Evo dragi moji, veæ nekoliko dana stoji ovaj nezavršeni posao ko maè. Evo me ponovo meðu nas, da uradim što god prije nego mi se taj maè otisne prema vratu.
Živ sam vam jutros, oblaèno je i dvanaest stepeni, jutro više lièi na jesensko, smješak mi na licu zaleðen, pa sam sjeo ovdje meðu vas da ga odledimo.
Eto takav je ovaj trenutak, al je jednaka misao vodilja koja me ovdje dovede, trenuci se smjenjuju i mijenjaju, a ona ostaje ista. Navratim da vas izvolim i izgrlim, najèešæe ovako ujutro, ko da mi je terapija za zagrijavanje kostiju prije nego se otisnem u život.
Ali imam ja i obraza, neæu da dosaðujem, pa onda tu misao uvijam u prièe i razmišljanja, al ima vas na moju veliku radost koji ste me prozreli, a ipak ne bježite od mene.Hvala Bogu.
Sad kad sam se ovako ispovjdio lakše mi se baciti opet na tu prièu o mome umjetnièkom rastu i zrenju. Interesantna je to prièa, vidjet æe te, iako je njena narav takva da može biti isprièana samo strpljivima i pažljivima, ...polako ona æe se pred vašim oèima uoblièiti.
Kad ja ovako zapisujem, ko da imam živu osobu uzame, zaèujem glas koji veli, ako Bog da! Evo mi se smješak odjednom otkravio, nasmijan i ja na glas velim, naravno, uvijek i samo, ako Bog da. Cijeli život, planiram i sanjam, radim i gradim, sakupljam i dijelim, a ono iz èega sam ponikao pa mi kostur ovako lijep radi toga, ono u meni živi i cijeli život znam, kako su maleni moji planovi i vzije a kako Veliki Velièanstvenog, Njegovo æe se ostvariti. Pogledam svijet. Najavio i pred našim oèima ostvaruje! Dakle, ako Bog da završit æu ja ovu prièu, a vjerujete da se jutros nisam probudio, ovi isti anðeli koji se ovdje vrte i došaptavaju, oni æe i tako da je dojave onima kojima je namjenjena.

Dok se mije moj brat pojavio, onako zaštiæen i pažen od sviju, nisam nikakvoga zla zapamtio. Sa njim se u moj život useli najveæa radost ali i najveæa strepnja i patnja.


Sve do tada su se oko mene svi smijali, svi zdravi i veseli i Bogu se mole a meðuse vole, a moj braco malo malo plaèe. Hvatala me panika, podizao sam na uzbunu sve sile za intervencije u kataklizmama i kritiènim situacijama, sve sve samo da brata spasim od muke. U tim godinama sasvim mi je jasno bilo da plaè nije dobar znak.
Kad moga Tomu majka okupa, povije i nahrani, pa on zaspi, dežurao sam da vlada mir, da ga ne probidimo i da ne plaèe, proganjao sam koke i žabe neposlušne, horozovi su me se klonili izdaleka, svima koji su prolazili putem sam tiho došaptavao da paze, jer braco spava. Ljudi su se nad tom ljubavi i pažnjom krstili, smijali su se mojoj djetinjoj ozbiljnosti i revnosti, bio sam im živa zabava, ali znala je baka Milinca, ne spava zlo, vidjelo zlo gdje bi moglo svoje zube zariti pa rjove.
Imali smo susjeda koji je iz neke niske strasti uživao strašti me da æe ukrast moga brata. I ne samo da je govorio, nego ga ko da se sad dešava vidim kako prijeteæi hvata ogradu i podiže nogu preko nje, da moga brata ukrade, letao sam po dvorištu ko poludjela pudlica vrišteæi, majko, striko, dida, nedajte ga, a on se onda valja po travi od smijeha. Nitko nikad na ovome svijetu ne može do kraja i naslutiti kako strašne traume su to za me bile, moj strah nije bio od ovoga svijeta, on mi je otkrivao postojanje Zloga.
I samo u rijetkim trenucima u mom životu njega je nestajalo, pa je život bivao ono što mora biti i jeste.
Jedno je kad ti isprièaju prièu, a drugo kad je živiš. Ovo je dakle istina o tome kako sam rastao uprkos zlu! Sad sam sasvim nasmijan