Pokušavajući dati odgovor na pitanje da li je siromaštvo ljudska sudbina prof.dr.sc. Šućur svojim se izlaganjem dotakao mnogih tema kao što su: Što je to siromaštvo?; Kako ga je moguće mjeriti?; Tko su siromašni i koliko ih ima? Što su uzroci a što posljedice siromaštva i što poduzeti da bi se siromaštvo ublažilo ili eliminiralo?

Zabrinjavajuće su činjenice da polovina svjetskog stanovništva živi s manje od 2 $ dnevno a da nasuprot tomu 0,13% svjetskog stanovništva kontrolira 25% ukupnog svjetskog bogatstva. Zbog velike razlike između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju kao i velike regionalne razlike u distribuciji siromaštva na svjetskoj i nacionalnoj razini siromaštvo je dugoročan i kroničan problem koji će još dugo mučiti mnoge zemlje i njene stanovnike. Strašne činjenice da 25.000 djece dnevno umire zbog siromaštva i da je 27-28% sve djece u zemljama u razvoju pothranjeno daju zaključiti da je siromaštvo ipak sudbina za mnoge stanovnike ove planete.

S druge strane postoji velikih broj razvijenih zemalja s dobrom socijalnom politikom i brigom prema svojim žiteljima koje su dovele do toga da je siromaštvo u tim zemljama gotovo nestalo. To govori u prilog tvrdnji da siromaštvo ne mora biti ljudska sudbina ali i da o njoj u dobroj mjeri odlučuje politika unutar pojedine zajednice tj. odnos zajednice prema pojedincima koji je sačinjavaju. Glavni instrumenti politike spram siromaštva su ekonomski rast i zapošljavanje, razvoj ljudskog i socijalnog kapitala, progresivni poreski sustav te socijalni transferi (mirovine, obiteljske naknade, naknade za nezaposlene i socijalna pomoć).

Kada se govori o profilu siromaštva u žemljama Jugoistočne Europe primjetno je da u izrazito rizične grupe spadaju djeca, slabije obrazovane osobe, velika kućanstva i Romi a specifičnost zemlja nastalih raspadom Jugoslavije kao nadprosječno rizična skupina siromaštva su tkz. raseljene osobe.

Svoje izlaganje prof.dr.sc. Šućur završava citatom prof.dr. Muhameda Yunusa, utemeljiteljem koncepta mikrokredita i dobitnikom Nobelove nagrade za mir 2006.:  “Za mene, siromašni ljudi su nalik bonsai stablima. Kada vi posijete najbolje sjeme od najvećeg stabla u lonac za cvijeće, dobit ćete kopiju najvećeg drveta visokog samo nekoliko centimetara. Nema ništa krivog u sjemenu koje ste posijali, jedino je neprikladno tlo u koje ste ga posadili. Siromašni ljudi su bonsai ljudi. Nema ničeg krivog u njihovu sjemenu. Jednostavno, društvo im nije nikada osiguralo prikladno tlo za rast. Sve što mi trebamo učiniti da bi siromašni ljudi izašli iz siromaštva jest da stvorimo prikladnu okolinu za njih. Kada siromašni jednom oslobode svoju energiju i kreativnost, siromaštvo će nestati vrlo brzo. Udružimo se kako bi svakom ljudskom biću dali pravednu šansu da oslobodi svoju energiju i kreativnost”  

Broj siromašnih u našoj zemlji nije poznat ali primjetno je da se socijalna situacija pogoršava. Prema nekim ne zvaničnim podacima četvrtina stanovništva u našoj zemlji je blizu ili ispod linije generalnog siromaštva. Globalna gospodarska i financijska kriza odrazila i na naše prostore, gubitci radnih mjesta te zatvaranje i onako posrnulih tvornica svakodnevno su na vijestima. Mnogi ljudi ostali su bez ikakvih primanja i pitanje koje si oni svakodnevno postavljaju je kako preživjeti i kako pronaći novo zaposlenje. 2010. je i Europska godini borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti i poželjno je da se i u našoj javnosti obrati više pozornosti nezavidnom položaju siromašnih osoba te da politika kroz aktivno promišljanje i djelovanje oblikuje što učinkovitiju strategiju sustavne socijalne skrbi i brige o ugroženima.

Igor Lukenda