Vatromet u Sidney

čini mi se ipak jako loša kopija, jer pravu munju neće nikad nitko moći oponašati. E onda idu farbe, mislim od tog bljeskanja. Ide najviše crvena, pa zelena, pa opet crvena, pa zelena, pa malo bjelkasta pa opet salva crvene, pa crvena opet, CRVENO CRVENO, ZELENO, BIJELO ZELENO, CRVENO,,, BUM BUM BUM BUM, CRVENO, ZELENO, BUM, BIJELO, CRVENO, BUM, BUM, ZELENO, BIJELO, aha evo opet CRVENO, pa ZELENO, bum, bum,,,. Onda se s mosta slijeva u rijeku bijelo, kao neka para kad se otkuvavaju stari prljavi priglavci koje su nekad ljudi nosili po vani cijelo ljeto tamo kod nas. I nakon tih BUM BUMOova i ZELENOG i CRVENOG i još svakakvog sve se primiri i to je to. I svaki normalan čovjek se upita, A šTA SAD? Mislim, dobro, kaj da se dela sad? Jer to ipak sve izgleda kao neka uvertira, u nešto puno važnije jer ovo sve bi bilo kao najava nečega.

No, nakon toga se ništa ne dešava. Nakon toga ljudi se okrenu i krenu svojim kućama, mislim na onih milijun budala koji su došli da to izbliza gledaju, a ostali koji su to vidjeli na TV s dosadom se okrenu i potraže bocu dopola popijenog piva, ili vina, i nakon par minuta nitko se ne sjeća tog vatrometa. Kao da ga nije ni bilo. Onolika buka, onoliko farbe i drame a nakon par minuta JEDNO VELIKO NIšTA.

Zapravo najveća magija tog vatrometa i jeste to što se zaboravi iste sekunde kad se završi. Magija bez magije. Za nekog psihologa ili sociologa bilo bi zanimljivo objasniti zašto i kako to da mi za neko slavlje, ako je to uopće slavlje, trebamo te kopije munja i grmljavine. Zar je ljudski rod na te grane spao. Zamislite da je u tom trenutku tu negdje u neko drvo opalila jedna prava munja i odvalila granu koja je nekome veseljaku pala malo po tintari! Pa onda zamislite malo krvi s te iste tintare, pomiješane s pivom, ili vinom, i onda zamislite ustrašene oči gledalaca, uplašenih i užasnutih tim prizorom, i naravno sretnih što njihova tintara ne krvari!

Koliko bi tu bilo dramatike za pamćenje? Neki, s manje uzbudljivim životom tu bi sliku nosili u sebi do kraja života. Ovako, sav onaj imbecilni vatromet bit će zaboravljen kao lanjski snijeg. A zna se šta se zaboravlja. Zaboravlja se sve ono što ne nosi u sebi ništa, ni energiju, ni dramu, ni emocije niti išta za šta bi se netko mogao uhvatiti i zadržati za sjećanje. Ja se naprimjer sjećam prije desetak dana doživljaja u mom kupatilu. Zapravo na mojoj WC školjki. Sjećam se da sam prethodno popio dva piva i onda sam vršio veliku nuždu. Vi gadljiviji nemojte dalje čitati. Dakle, velika nužda i hrpa izmeta, veliko braun i vrućo i ja sam bio ponosan na samog sebe. Hej, jesam ovo dobro napravio, ja sam zdrav i nešto sam uradio sasvim prirodno i sve je izgledalo magično, sva ona hrpetina koja se puši. Ja samjoš uvijek živ! I onda malo tuge kad sam povukao vodu i u hipu sva ona magija je nestala, ali je ostalo sjećanje više nego na onaj vatromet u Sydney.

Sjećam se recimo od prije par tjedana nogu jedne uličarke, hej koje noge čovječe. Magic... prava magija. Sto puta više dramatike u koljenima jedne uličarke nego u deset vatrometa. Sjećam se ja i normalnih stvari, da ne pomisli netko da sam manijak.

Sjećam se recimo trešanja iz našeg sela. Sve su bile tuđe ali na svaku sam se kao dijete popeo i osjećam ih kao da su mi neki rod. Jedino im neznam osobna imena, ali to nije ni važno. Zovem ih trešnje i šta će im neka glupa imena, kao trešnja Mara, trešnja Jela ili trešnja te i te pokojne bake, bilo koje. Sjećam se i brda iz našeg kraja i sunca kad je izvirivalo ili zalazilo iza njih. Sjećam se i prašine puta prije nego je asfaltiran. Više magije u mojoj glavi ima prašina s tog puta nego 1000 vatrometa.

Kažu da je taj vatromet koštao 600 000 $. Solidna parica. Ajd da vas sada malo gnjavim mojim moraliziranjem. šta bi se recimo moglo uraditi s tih 600 000? Zamislite onu gladnu djecu u Africi! Zamislite da im kupite malo pristojne hrane i da ih dobro nahranite nekim stvarima za koje oni nikad nisu ni čuli ni vidjeli! Zamislite onda njihove oči kad se onako fino zasite! Koliko bi tu bilo magije? Magija u očima djece koja su se po prvi puta u životu pristojno najela? Neću dalje o tome. Pustimo tu djecu na miru sa svojim licemjerjem.

Pada mi na pamet: kako bi za Novu Godinu izgledao jedan svjetski vatromet? Mislim da se cijeli svijet izmreži s onim vatromet raketa pa da se odjednom sve upale i krenu BUMOVATI u crveno i zeleno i bijelo, i onda nam nestane kisika pa se zbog toga moramo svi preseliti na mjesec. Pa onda na mjesecu, kad se malo udomaćimo, napravimo opet jedan mega vatromet i sve po istom scenariju. Naravno, nakon Mjeseca išli bi na Mars ili Veneru. Velik je Svemir i uzelo bi vremena dok mi to sve obiđemo i izvatrometamo ali ipak i on ima svoj limit i kraj i jednom bi ipak morali prestati s tim. Ali mi kakvi jesmo ne bi prestali sve do zadnjeg planeta a onda bi možda konačno shvatili da sve ima kraj. Sve osim naše gluposti.