Nadahnuće zavičaja

Kreirano: Nedjelja, 28 Listopad 2007 Napisao/la Plamenko Bogumil

Župna crkva u BarlovcimaCijeli se život i molim i zahvaljujem Bogu za Nadahnuće. Ono mi je dragocjeno, ono mi daje ukus životu. Dakle cijeli se život molim za čudo. Jer je pravo nadahnuće u ovome poludjelome svijetu uistinu čudo. Tako se ja uvijek začudim kad i sam napišem štogod nadahnuto. čime smo mi to zapravo zaslužili? Kojim dobrom, kojim zalaganjem.?! Narav nadahnuća je takva da ga ne bi mogli sakriti i kad bi htjeli, a mi čeznemo da sve oduševimo našim oduševljenjem. Proživio sam maloprije vrlo specijalan trenutak u životu, jedan od onih rijetkih kad si stvarno sretan i osjećaš se ispunjen.

Iz jednog sasvim specijalnog mira i tišine krenem polako da se vraćam u stvarnost, i na tome izlasku, odmah na ulasku u civilizaciju, na ove stranice (op.ur.), dočekaše me šaljive zgode o krađama za koje je naše podneblje sinonim, a spomenute su i gaće u osvrtima.

Kad vidim da i drugi vjeruju u nadahnuće, i da ga ispoljavaju, tek onda vidim da mi je radost potpuna. Poludio bih ovoga trena od muke goleme da ne volim, da me niko ne voli, umro bih od straha. Pade mi na pamet da sam prošle godine negdje još jedno lijepo sjećanje na Barlovce spomenuo, ne jednom:
...neki ovdje svrate od dosade, neki nemaju pojma zašto, neki svoje srce i svoju dušu izgubljenu traže, i znaju da su je izgubili, i vjeruju da će je naći, pa ovim krajevima lutaju, čekajući čudo.

{mosimage}

Meni ovdje sve čudo. Sve sam prepoznao, sve mi rođeno moje. Bojim se pretjerivanja, a opet ću reći, meni su Barlovci, Kuljani, šargovac, ...stat ću da ne bih koga ispustio, a popis je poveliki, sve je to meni kao i moje rodne Motike, moj ljubljeni zavičaj, ja zapravo ko da sam sve poslove u životu pozavršavao i sve postigao, samo mi ostala za zavičajem čežnja.

Iživljavam se. ...u njoj. Tražim i nalazim ono sto mi je najmilije, ...nadahnuće.
čeznem!!!
Ko rasipni sin sjedim u svijetu i čekam, i živim, ... za dan povratka. Cijeli život sam -privremeno- vani, nikad ni za tren nisam pomislio da bih igdje drugdje, nego među brjegovima našim mogao ostaviti kosti. Usnio sam pod jednom kruškom jednog ljetnog dana, da će mi isto tako kao što sam u srcu ponio iz zavičaja, i poslije smrti zujati pčelice i pokoji bumbar, i leptiri praviti vrtlog i povjetarce na ljetnoj vrućini. Tijelo mi ovdje a tamo mi duša.
Doslovno.
Fizički.
E sad vi meni kažite: ko se sa svojom dušom sastao ne bi? Ekstaza me spopada od same pomisli. A sve to radi onoga prvoga ispunjenog uvjeta, volim vas i pričam vam u tišini. Previše je meni ljubav prema zavičaju sveta, da bih vam je kao moje gaće, a to jesu, pokazivao, a moram, daleko sam, a htio bih biti ne blizu nego unutra, da ne pričam puknuo bih.

Svima najtoplije preporučujem da ovdje navraćaju u tišini, ako tako budemo navraćali ovo mjesto će postati sveto. SVETO, ima li ikoga? Tko bi posumnjao, da bi Svemogući Milostivi Stvoritelj dopustio da se drugačije godi Svetima, nego da im je život posvećen. A kako slaviti Svetost i doživjeti Svetost, ako nema tišine? Ako pred Svetim u tišini ne zastanemo? Pred čime ćemo onda uopće zastati. Iz tišine, kad se svi u jedan glas nasmijemo, opet se u tišinu vratimo i srce nam ispunjeno i smijehom i tišinom. Zaradi smjehova i tišina moj sam zavičaj zavolio tako, da to nije normalno.

Lud sam kad volim zavičaj, i imena njegova, i svetinje, i ljude, i vode, i ptice, i drveće, i nebo uspomena, ...i tišinu, ...noć, ...sve zamre, začuješ kako se zvijezde došaptavaju ...i ašikuju, a onda osjetiš svježinu kako ta obuzima, začuješ, vozovi zvižde kroz Ramiće, oh ti vjetrovi koji bude, njih mi ovdje ništa ne može zamijeniti. Svima vam je dobro gdje ste, sad ste slobodom voljom tu, ko bi vas mogao spriječiti da se sutra svi kući ne vratite?

P.S: Hvala tebi sto posadi ovu ružu kod kapije, pa kad prolazimo osvrnemo se, sjetimo se Barlovaca, tebe, Gospodina, ...obećavam javno pred svima, da ću se uvijek truditi, da mi ne daj Bože, radi moga rublja mirisa, ruža ne odmiriše svoju simfoniju. Ako se kao ovaj put osmjehnem u prolazu, imat ću to za dobar znak.

Evo sam se zavratio zbog ovoga, a pitam se iz poštovanja prema vama i ljubavi, ima li smisla otvarati još jedan prozor, ako Bog da vratit cu se ja opet, sve dok se ne vratim, lijepo mi sanjajte noćas, ništa zato ako ste kao ja sami, kad legnem, zagrlit ću planetu, a zavičaj sam evo po sred srca namaknuo.

Kad ovo pošaljem i dobijem potvrdu da je sjelo na mjesto, i vidim Josipovu poruku, ko da mi ruku pruži. Kad je sutra u crkvi nekome pružiš sjeti me se, i ti meni padaš na pamet, a kako nećeš, pa živimo ko da smo pod jednim krovom, čujem kako svima srce kuca koji ovdje navraćaju sa radošću.

Hitovi: 7386