Još jedan rođendan

Kategorija: Edita Topić Kreirano: Utorak, 26 Lipanj 2007 Napisao/la Edita Topić

Trebalo je nekih dvadeset min da se velika i mala kazaljka zidnog sata poklope na broju dvanćst i da otpocne novi dan u kojem je zapocinjala jos jedna godina zivota covjeka kojem rodjendani nisu predstavljali drugo nego cinjenicu da je stariji za jos jednu godinu i da mu zivot polako prolazi kao sto su prosle i sve njegove uspomene, nade, ocekivanja i ciljevi. Sjedio je za stolom naslonivsi glavu na ruku i zamisljeno povlacio dim cigarete. Razmisljao je o proteklim godinama koje su se sad vec mogle nanizati na jedan podebeo popis slicno kao kad nizes na komad papira potrepstine koje trebas kupiti u ducanu. Razlika je jedino bila sto se godine nisu mogle kupiti, nisu se mogle cak ni pozajmiti a velika je neizvjesnost bila koliko ih je jos preostalo.

Pozelio je u jednom trenutku da pozvoni telefon i da ga se netko sjeti u to gluho doba noci, da mu cestita rodjendan. No, znao je da se to nece dogoditi. Ta ga ideja ubrzo napusti i potpuno svjestan da ce s mislima o godinama njegovog zivota leci u krevet, uhvati sam sebe u mislima o svojoj mladosti i dodje mu pred oci sva ona raskos i polet kad je bio mlad i kad je sve izgledalo moguce u njegovom zivotu. Sjeti se svih onih prijatelja s kojima je dijelio dobro i zlo u godinama koje su bile dio njihovih zivota, godine ideala i buducnosti. Razmisljao je o svojim poginulim kolegama, o svima njima kao sto se razmislja o nekome tko je uvijek ziv i tu ispred tvojih ociju. Tako je u njegovoj glavi bila ziva slika momaka u vojnickim uniformama i slike se ponovno pocese pojavljivati u njegovom sjecanju.Slike kojih se nije zelio sjecati. No, jednom kad bi se nasle pocele bi se nizati jedna za drugom krvavija od krvavije.
Tada bi nastajao kaos u glavi i nemir koji ga je progonio. Stvarnost bi prestajala a slike proslosti pojavljivale su se sad tu , sad tamo, ispred zatvorenih ili otvorenih ociju, cijele slike, dijelovi slika ili samo detalji redale su se kao iz nekog ubojitog oruzja, kao bombe padale svud oko njega. Nije mogao umaci od jezivih slika rata.

Nanovo je zapalio cigaretu da barem na trenutak odagna teske misli. Vrijeme rodjendana bilo je idealno za radjanje kosmara i kaoticnih misli u njegovom sjecanju. Duboko u sebi osjecao je krivnju sto je jos uvijek bio ziv. Smrt ga je zaobisla i makar u invalidskim kolicima bez obje noge jos uvijek je bio ziv. Njegovi prijatelji bili su mrtvi. Dvojica su se vodila kao nestala. U nekim trenutcima nije se mogao odluciti sto je bolje, zivjeti kao da si mrtav ili umrijeti da bi poceo zivjeti. Ponoc je odavno prosla. Jos jedan rodjendan nakalemio se na godine zivota.

Spretnim zaokretom izbjegnu uvijek isprijecenu opasnost da kolicima ne zapne za istureni ugao na putu do spavace sobe. Svaki put kad bi uspio pobijediti tu izbocinu osjecao se na trenutak sretan. Leze u krevet i zaklopi oci. Nadao se da ce mu ova rodjendanska noc donijeti iole miran san. To je sve sto je jos zelio u zivotu.
Miran san.

Hitovi: 3630