Vrijeme Korizme

Kategorija: Edita Topić Kreirano: Srijeda, 14 Ožujak 2007 Napisao/la Edita Topić

U vremenu korizme svaki vjernik ili onaj koji se tako osjeca trebao bi napraviti jedan mali test svoje savjetsti, sebe, staviti na vagu svoje loše i dobre odluke, htjenja, želje, razmišljanja, djela i prosudivanja o sebi samima ali i o drugima koje cesto uzimamo u usta, razotrivajuci slabosti i nedostatke drugih da bi u isto vrijeme zavaravali sebe i svoju savjest smatrajuci se boljima, savršenijima ili cak idealnijima od onog drugog tik do nas, kojeg susrecemo na svom životnom putu.
Ima u sakramentu ispovijedi neceg magicnog što me svaki put oplemeni, osnaži a vjerujem i vas koji pristupate ovom sakramentu u kome je dovoljno jednom, samo jednom priznati sam sebi i Bogu da si pogriješio i to je sasvim dovoljno za nastaviti dalje u svom životu bez dalje grižnje savjesti i življenju iz dana u dan s pocinjenim grijehom. Savjest može biti uspavana, uljuljkana, pritajena no jedno je sigurno. Kad tad savjest ce se probuditi. Korizmeno vrijeme idealno je vrijeme za ispit svoje savjesti. Živimo u vremenu zagadenosti zvukovima, sa svih strana okružuju nas mobiteli, glazba, buka i vreva gradskih ulica, nervoza i nestrpljenje, bucni tonovi i u tom svemu postajemo pomalo izgubljeni, vrlo cesto nesvjesni da smo potrebni mira, tišine, samoce, ovdje ne mislim na samocu kao pojam življenja vec samocu u kojoj možemo susresti Boga. Samoca ne mora nužno biti determinirana kao prostor u kome nema nikoga osim nas samih, samocu možemo definirati i sabranom molitvom ili razgovor s Bogom kroz razne oblike molitvenih susreta od kojih je meni osobno najdraža pobožnost Puta Kriza. Misterij Muke Kristove najpomnije se ocituje u ovoj korizmenoj pobožnosti koju vjernici prakticiraju od davnina.

Sav smisao covjekovog života stoji u križu. Križem na krštenju postajemo djeca Božija, križem se završava život na zemlji, kroz život svaki od nas nosi teret svog sopstvenog križa koji je cesto puta u našim ljudskim ocima pretežak, prevelik i neizdrživ. U svakom od nas stoji neka vrsta uvježbane tehnike kako nositi svoj vlastiti križ. Neki su vec dobro istrenirani pa primjenjuju tehniku trpljenja, iz dana u dan noseci svoj križ tiho, mirno, bez puno razmišljanja zašto sam baš ja taj koji mora ponijeti ovaj ili onaj teret kao svoj križ, drugi ce opet na svom životnom križnom putu tražiti pomoc nekog šimuna Cirenca jer sam nije kadar iznijeti svoj križ do kraja. Neki opet drugi taj ce križ pokušati prebaciti na necija tudja ledja nesvjesni da time biraju lakšu, manje trnovitu stazu na svome životnom putu stalno kukajuci i žaleci se na ovozemaljske tegobe nesvjesni da ih imaju i drugi oko nas jer po križu smo postali i u križu bi trebali pronaci kako smisao tako i sredstvo po kojem cemo uspješno doci do kraja našeg križnog puta na kraju našeg života. Postoje i oni koji ce svoje breme križa ponijeti bez puno prigovaranja i samosažaljenja i još ce na svom križnom putu zastati na nekoj postaji i pomoci onom do sebe da ponese dio i teret njegovog križa. U takvim ljudima susrecemo Krista. To su naši prijatelji, ljudi od krvi i mesa kao i mi sami s velikim raširenim rukama spremnim da budu tu za nas i uz nas.

Kažu da košulja i hlace mrtvaca nemaju džepove. Zato jer sa sobom nece ponijeti ništa na drugi svijet osim svojih djela. U ovom svijetu u kome živimo materijalne vrijednosti uzdignute su na visoki stupanj ljudskih potreba i ocekivanja. Ljudi se vrlo cesto guše u brizi za stjecanje ovozemljskih dobara . Prestiž, ugled u društvu, bogatstva izražena u novcu ili kapitalu mjera je kojom se mjeri onaj do nas dok se ljudskosti, poštenju, skromnosti i jednostavnosti ne pridaje onaj potrebni znacaj po kojem bi se trebali ravnati i po kojem bi trebali živjeti. U vremenu korizme trebalo bi razmišljati više o ovim spomenutim stvarima no optereceni našom svakodnevnicom padamo pod teretom nekog lažnog križa koji nas guši i pritišce nesvjesni da onaj križ koji nam je Bog dodijelio u našim životima jest jedini pravi križ u kojem i po kojem jedino možemo pronaci mir i spasenje.

U najtragicnijem danu ljudske povijesti , u danu Velikog Petka u obredima ljubljenja križa i spominjanju Muke Kristove dobro se zapitati koliko ja svojim životom doprinosim toj muci ili koliko noseci strpljivo svoj križ pomažem Kristu u njegovoj presvetoj muci. Veliki Petak jedini je dan u godini kad se ne mole mise. U tome danu sam Bog svojom mukom i smrti na križu ustanovio je misu po kojoj je citavi ljudski rod oslobodio tame smrti i dao svojom presvetom Mukom covjecanstvu nadu u spasenje u život poslije smrti. Koliko je svaki od nas blizu toj nadi stvar je svakog od nas pojedinacno. Korizma je upravo vrijeme kad u tišini sami sa svojim Bogom možemo o tome razmišljati.

Hitovi: 4264