Marijan je bio oniži momak, pravilnih crta lica, inteligentnog pogleda i vedrog duha lako se upuštajući u razgovore s osobama koje je susretao u životu. Bio je omiljen u društvu, rado viđen gost kavana, a ni tuče, kartanja i pijančenje nisu mu bila strana.
Udisao je život punim plućima, pa iako mu nije manjkalo ljubavi , djevojaka i  žena ni s jednom se zapravo nije mogao duže zadržati. Sve su bile usputne, prolazne i na kraju nebitne.
Iz siromašnog kraja u kome je živio već odavno je uvidio da neće imati neku bolju životnu perspektivu pa tako jednog dana odluči krenuti za Njemačku, koja se činila najprirodnijim načinom da se riješi siromaštva i bijede u kome je bio rođen. No, bio je vezan za svoju braću i mlađe sestre koje je neizmjerno volio. Ipak, želja za boljim životom već se duboko ukorijenila u njegovu dušu i za vrlo kratko vrijeme nađe se u velikom gradu u kome je našao posao, a onakav kakav je bio ubrzo se sprijateljio sa kavanama i svim onim mjestima gdje se osjećao dobro i gdje je znao da osim trenutnog uživanja nema drugih obaveza ni problema dok je tu na tom mjestu gdje nije morao misliti ni o čemu važnom osim da se dobro zabavi.

U jednu osrednju kavanu volio je s vremena na vrijeme zalaziti nešto zbog dobrog piva koje se točilo a više zbog ciganskog orkestra koji je u toj kavani iz noći u noć svirao.
Jedne noći Cigani su doveli mladu i veoma lijepu pjevačicu s velikim sjajnim očima. Marijanu se činila kao vila koju su opisivali njegovi mještani kad bi u dugim zimskim noćima pričali o čudnim stvorenjima iz njihove mašte. Ova vila bila je stvarna i pogledavala je u Marijana prvo ispod oka a onda sve duže, smijući mu se i pokazujući niz bijelih zuba dok je Marijan kao nekom magijom ostajao nijem zureći u prekrasno lice mlade Ciganke.

  U trenutcima odmora dok bi svirači predahnuli, Anika je uzimala košaru s ružama odlazeći od stola do stola i nudeći ruže za nekoliko kovanica zaljubljenim parovima. Prolazeći pokraj Marijana Anika zastade i pogleda naočitog mladica. Bez riječi, Marijan izvadi novac i kupi ružu. Položi ružu u ruku Anike i ona na čas osta zbunjena. Nije u svom životu bila naviknuta na neke romantične situacije kao što je bila ova i zapravo ruže koje je prodavala bile su tu za neke druge djevojke, majke, žene ali nikada nitko nije poklonio ružu upravo njoj.

Od te večeri Marijan je veoma često zalazio u kavanu s ciganskim orkestrom. Malo po malo Anika i Marijan počeli su razmjenjivati prvo pozdrav a zatim poneku rečenicu dok na posljetku nisu dogovorili sastanak na obali široke i mirne rijeke daleko od bučne kavane provodeći sve više vremena zajedno i pričajući o svemu i svačemu čineći se da u njihovim životima ništa nije važno osim da se opet nađu i razgovaraju o svemu krijući valjda sami od sebe ono što se zove ljubav.

Anika je bila vesela, širokog duha i žive ciganske krvi. No, u Aniki je također postojao izvjestan mir, želja da saznaje, uči i otkriva nove životne vidike. Anika nije bila iskvarena. Bila je zapravo sve ono što su bile i većina djevojaka njene dobi koje nisu bile romskog porijekla upravo onakva kakvu je Marijan vidio u svojim sestrama, susjedama ženskim stvorenjima koje su živjele daleko od romskog načina života.

Anika nije išla u školu. Ipak, naučila je čitati i pisati, računati osnovne računske operacije, ali želja za znanjem postojala je u njoj kao i radoznalost da upozna život onih koji su kako je ona zamišljala u svojoj glavi bili nešto sretniji od nje jer nisu bili rođeni u stegama obilježenosti ljudi drugog reda u ljudskom društvu kao što je to bilo slučaj sa narodom kojem je ona pripadala. Anika je bila iz roda tzv. Bijelih Cigana. Naseobina im je bila negdje u Mađarskoj, a odatle su se kao prosuti biseri raspršili posvuda nigdje se dugo ne zadržavajući.

Marijan je vrlo često donosio Aniki knjige. Iz tih knjiga Anika je saznavala o svim onim krajevima o kojima bi maštala širom otvorenih očiju zanesena u čarobne retke sa kojima je mogla putovati, sanjariti i maštati. Upravo takva kakva je i bila , Marijan je zavolio Aniku, njenu neiskvarenost, naivnost i jednostavnost. Znao je i bio potpuno siguran da Anika voli njega. No, znao je da velika barijera kao planina stoji između njega i Anike. Bila su to njegova braća , njegova obitelj. Oženi li Aniku, bit će, znao je to, odbačen kao izrod iz svoje obitelji kojoj je pripadao i koja mu je toliko puno značila. Život bez Anike činio mu se nemoguć. Nije više mogao kontrolirati sebe, svoje osjećaje i svoju ljubav. Želio je imati Aniku pored sebe, nakon nekog vremena kako se to zna zbiti Anika je bila trudna. Marijan se veselio djetetu i radovala ga je pomisao da će imati nešto od Anike što će ih vezati za čitav život. Poželio je Aniku odvesti u svoje selo i predstaviti je obitelji. Nadao se da će ga razumjeti i da će prihvatiti njegovu Aniku. No, to se nije dogodilo. Naprotiv, zatvorena sredina nespremna na životne kompromise, uvredama, ismijavanjem i odbacivanjem stavila je pečat na Marijanovo srce. Kad se rodila Nera, a zatim i Lucika, Marijanovo srce bilo je ispunjeno. Samo u dnu njegove duše sjedila se tuga što dvoje prekrasne djece koja su nosila njegovo prezime, čijim je venama tekla njegova krv rodbina ne želi vidjeti.

Ljudi koji su u njihovoj mami vidjeli nešto sto se nije uklapalo u njihovu viziju obitelji i života.

Godine su prolazile, djeca su rasla, a Anika je još uvijek predstavljala nešto za što je bilo vrijedno donijeti odluku da bude odbačen od svojih najbližih. S vremenom, u Ankina pluća uvukao se neki čudni, suhi i dosadni kašalj. Iz godine u godinu Anika je postajala sve slabija, iscrpljujući se brzo nakon svakog malo napornijeg posla. Jednog dana obuze je visoka temperatura. Danima je sagorijevala u vrućici dok naposljetku u svojim ranim pedesetim godinama života nije umrla. Lucika i Nera bile su dovoljno odrasle da su mogle same početi zarađivati za život dok je Marijan ostajao sam odlazeći svaki dan na groblje i tamo provodio dobar dio dana. Prisjećao se Anike, njenog tajanstvenog glasa, crnih očiju i prekrasnog osmijeha. Jednoga dana Marijanovo srce nije izdržalo. Umro je u snu, ne dočekavši novi dan.

 Na njegovom sprovodu Cigani su svirali ono što je njihovoj tradiciji bilo prirođeno. Njegovoj braći to se činilo neprihvatljivo. činilo se da je mogao njihov brat drugačije živjeti i da ne bi možda tako rano umro.

Paradoks života bio je neshvatljiv njima kao što je i sviračima bilo neshvatljivo zašto oni tuđi ljudi ne nalaze ništa utješno u njihovoj glazbi namijenjenoj mrtvima.

Anikina ciganska krv i Marijanova ljubav prema njoj bila je pjesma koju su njih dvoje mogli razumjeti. U ušima njegove braće od te glazbe nastajali su nerazumljivi tonovi životnog apsurda zvanog predrasude.