Banjolučka proljeća

Kategorija: Edita Topić Kreirano: Nedjelja, 03 Srpanj 2005 Napisao/la Edita Topić

Proljetne šetnje Gospodskom Proljeca su u mome gradu bila tako rascvjetana da se od mirisa cvijeca i "behara" uistinu moglo opiti. Prvim visibabama, ljubicicama i djurdjevcima prethodile su svima dobro znane "mace".Livade bi zazelenjele, potoci zazuborili a snijeg koji bi se otapao slijevao se zajedno sa banjaluckim kisama u potoke i vrutke dok naposlijetku sam Vrbas, gospodar voda , ne bi zaromorio , zagrmio i zazelenio u svoj svojoj snazi i to bi uistinu bio znak da se priroda budi iz svog zimskog sna.
Vrijeme oko Uskrsa bi bilo uistinu svecano i saroliko. Kuda god bi okrenuo okom docekalo bi te zelenilo.Baste su bile prepune tulipana, narcisa i zumbula. Cak se u nasim selima zadrzao i prastari obicaj "ljubicanja" na cvjetnu nedjelju. Naime, obicno bi domacica ustajala prva u rano jutro te bi u zdjelu napunjenu vodom stavljala natrgane latice "behara" ljubicice ili kojeg drugog proljetnog cvata. Kada bi se i ostali ukucani probudili slijedilo bi tzv. ljubicanje. Svi bi se umivali cvjetnom vodom vjerujuci da ce ih ta voda odrzati cijelu godinu mladolikim i lijepog tena.

A onda bi uslijedio 1.svibnja. Slavio se praznik rada. Umorni tezak, radnicka klasa ali i ljudi odani stovanju sv. Josipa Radnika proslavljali su ovaj dan odlascima u prirodu, na izlete i provodili dan u svecanom besposlicarenju. Svi drugi praznici bivseg sistema niti su utjecali na mene , niti su mi ostali u nekakvom osobitijem sjecanju osim toga prvomajskog praznika.
Jos mokre ulice od dugotrajnog pranja "Gradske cistoce" odisale su posebnim blagdanskim ugodjajem a raskosne krosnje stabala savijala su se poput oluka nad njom te bi se najedanput zacula truba , svecanog zvuka - truba budilica i zacas bi gradski orkestar krenuo u svecanu prvomajsku paradu. Ljudi su bili opusteni, nekakvo praznicko raspolozenje uvuklo se u nase ulice pa kao da je oduvijek tu i bilo zajedno sa proljecem.

{mosimage} U proljece bi zapocinjali i vrtlarski radovi. Baste su bile ispunjene proporcionalno rasporedjenim "gredicama" a stabla sljiva ili kojeg drugog voca bijelila su se od svjezeg vapna kojeg su domacini premazivali i tako branili od stetocina. Poneko dvoriste je imalo grmove "zivica" grmove zimzelenog raslinja , gdje-gdje bi se nasla dzanarika sljiva, a ne bi bilo cudno ni kada bi koja lipa pravila svojom mirisnom krosnjom hladovinu nekim dvoristima. Moj je otac jednom donio odnekuda mladicu breze . Breza se razlasla u novoj sredini i ubrzo postala sinonim za nasu kucu. Postala je znakom raspoznavanja naseg domacinstva. Nekako, na dnu dvorista gdje se malo tko zadrzavao, mirno je stajala, graciozna, tiha, stara dama koja se zvala "zalosna vrba." Zasto je bila zalosna , ne znam, znam samo da bi mama, posebno u proljece, kad bi sve vrvjelo od zivotnih sokova prirode , napomenula onako uzgred, da pouzdano zna - imati zalosnu vrbu u dvoristu - znak je tuge i nesrece. Tome drvetu mjesto je na groblju a zatim bi uputila prijekoran pogled tati koji bi onako u nedoumici ovlas odmahnuo rukom, pa brzo skrenuo temu razgovora na nesto drugo.
A u mojim djecijim ocima izgledalo bi kao da se stara, ugladjena gospodja veoma uvrijedila na maminu opasku , pa kao da je jos vise pognula svoju glavu prema zemlji pustajuci svoje raskosne grane kao zamrsenu kosu da slobodno padaju dodirujuci svojim vrskovima ovlas tek zazelenjelu proljetnu travu. Zalosna vrba je docekala rat u mome gradu. Mirno je ostala stajati i kada su neki drugi ljudi postali njeni novi vlasnici. Ne znam da li i sada stoji u dnu naseg bivseg dvorista. Ili je i nju vjesnicu zle srece, nesretna sudbina sasjekla u korijenu ?!

U proljece bi u nesem kraju zapocinjao i blagoslov polja. sto bi znacilo , posjeta grobljima u obliznjim mjestima.Tako sam i ja odlazila na Crkvene, Suvaje ili Trapiste. Cini mi se da su i ta groblja u proljece bila nekako drugacija. Najvise se sjecam odlazaka na groblje "Suvaje" gdje bi stoljetna hrastova stabla "isla nebu pod oblake" i na tome groblju uvijek je bilo vlazno i hladno. Dobro se sjecam one zute zemlje "ilovace" na grobljanskom putu. Ta ljepljiva, klizava zemlja kao da je bila predznak konacnoj postaji naseg pohoda - groblju "Suvaje". Svaki put kad bi se zaorilo "od kuge, glada i rata".. ja bi se stresla na samu pomisao znacenja tih rijeci .
Velike kamene ploce su se mogle razlikovati po umjetnickoj vrijednosti klesara, neke su bile od mramora, neke malo jednostavnije a neki grobovi su bili obiljezeni samo drvetom kriza.Meni je bilo interesantnije pronalaziti sto starije, rukom klesane spomenike i iscitavati godine uklesane na tim plocama. Iz svakog broja i godine mogla se iscitavati duga povijest jednog naroda koji je tu obitavao i naseljavao te krajeve a svoje pretke sahranjivao na ovome groblju.
Ako je proljece ponekad i zavirivalo na ovo groblje bilo je to nekakvo mracno i hladno proljece, sa crnim velom krosanja velikih stabala koja su se nadovezivala sve do obronaka obliznjih brda.Ali i to neobicno proljece toga groblja okupljalo je nas rodbinu i obitelji nasih pokoojnika tocno u najljepsem proljetnom mjesecu, u mjesecu svibnju svake godine u isto vrijeme.

Banjalucka proljeca su imala i jednu specificnost vezana za socijalni tip zivota nasih ljudi.
A to je bila setnja. Setnje su pocinjale u proljece. Setali su penzioneri - da razgibaju stare kosti , setali su oni nesto mladji - bracni parovi ( supruge bi se obavezno oslanjale na ruku muzu ili ga drzale pod ruku) pa bi uskladjenim korakom setali i udisali proljetni miris Banjaluckih naselja. Setali su i oni zaljubljeni. U setnjama su se i dogadjale prve ljubavi. Drzanjem za ruke, otmjenim zagrljajem setajuci tako mladost je zivjela proljece.
Sjecam se i da je moja baka u Dragocaju setala . S krunicom u ruci laganim korakom po lukama baka je molila a i ja za njom ponavljala Sv. Marije naokolo trckarajuci i beruci maslacke. Baka me je setajuci ucila vrijednostima majcine dusice, zalfije, kunice, kadulje i svih drugih ljekovitih biljki koje danas moderan covjek gazi i neprimjecuje a bake se polako moderniziraju pa kao da i one sto od godina , sto od slabog vida vise ni ne objasnjavaju unucadima sve ono sto se nalazi tu oko nas samo se treba sagnuti i ubrati.
Baka i ja smo znale prosetati "pridvecer" ali i s namjerom da uberemo to jest izvrtimo "zelje" - posebnu travku kiselkastog okusa - veoma slicnu spinatu koja je najvise rasla bas na spomenutim njivama.

Tako su setnje u mome kraju imale pored socijalnog ucinka i onaj drugi "u zdravom tijelu - zdrav duh." U banjaluckim setnjama nije bilo zurbe, stresa ili nerviranja.Setnjom se udisao friski zrak, razmjenjivao ugodan razgovor sa susetacem ili pak setalo se koji put i da bi bio vidjen, tj. ako su u pitanju bile nove proljetne cipele ili novi stil odijevanja - setnja je bila najefikasniji nacin da se to i pokaze.

Proljece je ostalo u mome sjecanju na moj grad razigrano, veselo, svecano i lijepo. Moj rodni kraj ostao je u mome srcu u proljece rascvjetan, raspjevan i namirisan onim samo njemu svojstvenim mirisom koji smo valjda i nesvjesno zauvijek ponijeli sa sobom u nasim dusama. Zato se valjda i tesko navikavamo na ove razne skupe mirise tudjine. Nedostaje im valjda ono nase banjalucko proljece.

Hitovi: 9916