| Budžak |
|
|
|
| Autor Edita Topić | |||
| Ponedjeljak, 25 Travanj 2005 00:26 | |||
BudžakAko si imao srecu pa si se rodio u jednom gradu kao sto je to bila Banja Luka onda je to uistinu "nesto". Svatko voli svoj kraj ili mjesto u kojem se obicno provedu najljepsa vremena djetinjstva i odrastanja. Pa jos k tome ako ta mjesta uzivaju sve blagodeti lijepo uredjenih kuca, dvorista i ulica onda nije tesko zamisliti zivotni sklad koji je tu vladao. Kako je Banjolucki kraj smjesten u kotlini, svojim polozajem se prirodno nadovezuje na nizinu skroz prema Savi i Hrvatskoj. Sva gradska naselja, kao i periferija, te zaseoci i sela oko Banja Luke odisu upravo umjetnickom skladu i rasporedu pa promatrajuci taj grad sa slika rekao bi covjek da je sami Stvoritelj darovao zemlji komadic raja da uljepsava cijelo Bozije djelo stvaranja. Ako jos imate za susjede Petricevac, Trapiste ili pak centar grada sa cuvenom banjaluckom katedralom onda ne treba posebno napominjati kako je vazno biti i osjecati se stanovnikom naseg grada. Ali kako to obicno biva u svim pricama tako se i u ovoj potkrao mali problem. Naime, moje naselje smjesteno na tocno cetiri kilometra od centra grada, dakle ne u samom sredistu grada ali ni predaleko od njega nipocemu reklo bi se nije zaostajalo za drugima a ni previse se isticalo. No, po tko zna kojem odredjenju, kako i zasto to se moje mjesto zvalo Budzak. Mili Boze, kako objasniti tako nesvakidasnje ime prije pristalo nekom jarku ili zaboravljenom cosku nego jednom lijepom cetvrti gdje smo mi zivjeli. No, Budzak se nadovezao za nase naselje i ni makac. Smetalo me to ime kao dijete, jos i vise kao srednjoskolku kad bi na prozivke profesora gdje tko zivi ja onako pognute glave kazala - Budzak. Nista se vaznoga ni velikoga u tome mome Budzaku nije dogodilo. Nismo imali cuvene oce Trapiste pa da nas to izvuce malo iz tamo nekog budzaka. Nismo se mogli podiciti ni sa franjevcima kao sto su to mogli Petricevcani. Bili smo poznati po tome sto nam je izgradnjom "Celuloze" smog upropastavao svjeze oprani ves na "strikovima" i kvario djeci bijeli snijeg. No, imali smo ipak nesto hvale vrijedno. Bile su tu nase casne sestre Klanjateljice Krvi Kristove sa svojim velikim samostanom.Bio je tu i "Nazaret" ali kako je na njegovom mjestu podignuta velika grdosija zvana "Kasarna Kozara" moja se sjecanja na zalost vezu za to mjesto jer nam osim roditelja nikad nitko nije spomenuo "Nazaret". Bilo kako bilo, mi stanovnici naseg Budzaka voljeli smo se okupljati u maloj kapelici samostana tih sestara. Nedjeljne mise bile su uistinu pravo slavlje. Zivot se odvijao mirno, u dobrosusjedskim odnosima sa svima koji su cinili mjestane naseg Budzaka. O Uskrsu ili Bozicu nasi mjestani bi se spremali na polnocku - obicno na Petricevac. E, to je bilo nesto sto se cekalo cijelu godinu. Ici pjesice, gaziti snijeznu prtinu sve do Petricevca , promatrati nase zupljane - to jest gospodje s trajnama tj. frizurama na glavama i nase oceve lijepo uredjene kako svi jednakim zarom mole i pjevaju. A onda slijedi bozicno cestitanje. Tako smo se i mi stanovnici tog naselja cudnog i neobicnog imena osjecali kao pravi pravcati Banjalucani. A onda smo postali zupa. Zupa sa imenom i zastitnikom. Mislila sam , evo ga , sad je trenutak , makar cemo dobiti ime kakvih mucenika ili svetaca pa ce ono Budzak ostati negdje postrani. Doduse, dobili smo zastitnika bl. Leopolda Mandica, ali zupa s imenom - Budzak. A onda je dosao rat. Prvo se tiho uvukao u Bosnu a zatim i u moj grad. Neprimjetno, napeto, podmuklo i drsko. Moji zupljani ga nicim nisu zeljeli, bio je nezvani gost, ruzna utvara, za neke samo ruzno prividjenje koje ce nestati za trenutak. Dogodilo se ono najgore. Kao crna azdaja , kao onaj Celulozin smog ogadio je, otrovao, unistio moj Budzak. I prvi put u mome srcu javila se tuga, strepnja i nada da taj i takav Budzak nece imati nesrecu da se rastane sa svojim mjestanima, jer to nije zelio ni on a ni mi. Danas, kada je sve proslo, kada osim sjecanja i nema vise nicega, zivim u jednom naselju grada Vancouvera koje ni po cemu nije vazno niti osobito, upravo kakav je bio moj Budzak.Ljudi kao ljudi, zive, rade, uredjuju svoje naselje. A ja, setajuci ulicama toga naselja dozovem u sjecanje svoj Budzak pa na trenutak zaboravim stvarnost , misli mi se vrate u onaj skriveni cosak moje duse i pitam se kakav je sad? Zali li za nama, sjeca li se jos nas? Znam da su neki Budzacani postali Zagrepcanci , da ih ima po cijeloj Hrvatskoj, a da ne spominjem gdje ih sve po svijetu nema. Kada se ponekad sustretnem s nekim tko poznaje Banja Luku pa kada me pitaju odakle sam , a ja , ja odvazno i ponosno kazem iz Budzaka. I uvijek se ljudi osmjehnu pa kazu "kakvo je to ime"? a ja, ja neobjasnjavam, pustim suze da same govore. Budzak, oznacava zabaceno mjesto, nekakav cosak koji se krije duboko u skrovitom mjestu moje duse- a i kako bi drugacije moglo biti. Budzak ce uvijek biti dio nas, njegovih Budzacana - ma gdje bili. EDITA TOPIC, budzacanka.
|
[ NA FORUMU ]
- Re:Olimpijada u Vancouveru, 2010
edita 4.2.2010 0:19 - Olimpijada u Vancouveru, 2010
edita 4.2.2010 0:17 - Re:cjepivo protiv ili za svinjsku gripu
edita 22.12.2009 16:52 - Re:cjepivo protiv ili za svinjsku gripu
Sasha 6.12.2009 10:50 - cjepivo protiv ili za svinjsku gripu
Josip 9.11.2009 16:08 - Vakcinacija da ili ne?!
edita 31.10.2009 6:35 - Tradicija u narodnim obicajima
edita 31.10.2009 6:13



Comments
Pokoj vjecni daruj joj Gospodine.
Edita
U njihovoj kuci sve je odisalo nekom kulturom i starinskim stilom.
A sve je opet bilo podredjeno djeci i nama koji smo se tu osjecali sasvim kao kod kuce.
Na maloj supi smjestila se i rasirila pazikuca ono cupavo zeleno cvijece sto raste na povrsinama nekih takvih objekata kao sto su bile te nase supe.
Silvanina mama je odisala nekom vedrinom i voljela je doci kod moje mame na jutarnju kavu. Kada je dosao rat zaustavio je posjete, druzenja, rasprsili smo se svatko na svoju stranu. Stalno sam imala u glavi misao kako trebam posjetiti svoje bivse susjede. No, zelje su jedno, mogucnosti su drugo. Sreca da postoji telefon pa se ljudi cuju i razgovaraju od posjeta malo sto ostane.
Ipak, kada odem u Hrvatsku, otici cu na Mirogoj, upaliti svijecu na grobu Silvanine mame, nase drage susjede teta Antone. Stajat cu na grobu jedne budzacanke i razmisljati kao sto sada razmisljam kako je ljudski zivot ispunjen druzenjima, prijateljstvima i razumijevanjem jedino sto se pise jer sve drugo je prolaznost. Smrt dolazi po svakog od nas i smrt nas razdvaja ali postoji vjecnost i postoji netko tko nas ceka u jednom ljepsem svijetu a to je Isus. Isus Krist sa one svijece koju je moja susjeda cuvala u svom regalu. Daleko sam od Mirogoja i ne mogu fizicki upaliti svijecu na grobu moje susjede. Palim svijecu uspomena na nase susjedsko prijateljstvo i spomen jednog vremena kada smo bili svi puni zivota i kada smo mislili da je sveti Marko groblje u B.Luci ono sto nas vjerojatno ceka jer su mnogi vec bili clanovi pogrebnog drustva i placali svoje clanarine, nismo ni sanjati mogli da ce mnogi od nas biti kremirani na grobljima koja postaju i nasa jer budzak je postao nomad, u svojim lutanjima, izbjeglistvu i migraciji.
Tako smo imali kucu na samom raskrscu na cetiri vode kako se to zvalo tada. Bila je to kuca pok. Ruze Tutic, ili stare Tuticke kako su je svi zvali. Ona je bila poznata po tome sto je bila Zrinkova baka ali i po 5 dinara sto je svatko dobivao u mackarama dakle svako dijete 5 dinara sto je bilo u to vrijeme najbolje sto ti se moze dogoditi kad se ide u mackare.
Bila je ulica koja se zvala Trapiski put. Od pocetka te ulice sve su kuce bile usko povezane jedna do druge. Jedna se isticala po svojoj gradnji i velikom dvoristu punom trave, zelenila, grmova , zbunova ma svega i svacega. Kuca je pripadala starosjedilacko j obitelji Pavlovic. U toj kuci provela sam najbolje godine svog djetinjstva. Moja prijateljica i ja tu smo se danima igrale i pravile od trave i blata neku nazovi juhu - cuspajz i tjerali nasu bracu da to probaju i naravno pohvale. Silvana je uvijek voljela zivotinje i govorila da ce postati veterinarka, ja se bas i ne sjecam sto sam tada voljela ali znam sto nisam voljela, to su bile macke na ulazu ispred Silvanine kuce, u kuci, okolo kuce uvijek ih je dovlacila odnekuda , hranila ih i igrala se sa njima. Meni je to sve pomalo islo na zivce ali znali smo da je u njoj usadjena prirodna ljubav preba zivotinjama i da ce jednog dana raditi sasvim odgovrno i sa puno ljubavi svoju sluzbu veterinarke.
Njena mama je bila zena koja je bila lijepa. U to vrijeme je pusila i znala se cesto saliti na svoj ali i na tudji racun. Svi smo znali da je dobronamjerna i da je nasa draga susjeda.
Pravila je lijepe kolace i nikada nije bila neraspolozena.
Imala je jedan jako lijep hobi. Naime, skupljala je svijece. Svijece svih vrsta. Kada bih ja dolazila u njihov dnevni boravak tamo bih mogla satima zuriti u te svijece. Odakle ih je dobivala ne znam...
O?uvajmo dobro raspoloženje i dostojanstvo ovih stranica.
Druga stvar: U Bibliji se spominje da progonjeni, zbog osvete ili sl. moraju biti izuzeti od kazne ako se uhvate za ulaz u grad ili u?u u njega. Tu ga ne smije sti?i njegova kazna. Sli?an obi?aj je bio i u stara vremena u Europi. Ako se netko primi rukama za crkvena vrata, progonitelji moraju prestati s progonom.
Možda se i ovdje netko primio za alku ulaznih vrata, možda. Ovo su župne stranice, pa neka i to bude razlog, da se ovdje lijepo osje?a i onaj koji je možda griješio u svojoj prošlosti. Svi smo grešni. Sv. Pavao je ubijao krš?ane i predavao ih na sudove, ali nakon obra?enja svi znate da je bio nezaustavljiv propovjednik i širitelj Božje rije?i. Bogu je sve mogu?e, ?ak i krvnika poput sv. Pavla i mnogih drugih obratiti.
stovani-(a) BBB navod u Vasem komentaru bio istinit ili ne doista je upucen na pogresnom mjestu tj.na web st. ZUPE BARLOVCI ciji se urednik i autori doista trude prvo:
ponasati u duhu katolicke nam vjere a Vi dobro znate tko je SUDAC a isto tako i onu poznatu ... tko je bez grijeha neka baci prvi kamen {...Ne bih isao u propovijedanje dalje poenta je u tome ako imate privatni komentar posaljite ga na e-mail adresu doticne osobe sto je omoguceno na ovoj stranici.} a drugo:
i to kristalno jasno je ocuvati vezu s zupom i domovinom .
Uzgred ne ulazeci u tocnost navoda budite sigurni postoje nazocne institucije hrv. vlade u domovini a i u CAN. koje su ovlascene provjeriti i reagirati ako je potrebno .
pozdrav dreamer
SRAMI SE
Zivot pise romane.
RSS feed for comments to this post.