Kruh naš svagdašnji

Kategorija: Ivan B. Kreirano: Srijeda, 09 Kolovoz 2006 Napisao/la Ivan B.

Kruh naših starihŽive?i tamo što se zove zapad pokatkad radim nešto što u svojoj mladosti nikad nisam ?inio. Vjerujem da se nešto sli?no dešava i vama drugima. O ?emu se radi? Pa evo o ?emu. Ponekad moram baciti kruh u kantu za sme?e. Jednostavno ne pojedem ga na vrijeme pa se stvrdne ili ?ak i poplijesni i nema mi druge nego ga baciti. Nekad davno žive?i na selu višak kruha, ako se o višku kruha može i govoriti, završavao je na trpezi doma?ih životinja koje smo svi imali. Oni koji su živjeli u gradu višak tog kruha su obavezno skupljali i odnosili rodbini na selu. Zauzvrat se za vrijeme onih naših ?uvenih svinjokolja znala dobiti pokoja mesna kobasica.
No, ovdje gdje živimo niti imamo doma?ih životinja niti ro?aka na selu kojima bi odnijeli taj naš višak kruha. Bacati kruh u našem narodu se oduvijek smatralo SVETOGR?EM. Kruh naš svagdašnji, sinonim za zemaljski opstanak, zasluživao je s pravom uvaženo mjesto u svijesti našeg naroda. Ja kad bacim taj svoj višak kruha nesvjesno se pokušavam opravdati da ?e taj kruh završiti tamo odakle je i došao. U zemlji iz koje je i nikao. No ona nelagoda da ipak bacam kruh mene ne napušta niti ?e me ikad napustiti. Moja selja?ka duša ipak se nikad ne?e promijeniti. Plava selja?ka krv u meni još se nije razvodnila životom na ovom "božanstvenom" zapadu.

Vi koji imate mla?u djecu a živite negdje na tom zapadu napravite jedan mali test ako imate vremena i volje za to. Pitajte svoju djecu da li znaju otkud dolazi kruh, od ?ega se pravi, i još neka sli?na pitanja. Vidjet ?ete da ?e te dobiti vrlo zanimljive odgovore. Može se desiti i to da ako nisu ?uli u školi djeca jednostavno ne znaju od ?ega se pravi taj kruh kojeg svakodnevno jedu. Vi se onda malo potrudite pa im objasnite ono što se smatra da svi znaju ili što je još gore da i nije važno da se zna.

Ja ?u se ovom prilikom prisjetiti vremena kad sam kao dijete na selu svake godine u ovo vrijeme posmatrao kako se VRLA PšENICA BJELICA od koje se pravi taj naš KRUH SVAGDAšNJI. Pravio se kruh i od kukuruza i od je?ma i raži ali ovaj pšeni?ni je onaj što ja zovem KRUH NAš SVAGDAšNJI. Dakle. nekako s ljeta u uovo doba godine, pšenica po našim selima je bila zrela za vršidbu. Nisu se sijale neke velike plantaže nego osrednji komadi zemlje koje je svaki doma?in te godine namijenio za sijanje pšenice. Pšenica se kosila ru?nim kosilicama i uvijek u ranim jutarnjim satima dok je još bila mokra od rose. Tako je bila manja opasnost da se ospe iz klasa i nepovratno završi tamo odakle je i nikla. Onda bi se složila u snopove, pa snopove u kladnjeve gdje bi ?ekala slobodnu vršilicu da se OVRšE. A oni koji su upravljali i bili vlasnici tih vršilica bili su ljudi koje se itekako uvažavalo. Ja kao dijete sam s uživanjem posmatrao one pripreme kod neke ku?e kod koje se tog dana trebalo vrti žito. Konjskom zapregom bi se dovukla ta ?uvena vršilica, jedna ?udesna sprava ofarbana crvenom bojom na kojo je pisalo ZMAJ. To ZMAJ je valjda bila marka vršilice ali meni kad sam nau?io prva slova ono ZMAJ je bila samo potvrda da je to neka stvar iz mašte i bajki. Vršilicu bi pogonio neki motor koji je sa njom bio povezan dugim zmijolikim remenom, a koji je pravio strašnu buku. Majstori koji su upravljali svemu tome u tren bi to sve postavili i povezali i dali neki smisao i vršidba je mogla otpo?eti.

Napravio bi se lanac od ljudi i žena koji u opsluživali vršilicu od ubacivanja snoplja u utrobu vršilice pa do onog dijela gdje je u jutene vre?e iz utrobe vršilice izlazilo ?UDESNO ZRNJE od kojeg se pravi kruh naš svagdašnji. Na vrhu vršilice gdje se ubacivalo snoplje uvijek bi bili jedan snažniji muškarac i jedna agilnija žena koja je srpom rezala om?u oko snopa. Iz nekog razloga ta žena nikad nije bila neka neudata cura. Ne znam zašto. Oni koji su bili ispod vršilice ?esto bi znali praviti neke dvosmislene šale na ra?un onih dvoje gore. Nikad to nije bilo nešto zlobno. To je bila i prilika da se u to vrijeme vidi žena obu?ena u hla?e koja bi navukla muževljeve hla?e ako su bili sli?ne gra?e.

Doma?in kod kojeg se tog dana vrla pšenica obi?no ne bi ništa radio jer je bilo dovoljno ?lanova obitelji i susjeda koji su se brinuli o svemu. On bi samo promatrao da sve te?e u redu usput zadovoljno razmišljaju?i da ?e ove godine u njegovoj ku?i biti dovoljno kruha. Za ostalo ?e ve? biti nekako. Ja sam kao dijete sve to promatrao s uzbu?enjem i uvijek se pokušavao onako mali utrpati u sav taj proces vršidbe. Htio sam neku ulogu, neku malu dužnost, bilo šta što bi me uvrstilo u sav taj proces. No ipak nikad nisam dobio priliku za to jer sam bi mali. Da su ti ljudi samo znali koliko je meni bilo važno biti dio toga svega a ne samo nijemi promatra?. Ja ?u i umrijeti a nisam siguran ho?u li im oprostiti što mi nisu dopustili da budem dio tog svega. Oprostiti treba naravno ali ja bih volio vidjeti ono ne?ije kajanje zbog svega toga. Znam da je to sve malo smiješno jer zašto bi se netko kajao što balavom klincu nije dopustio da aktivno u?estvuje u vršidbi.

Evo ja se sad spremam da jedem. Imam i kruha dragi ?itatelji. Danas sam kupio onaj raženi. Ja ?u ga jesti s poštovanjem no ja bih ipak komad onog našeg doma?eg selja?kog kruha od one naše PšENICE BJELICE ovršene u vršilici ZMAJ. Tog kruha ja ipak više nikad ne?u jesti jer vrijeme u kojem se pravio davno je za nama. No sje?anje na sve to ostat ?e u meni do kraja ovih zemaljskih dana i nikad ne?e umrijeti.

Hitovi: 6622