Maske

Kategorija: Edita Topić Kreirano: Utorak, 28 Veljača 2006 Napisao/la Edita Topić

maskaraniVrijeme je poklada. Vjerojatno je i ove godine bilo ludo i nezaboravno u Veneciji, Rio de Ženeiru ili ?ak i New Orleansu itd... U Hrvatskoj su zlo?estog fašnika i ove godine objesili ili u Primorju zapaljenog bacili u more a zajedno s njime i sve loše što se protekle godine doga?alo. Maskenbal je i ove godine popra?en raznovrsnim, možda originilanim, umjetni?ki izra?enim maskama iza kojih se kriju ljudska lica. Kriju se i izrazi tih istih lica. Naziru se samo o?i.

Svrha maski i jest prikrivanje pravih lica. Stavljaju?i masku želi se na trenutak biti netko drugi, onaj naš alter ego koji sjedi u nama. Naprosto naše drugo ja. Tako je to na maskenbalu, na karnevalima u vrijeme poklada.

U našim svakodnevnim životima mi ?esto puta ve? kao u dobro režiranom filmu a ponekad i nesvjesno ili da prikrijemo naše emocije, namjere, probleme i sl. stavljamo maske. Masku osmjeha iza kojeg se ?esto krije tuga i pla?, kada bi se najradije isplakali ali zaboga, onda automatski dolazimo u opasnost zamke :”što ?e se misliti o meni, ne, ne plakati pred svima, radije ?u odglumiti smijeh ma kako gorak bio, gor?ina je ipak lakša nego ogovaranje i podsmijeh.”

Neki stavljaju na lice cini?nu krinku osmjeha, lažnog osmjeha, iza kojeg se krije strašna dvoli?nost, pokvarenost i himba. Maska koja je danas uobi?ajena i dobro došla u svijetu u kojem živimo jest maska opreza i nepovjerenja. Ljudi nemaju povjerenja u druge ljude. I odviše ?esto su bili povrije?eni surovoš?u drugoga, izgubili su veoma važan osje?aj a to je povjerenje. Kao da nam je sve teže i teže prona?i osobu od povjerenja. Povjerenje kao da se danas olako dade prokockati. Kao da nismo potrebni jedni drugima, povjeriti se, kazati ono što nas tišti, što nam leži na srcu boje?i se da nas ta osoba ne?e razumjeti, da ?emo je iznevjeriti u njenoj percepciji o nama.

Ljudi se obi?no žele predstaviti drugima u najljepšem svjetlu o sebi. I to je vrsta maske koju stavljamo na lice žele?i ostaviti dobar dojam o sebi. No, nije li jednostavnije ne skrivati iza maski one naše nesavršenosti, loše osobine koje posjedujemo. Sve ono što bismo najradije presko?ili kada govorimo o sebi jest dio te maske koja nas pretvara u nešto što nismo. Istupiti pred drugoga potpuno otvoreno, bez straha o lošem dojmu ili pred bojazni da ?e nas taj netko manje voljeti, cijeniti, uop?e vrednovati kao osobu zapravo je pravi, prirodni i izvorni odraz nas samih u ogledalu života.

Koliko smo se puta i sami našli u fazi prijateljstva kada smo odjedanput imali tako veliko povjerenje u prijatelja da nam se ?inilo sasvim jednostavno i prirodno ne glumiti, biti ono što jesam. Nije li to doista najljepši dio životnog maskenbala. Biti ono što jesam.

Jedna izreka kaže, Glumac nikada u ogledalu ne vidi svoje lice nego masku.

?ovjekova duša i srce su ogledalo našeg lica. Ako se stavi maska onda se lice pretvara u ddobro izvježbano lice glumca i predaje se varljivom svijetu dvoli?nosti, posjedovanju dva lica, kako sama rije? kaže.

Ponekad se doga?a da na licu vlada prividni sklad mira i ravnoteže dok se u isto vrijeme u duši doga?aju pravi ratovi i potresi. To je onaj unutarnji, intimni svijet koji toliko potiskujemo i nastojimo sakriti pred pomisli da bi mogao biti otkriven, ismijan, pronevjeren.

Sklona sam mojoj osobnoj tezi da maska koju biramo za karneval jest nijemi odraz našeg imaginarnog svijeta u kojem možemo biti na trenutak ono što se u racionalnom svijetu stavlja u sferu suludosti, djetinjarije ili nedoraslosti.

U svijetu velikih, odrasli se truditi biti odrasli u punom smislu te rije?i. Time zadovoljavaju odre?ene društvene standarde potiskuju?i onaj svoj dio djetinje duše pa se zato vrlo ?esto doga?a dubok jaz izme?u mladih i starih, djece i roditelja. Ona velika-mala djeca koja nose kroz cijeli svoj život epitet velikog djeteta a to su u prvom redu umjetnici , trebali bi u našem svagdanjem životnom kazalištu naprestano izvoditi komade razigranosti, dje?ije bezazlenosti i iskrenosti pa bi u ovom životnom sivilu bilo lakše živjeti bez tog strašnog optere?enja jesmo li za današnji dan odabrali odgovaraju?u masku.

Spisatelji i kompozitori najve?a djela upravo su stvarali kad su iz njih progovarali istinski osje?aji koje su doživljavali u svojoj duši. Beethovenova fur Elise je i nastala u osje?aju koju je gajio za svoju veliku ljubav ili pak veliki Goethe koji je iz svojih ?istih osje?aja napisao ono što je bila u tom trenutku pjesma njegove duše.

Najve?i dojam maske doživjela sam u poznatom filmu “Amadeus”. Veliki genij svih vremena, djetinje duše i dje?a?kog srca, Mozart, pisao je svoje zadnje nedovršeno djelo Requem vjerojatno pod pritiskom i strahom od strašne krabulje iza kojeg se krio ?ovjek pun ljubomore i mržnje. Ovdje maska simbolizira mra?nu stranu ?ovjeka koja drugoga iz mržnje vodi ravno u smrt.

U korizmenom vremenu koje je pred nama , nastojmo razmišljati o važnosti i vrijednostima koje naše duše nose. Truditi se biti ono što jesam, ono po ?emu jesam tu na ovom svijetu.

Truditi se biti kao dijete.. Pa ako koji put i moramo staviti masku na svoje lice trudimo se što prije skinuti je i biti ono što jesmo. Zar upravo najbolji primjer toga nisu upravo djeca.

Edita T.

Hitovi: 6371