Progovoriti o oprostu znaci ujedno otvoriti još jedno veoma diskutabilno podrucje, tematski povezano kada je rijec o osnovnom religioznom, ljudskom, etickom pa ako hocemo i filozofskom nacelu a koje se veže uz oprost a to je zlocin, pravda, istina, mržnja i osveta.
Da bi se dogodio oprost moraju se promicati pravda i istina kako se ne bi zaboravio zlocin koji je pocinjen ali ujedno odbaciti i svaku pomisao na mržnju i osvetu kako bi se oprost mogao dogoditi.
Mnogo puta spominjana recenica "Oprostiti ali ne i zaboraviti" nastala je tijekom i neposredno u vremenu rata koji je netom iza nas. Zaborav je jedna od znacajki vremena kojim se prekriva i dobro i loše, vrijeme kroz zaborav briše dogadjaje kroz povijest covjecanstva, no ostaje povijest ta uciteljica života koja opominje, da se ne zaboravi kako dobro tako i loše zbog buducih generacija koje dolaze i uopce zbog vremena koje tek treba doci. Cijelo proteklo stoljece obilježeno je nažalost ratovima, krvoprolicima a i ovo u koje smo nedavno zagazili kao da je samo nastavak lošeg puta koje suvremeni covjek bira i koji nažalost vodi u totalno pogrešni pravac. No, ukoliko svaki od nas kao pojedinac, društvo u cjelini pa i citavi narodi budu radili na principu oprosta, vjerujem, pronaci ce se novi putovi ka miru kako medu pojednicima tako i u citavom svijetu u kojem živimo.

Savršenstvo oprosta jest u tome da se nadide svaki osjecaj pamcenja ucinjene nepravde, poniženja, zlocina itd...
Kada je rijec upravo o nedavnom ratu, masovnom istjeravanju naroda našeg kraja sa stoljetnih ognjišta , gotovo je nemoguce govoriti o oprostu a da se ne spomene gore navedena recenica, oprostiti ali ne zaboraviti. Rane su još uvijek svježe, sjecanja na proživljene strahote nisu izbljedjela te je tako i nastala ova forma još nesavršenog oprosta satkana u dvije jednostavne rijeci oprostiti ali ne i zaboraviti.

Oprost se ponekad cini nekakvim ultimatumom, imperativo da bi se postiglo upravo opraštanje. No, s pravom se pitamo ima li itko pravo opraštati uime žrtve, a žrtve u nasem hrvatskom narodu uistinu su ogromne pocevši još od turskog doba preko komunistickog režima pa sve do ovog zadnjeg rata kojeg smo i sami preživjeli.
"Broj mucenika ubijenih od Turaka, najprije u Bosni, a zatim u Hercegovini tako je velik, da bi nam trebao registar samoga Boga, koji ih je okrunio, da saznamo sve" rijeci su fra Petra Bakule, 1863 Kao kršcani, vjernici razmišljamo o oprostu kao vrstom milosti koju dobivamo od samog Stvoritelja koji je jedini pravedni sudac kako i živima i mrtvima, spreman na oprost svakom covjeku ma koliko nisko pao ako pokaže žaljenje na grijehe i kajanje.

Jedna poslovica kaže, Samo hrabri umiju opraštati, kukavica nikad ne oprašta - to nije u njegovoj naravi. Oprost se ne može narediti, oprost se treba dogoditi u duši onog koji oprašta ali takoder možemo reci, oprost je snaga onoga koji oprašta a ne pravo kojim se maše.

Kao pojedinci u našim životima cesto smo u situaciji opraštati ali i tražiti oprost. Nije svim ljudima lako kazati tu naizgled jednostavnu rijec, oprosti! Nekima se to cini isuviše ponižavajuce, oni u svojoj gordosti ostaju nesposobni za dalju komunikaciju sa osobom s kojom su došli u konflikt te ostaju prikraceni za nova obzorja koja im prijateljstva mogu pružiti.
Takve osobe se povlace, distanciraju, teško im je naciniti prvi korak pa iako možda uvidaju grešku ne žele je priznati i tad stvaraju sliku sami o sebi da su oni upravo ti koji su povrijedeni i kojima je uvreda nanesena. No, ona druga skupina ljudi kojima nije teško naciniti prvi korak nalazi se u puno boljem položaju, svojim postupkom otopit ce led onog drugog pa ce time doprinjeti razvoju svoje veze-prijateljstva da ce i ta druga strana možda uvidjeti zašto je i došlo do konflikta jer za svadu ili nesporazum ipak je potrebno dvoje! Možda svojom brzopletošcu, nesmotrenošcu ili ironijom upravo jest i sama potakla revolt kod druge strane pa je time i doprinjela takvom razvoju situacije.

Oprost jednom zatražen i dobiven u našim meduljudskim odnosima potpuno je dovršena faza na koju se nije potrebno više osvrtati. Onaj tko istinski oprašta ali i onaj koji traži oprost izdiže se od zamke " da, oprostit cu ali nikada mu / njoj to necu zaboraviti" u koju ce neminovno pasti svaki onaj koji na ovaj nacin oprašta. Nije li lakše ujedno u svom srcu zaboraviti i oprostiti najcešce one male, svakodnevne stvari koje se dogadjaju svima nama. Tako kad se jednom suocimo sa znacajnim dogadjajima u našim životima biti cemo vec pripremljeni za davanje "doze ljubavi" u vidu oprosta. Oprost ali i sposobnost traženja oprosta cini nas boljima, plemenitijima. Oprostiti i ujedno zaboraviti ono što nas je povrijedilo cini nas slobodnima od lanaca uskogrudnosti, nesposobnosti da doživljavamo iste osobe na više nacina. Jer svi mi nosimo sa sobom sitne, male nesavršenosti od kojih smo svi, bez izuzetaka sazdani.

Potrebno je opraštati, zbog nas samih a i zbog citavog jednog malog svijeta koji treba naše pozitivne osobine usvajati, upijati i doživljavati a to su naša djeca. Ucimo ih još dok su mali kako je važno biti sposoban oprostiti ali kako je važno i lijepo znati reci oprosti. Ne košta puno kao uostalom ni osmijeh a možemo ga koristiti kad god poželimo. Zato nastojmo kad god osjetimo da smo pogriješili ili jednostavno kada ne želimo necije prijateljstvo ili povjerenja izgubiti znati koristiti tu magicnu rijec, oprosti, uz jos k tome topli osmijeh i vaše ce prijateljstvo doživjeti potpuno novi obrat na bolje i crni oblaci ubrzo ce nestati pojavit ce se duga i to je sasvim dovoljno da oprost bude ono što zapravo i je - pjesma duše !

O oprostu, zgodno je razmišljati uz ovu zgodnu kratu pri?u.

PIJESAK I KAMEN

Dva prijatelja putovala pustinjom. Iznenada se posvadjaše. Zaslijepljen ljutnjom, Marko podiže ruku i udari Josipa u lice.Josip se šutke sagnu i na površini pijeska zapisa:"Danas me udario najbolji prijatelj. Marka obuze stid zbog onoga što je ucinio. Kad se mdu njih vrati mir nastaviše putovanje.

Pred kraj dana dodoše do oaze gdje se odluciše okupati. Josipa svlada umor i voda ga povuce prema dnu. Marko mu pritece u pomoc i izvuce ga na obalu. Kada je došao k sebi, Josip ustade i na kamen pokraj obale uklesa:" Danas mi je najbolji prijatelj spasio život"

Pun cudenja, Marko ga upita zašto spomen na spašavanje iz vode urezje u kamen kad je spomen na udarac povjerio površini pijeska.

Zahvalno ga promatrajuci Josip mu odgovori:" Sjecanje na uvredu koju smo pretrpjeli treba zapisati na pijesku kako bi ga izbrisao vjetar, a sjecanje na dobro koje nam je ucinjeno treba uklesati u kamen kako bi trajalo zauvijek."