglavnom nemamo pojma o tome.
Spomenuh gore da kad bih morao birati izmeðu davorike dajke i gas gas, izabrao bih prvu, i to sam zapisao spontano, onakvo kakvo mi je u duši, al ovo dana mi se to vratilo nekoliko put u misli, dal je to zbilja tako, i ako jeste zašto je, moja je sudbina da sve moram domisliti, pa sam evo zakljuèio. Istina je da bih radije izabrao Davorike dajke, a razlog tome je rezonancija. Gas gas sam èuo samo jednom, i sad se strogo èuvam da mi se to više ne desi nikad, a davorike dajke je svirala na sve strane, èuo sam je toliko put, evo i sad znam rijeèi i melodiju, samo pomislim na nju i ona se u meni ko na gramofonu zavrti, èujem je i džaba zaèepljam uši, pjeva iznutra. Ljudi na to ne pomišljaju a ja jesam, pa shavatim da æu i sa time u duši stiæi pred Gospodinov sud.
Vi svi znate da kad u prostoru imate dva klavira, ako su uštimani precizno, kad se na jednom klaviru svira i drugi bruji istu glazbu, naravno malo tiše al to kad doživiš ne možeš se ne upitati kao je moguæe. A jednostavno je, ne samo da je moguæe, nego je u prirodi života i prirodi Božijih principa na kojimaq stoji sve, cijela kreacija. Sjedim sa mojim uèiteljem gitare, i on odsvira dionicu, ja slušam naslonjen na moju gitaru i èujem, i ona svira, oh kad bi moglo biti da je ne dotièem mojim uspavanim prstima, a da ona ponovi ovo uèiteljevo, bilo bi pravo, svi mi znamo što je rezonancija.
Ne znamo da je to univerzalni zakon koji vrijedi ne samo na podruèju zvuka i glazbe, nego na svim podruèjima života.
Tijelo je naše kad se rodimo knjiga bijela i èista, a onda krene zapisivanje, piše život svoje zapise, i rezonancija djeluje, jer tijelo se može nauèiti na svakakvu muziku, i na nju postati rezonantno.
Ima li strašnije nesreæe od rata, da sad ne filozofiramo kao filozofi pa ne poènemo, najveæa nesreæa na svijetu ova koja mene sad davi, i sliène, budimo jednostavno razboriti, za ljude na svijetu nema ništa neprirodnije, ništa strašnije, kad jedan drugoga obazvrijede, odbace, zamrze, žive da unište, ima li veæega zala od toga kad jedni druge, znaèi sami sebe hoæe iskorijenuti. A sretnem 1996 godine u Ljubljani jednog bosanca

Evo, nizu se pored odlicnog teksta, odlicni komentari, Pepicu, krasno si napisao ovaj komentar a Josip je jos nadodao i razradio ekolosku koncepciju kako bi doista trebalo biti i kako je trenutno. No, nista jos nije toliko crno da se ne bi moglo popravljati i doista razmisljam ovo sto je Josip napisao o narodnoj, izvornoj, cistoj glazbi i ubacivanju sund muzike koja je sve samo ne umjetnost.
Nevezano za ekologiju ovdje u Kanadi su u tijeku bozicni party-i odnosno, zabave i ove godine u mojoj kompaniji ce biti multikulturna vecer dakle, uposlenici trebaju doci u svojim tradicionalnim nosnjama i donijeti tradicionalno jelo koje se sprema na Bozic...nas ima sest uposlenica Hrvatica iz Hrv. I Bosne i pojavit cemo se medju Kinezima, Japancima, Hindusima, Spanjolcima itd u nasim narodnim nosnjama. Zelim reci, i u jednoj tako dalekoj zemlji ljudi vole lijepo i neobicno tj. cijene tradicijske vrijednosti drugih kultura.
Razgovrala sam neki dan sa jednim svecenikom i sad me ova ekologija podsjeti na njegove rijec, rekao je, svaki puta kad otkrijemo grijeh koji se nastanio u nasoj dusi trebali bi skakati od radosti, kad ga spoznamo i dokucimo kad ga izbacimo van iz nasih dusa.. jer one su cesto natrpane smecem-grijehom i taj grijeh treba izbaciti jer je ono smece koje se natalozilo u nama samima. Eto, jedna teo-ekologija....
Puno pozdrava i autoru i komentatorima, divni komentari i vrlo poucni.
Pepicu samo pisi, jako lijepo razmisljanje.

Dali ja to dobro svatih,valjda jesam.Prica koju Plamenko napisa je zbilja dobra gdje covjek mora filozofski razmisljati.Mislim da on to i trazi.Jeste da je svugdje prljavstina na sve strane koja se ne cisti lako ili nikako i stoga jeste nezgodno tematizirati na ovu temu.
Bit cu jednostavan,pri roda,koja je cista,djeluje tako lijepo na okolinu i svijest covjeka.
Zatim,uz tu prirodu koju nama Nas dragi Bog daruje moramo koristiti tako da je uvijek odrzavamo cistu.
A ako je ne cuvamo,sto se desava?!
Desava se to da je sve "zaprljano" (zagadjeno).
Da sada ne naglasavam lose situacije koje su se desavale,kao npr.uljni tankeri na morima,bacanje starih "fica"u potoke ili starih guma,itd.

Dobro Gospodin Plamenko rece,on je si hranio dusu lijepim stvarima koliko je to god mogao,bez obzira koliko je u zivotu pogrijesio.
Iskreno govori.
Treba biti iskren,to puno znaci i jedino tada se covjek moze bolje razumijeti.Cista priroda,bez ikakvog kica,zabrljane farbe,i toga jos stosta jer tada se i priroda i covjek medjusobno bolje razumiju.


Plamenko,pozdra v !