Ovo je očito milo Gospodinu da se javim ovako osobno, na početku prije nego sam igdje ostavio trag da i ja postojim, i da znam za vas.
Radujem se i pitam i sam kao što me jedna "barlovčanka" upita: "Kako je moguće da se ovdje nisam pojavio do sad?"

Ako ti se koja riječ učinila dostojnom slobodno je stavi da i drugi vide, ja se ne bih zadržavao puno na čestitkama i pohvalama ovome mjestu, mjesto samo govori, zahvaljujem svima koji doprinose, osjećam se ovdje kao među našima.

A lijepo su mjesto Barlovci, zapravo ja za Barlovce znam tako reći od rođenja, još i prije nego sam riječima znao značenja, u kolijevci još sam slušao kako se Barlovci spominju.

Kad sam prohodao počeli su me vodati okolo po bijelome svijetu. Sjećam se da sam dugo mislio da su Barlovci ono mjesto na brježčiću na kojemu stoji crkva i onaj samostanski kompleks. Tek odrastanjem su mi se raširili vidici, i otkrio sam da su Barlovci mnogo više, a da se onaj djetinji doživljaj zapravo nikad nije promijenio i nikad ispario do današnjeg dana.

Kad god se u Barlovce odlazilo bilo je svečano, počevši od spremanja na hodočašće. Ma, bivalo je da se ide redovito a svi oni dani između spremanje da se u slavlju nađemo opet. Kad se sjetim stranjanskih cura koje po cijeli tjedan baku obilaze da se slučajno ne bi desilo da im haljina za Barlovce ne bude kako treba i na vrijeme za taj dan.

S naših brjegova smo se kao kamenje na put otiskivali, lijepi i umiveni, obučeni u najljepše haljine, spremni na ispovijed, i nasmijani kao da smo sigurni da će nam biti oprošteno. Ulijevali smo se u potočiće, i kako put odmiče i Barlovcima smo bliži, sve se novi i novi ulijevaju, i dok stigneš do kapije dvorišta, vidiš u njega se kao u jezero ulijeva rijeka ljudi.

Koliko god si poranio, kad stigneš, već tu toliki stigoše prije tebe, i na kraju kad se rijeke ljudi sakupe na tom mjestu, i kad se kapija zatvori, otkriješ, gdje god da se okreneš i u koga god pogledaš, sve naši. U tome dvorištu sam očima svojim viđao da majke ne moraju paziti na svoju djecu koja trčkaraju slavljem, na djecu je pazila crkva, sve majke i svi očevi su pazili na svu djecu. Nikada se nije desilo da se koje izgubi, nego se je i radi tih okupljanja mnogo koje našlo, i našlo.

U žamoru naših priča i ispovijedanja, pod Božjim suncem odjednom se oglase zvona, poziv i buđenje svima da se probudimo i sjetimo zašto smo se okupili, i cijelo to jezero krene u crkvu, a vidiš odmah s vrata crkva puna. I u crkvu toliki uđoše prije nas, pa preko crkvenog praga prelazeći svako pomisli, slijedeće nedjelje ću krenuti ranije, a onda nekim čudom dok zvona zvone mi kao da se presložimo, pa sav onaj svijet izvana uđe unutra, našlo se mjesto za svakoga, zvona se utišaju, i odjednom u tom trenutku tišine i mira, svima jasno kao bijeli dan postane: što god šušne, šušne do neba, tko god kašljucne do neba se čuje, tko bi se usudio progovoriti? Ujedinjujemo se tražeći mir, i onda svećenik progovori, spomene Boga i braću i sestre, i kaže zašto smo se okupili, i počne slavlje.

Majka me zove u sred ovog pisanja, veli mi: „Sine moj šta je s tobom, kasniš jutros?“ Oprosti majko – velim- nešto sam se zamislio o Barlovcima i potonuo u sjećanja, pa mi se omaklo i zaboravio sat i obavezu. Oh! Od samoga pomena Barlovaca ona mi sve oprosti i zaboravi, ona je sigurna da ni jednog pravog Stranjančana na svijetu nema koji u sred srca nije Barlovčan, a ja u toj radosti da još mogu uživati sreću i sa svojom se majkom radovati i smijati.

“Ja pomislila da te kakva nevolja ne prijeći pa kasniš, pa zovem, a sad si me baš obradovao, oh Barlovci, -veli - ako Bog da i bude se zdravo, ići će na Svisvete na naša groblja i naša svetišta.“ ...u naporu da nam duhovni Barlovci nikad ne zamru poduzimamo hodočašća, ...u sreći da smo u tome, se blagoslovismo i pozdravismo, u mislima mi kako su nam "Barlovci" danas kad smo svi rasuti po svijetu, kao glas i zvono savjesti, eto tako mi ovim jutrom nedjeljnim Barlovci odzvanjaju.

A za većih svetkovina, pogotovo onih ljetnih i jesenjih, sakupi se toliko svijeta, doslovce dođe sve sto može gamizati, dođe sve što zaželi doći, ko ne može hodati toga dovezu i donesu. I onda se stizalo i iz daleka, pa spremanje na Barlovce i svetkovanje nije trajalo nekoliko dana, nego se za to spremalo i očekivalo mjesecima, sve u želji da i u stvarnom životu dosanjamo onaj san u kome ćemo se okupiti svi: u „Duhovnim Barlovcima.“

I od tolikog svijeta i lijepog vremena koje dadne Gospodin, i misno slavlje i susret nam sve vani, pod Božjim suncem, a ponekad sjećam se i pod zvijezdama.

Jedan put, podignem pogled a nebo kao da se otvorilo. Iz njega se između nebrojenih zvijezda u plamene svijeća, koje ljudi drže u rukama, spuštaju Anđeli, a onda kako svijeće dogorijevaju i praskaju oni se opet otiskuju na gore. Mnogo put se toga sjetim, i sve mislim da je bilo kao u snu pravednoga Jakova. Ljestve do Neba i Anđeli koji silaze i penju se, na onom sudbonosnom komadiću zemlje sam sam se oduševio i osvjedočio o Gospodinu. Fenjer života koji s majkom palismo izlazeći u noć sa tog dvorišta, nosismo sve ove dane i godine, i sačuvasmo ga, Slava Gospodinu, pa nam i danas život osvjetljava.

Da se ne izgubi sjaj ljetnih noći, nego da oživi i da se obnovi ovo zapisah, jer tih noći gasismo fenjere, mjesečina bijaše "k'o u sred dana vidiš", a trebale su mi godine sa shvatim da nisu samo zvijezde sijale i mjesec, nego smo sijali i mi, ko svitci u ljetnoj noći. U crkvi se to u to vrijeme zvalo Misijska Duhovna OBNOVA. Vraćajući se kući sa tih obnova, prvi put u životu sam doživio slobodu, slobodu kakvu jedino Gospodin daje, znao sam za noći moć, al usprkos noći da ću moć' sačuvati moju lampu. Tako grčevito sam je prigrlio i zavolio za cijeli život.

Zavolio sam Gospodina. ...izgubio se i iza svih zaostao u hramu.

Evo u tišini dajem Mu hvalu i molim blagoslov za dobro svijeta, za ovo mjesto i tebe brate i sestro i sve koji ovo mjesto održavaju. Dobro mi budite!
Ovo može u današnjem svijetu izgledati kao da je fikcija, ili neki neostvareni san, a zapravo ima toliko živih ljudi koji se sjećaju da je bivalo tako, ni jednu riječ ovdje nisam izmislio, posvjedočih sjećanje na Barlovce, u tihoj nadi da bi možda mogla biti zrno u vašoj radosti.