Nedaleko od fontane, na pločniku natkrivenim jednom obližnjom tendom, kraj izloga pekarne sjedio je prosjak. Mlad čovjek, ispijena lica , prerano ostario, krezubo strašilo ulice, sjedio je prekriženih nogu, staklenog pogleda i balzamiranog osmjeha na licu. Ispred njega, stajala je malena četvrtasta kutijica s nešto žućkastog sitniša. Prislonjen na kutijicu stajao je papir na kojem je pisalo: GLADAN SAM. Gotovo se nitko nije obazirao na niti zaustavljao da bi udijelio nešto uličnoj spodobi. čovjek je doista izgledao zapušteno, gladno i umorno. U jednom trenutku mlada žena, dotjerana i uglađena, lijepih crta lica, atraktivnog izgleda ovlaš pogleda prosjaka. Bila je neobično raspoložena toga dana. Sve joj je posljednjih godina polazilo od ruke. Život joj se smiješio kao što se majka smiješi djetetu. Osjećala se sigurno, uljuljkano, maženo i paženo od samog života. Danas joj je bio sretan dan. Obradovala ju je neočekivana isplata zaostataka neisplaćenog bolovanja. 15oo franaka činio se sasvim pristojan iznos  kojim se mogla počastiti kupovinom nove garderobe, možda nekog skupljeg para cipela ili nakita.

"Gle" pomisli. Danas sam se neočekivano obradovala pa ako je ovo moj sretan dan i ja ću udijeliti milostinju ovom prosjaku."Tražeći po novčaniku sitniš ne nađe ništa osim novčanice od pet franaka. Na tren se zamisli i predomisli. "Neću ga ubiti. Njemu treba novac za drogu. Neću mu dati ništa. Neka ide i radi, radim i ja i ne drogiram se."Tako je razmišljala odlučna mlada žena vraćajući pet franaka u novčanik. Ona prilika i dalje je staklenim očima zurila u prazno lagano podrhtavajući cijelim tijelom.

U tom trenu, hrapav dlan spusti u onu četvrtastu kutijicu tri franka. Crnokosa uglađena žena pogled zaustavi na onom hrapavom dlanu. Bila je to žena koju je često znala vidjeti kako hrani golubove ili ju je znala sresti kako mete stubišta u zgradi gdje je živjela.
"Ne mislite li da mu tim novcem što mu dajete zapravo nanijeti samo štetu jer on će kupiti drogu a ne hranu" upita lijepa mlada žena ovu drugu.
Ova, podigavši pogled s prosjaka zaustavi se u bistrim očima mlade gospođe.
"Ja mislim da je ovaj prosjak ovdje jer drugačije ne može, neće ili ne zna. No, razlog i nije tako važan. Spustio se na pločnik svoje ljudske vrijednosti i sad prosi. Ja u njemu vidim Božje stvorenje i na kraju krajeva, ne mislite li da i narkomani trebaju jesti?"

 Mlada žena se ljutnu. Nije očekivala ovakav jasan i jednostavan odgovor odnosno drugačije razmišljanje od njenog o istom razlogu.
"Vidite", nastavi starija žena. Imala sam sina jedinca. Othranila sam ga, čisteći tuđe kuće, stubišta zgrada i čuvajući tuđu djecu. Nažalost, moj se sin odao drogi. Jednog jutra nađen je na pločniku smrznut od hladnoće. Imao je dvadeset pet godina.
 Ova tri franka neće pomoći ovom nesretniku ali će u Božjim očima značiti puno. Mi ipak ne znamo kako će ih on potrošiti. Možda ipak kupi kruh.
Ako mu ništa ne dadnemo, nismo mu dali ni priliku da načini dobar izbor. Ja ne znam da li je moj sin onu noć kad je umro prosio kao ovaj, da li mu je netko nešto udijelio ili nije. Možda je umro od gladi i hladnoće u bijeloj smrti. Zato mislim da treba dati priliku i onda kad smo gotovo posve sigurni da znamo odgovor."
 Dvije žene raziđoše se u tišini.
Slijedećeg jutra nađoše čistači na onom mjestu gdje je sjedio prosjak kutijicu i tri franka u njoj. Prosjaka više nije bilo.