Južnja?ka utjeha

Kategorija: Ivan B. Kreirano: Petak, 02 Ožujak 2007 Napisao/la Ivan B.

Došao je napokon i taj dan. Nakon 15 godina izbivanja iz rodnog kraja do?e vrijeme da posjetim mjesto gdje sam proveo ve?inu svoga života, mjesto gdje sam prohodao, krenuo u školu, prvi puta se potukao, prvi puta ukrao tu?u stvar, prvi puta se napio, mjesto za koje ja još uvijek mislim da imam uraditi nešto što nisam uradio, neka vrsta nedovršenog posla. Neki bi rekli mjesto nedosanjanog sna, no ja taj pojam baš i ne razumijem. Bilo šta da je na stvari ja eto do?ekah da podmazan svim mastima zapadnja?ke civilizacije nakon puno godina posjetim svoje selo, da ga vidim, da ono vidi mene, da napokon riješim ima li tu za mene ikakvog nedovršenog posla ili nekog nedosanjanog sna.
Elem, prije dalekog puta kao svaki dobroorganizirani zapadnjak obavio sam sve potrebne radnje da se moje kratkotrajno izbivanje što manje osjeti u novoj domovini. Na poslu sam sredio slobodne dane, pobrinuo se tko ?e nadgledati moj skromni ali mukom zara?en krov nad glavom. Kod najpovoljnijeg agenta sam rezervirao kartu za avion, naravno onu ekonomske klase, kupio novi sat da se ne sramotim kod poznanika i prijatelja, obukao novu garderobu specijalno kupljenu za ovu priliku i predstava je napokon mogla po?eti.

Prije samog leta ispušio sam hrpu cigareta i dovoljno snabdjeven nikotinskim vitaminima ušao u avion. Našao sam svoje mjesto pored neke debele i uspuhane žene i sjeo sam. O?ekivao sam da ?u osje?ati neko uzbu?enja zbog svega ovoga ali bilo kakvo uzbu?enje je potpuno izostalo. Bio sam potpuno hladan i ?ak mi je bilo dosadno. Umjesto da u glavi prebirem po svojoj prošlosti i ve? u avionu se pripremam za susret sa rodnim krajem ja sam mislio o tome šta sad ovog momenta rade moji frendovi na poslu, jesu li u strci kao i obi?no, da li im nedostajem i sli?no. Nakon kratkog vremena kad su se svi putnici ukrcali na prednjem dijelu aviona pojavile su se dvije prelijepe stjuardese i dale nam potrebne obavijesti o tome da se vežemo jer let po?inje. Nisu zaboravile da nam požele ugodan let re?enicom koju su vjerojatno nabubale na nekom kursu za stjuardese i koju su ponovile milion puta. No, meni se ta re?enica ipak svidjela. Avion se brzo popeo na odre?enu visinu. mi smo se odvezali a stjuardese su se rastr?ale sa uzduž sjedišta s poslužavnikom za hranu i pi?e. Bilo nas je malo u avionu i ja se izdvojih od one debele žene dovoljno daleko da me prilikom leta ne zamara svojom pri?om. Nikad nisam volio pri?ati sa nepoznatim ljudima prilikom putovanja. Nisu me zanimali i nisam želio slušati njihove uvijek uljepšane pri?e, nisam htio vidjeti slike njihovih unuka, muževa, žena i dr. koje su nekim ?udom uvijek nosili u debelim nov?anicima i koje su ti uvijek drsko i bezobrazno turali pod nos kao neki trofej. Ja još uvijek nisam razmišljao o svom rodnom kraju iako sam nekako osje?ao da bi to sada bila sasvim normalna stvar. No meni te misli ipak nisu bile u glavi. Gledao sam jednu od onih lijepih stjuardesa i cijelo vrijeme razmišljao da li je mogu?e napastovati stjuardesu u avionu a da to nitko ne primijeti. Izgledalo je gotovo nemogu?e. U me?uvremenu pojeo sam neukusni avionski ru?ak, popio neki sok i ?ak uspio zaspati. Spavao sam dugo dugo povremeno se bude?i da bih otišao do toileta i ponovno padao u neki san bez snova iz kojeg sam se budio sve umorniji i nekako potrošen i iscrpljen. Lijepa stjuardesa se povremeno prošetala duž sjedišta provjeravaju?i jeli cijelo stado na broju i da koja ovca nije nedajbože negdje odlutala. Ja bih napola otvorenim o?ima ispratio njeno uvijanje u hodu i ponovno padao u svoj avionski san. I trajao je taj let toliko dugo da sam skoro poželio što sam uop?e i krenuo na njega. Ostali putnici su u me?uvremenu dok sam ja spavao sklopili nova prijateljstva koja ?e se raspasti istog trena kad se otvore vrata aviona. Ja sam ostao potpuno neprimije?en. I napokon nakon valjda sto godina spiker u avionu najavi da smo stigli na cilj. Kona?no, mislio sam ja. Brzo sam obavio sve formalnosti potpuno nesvjestan ?injenica da sam nogom zakora?io na zemlju koju sam davno napustio. Na samom izlazu tiskalo se dosta ljudi ?ekaju?i nekog svoga i svi su se sa nekim zagrlili i izljubili i ?ak i neku suzu pustili. Svi osim mene. Mene nije nitko do?ekao. Nije niti mogao jer nikoga nisam niti obavijestio da dolazim. Htio sam do?i bez neke pompe, da imam vremena sam za sebe, da prvo obi?em svoj rodni kraj pa tek onda da obavijestim rodbinu i prijatelje da sam tu. Iz nekog razloga nikad nisam niti volio neke do?eke niti ispra?aje. Kad sam izašao pred zgradu ćrodroma podigao sam glavu i zagledao se visoko u nebo prema suncu. Sunce je bilo okruglo i žuto i bilo je ono isto sunce koje sam svaki dan gledao u novoj domovini. Nisam se zamarao nekim dubokim emotivnim razmišljanjima ve? sam se kao svaki prakti?ni zapadnjak brzo pobrinuo za prijevoz od ćrodroma do svog starog kraja. Imao sam sre?e i ubrzo sam se našao u autobusu koji je vozio do mog rodnog grada i sela u kojem sam proveo dobar dio života. Udobno zavaljen i relativno dobro raspoložen kroz prozor autobusa promatrao sam krajolike kroz koje smo prolazili.

Gledao sam u stabla drve?a i po prvi puta nakon slijetanja dobio osje?aj da je to ta neka moja zemlja. Uvijek sam imao neku tajnu i neobjašnjivu vezu s drve?em. I trava, da, i trava, bila je nekako zelenija i življa od one u mojoj novoj domovini. Nakon par sati vožnje u autobusu stigli smo nadomak grada u kojem sam se rodio i za koji me još vežu još samo uspomene. Brzo sam po?eo prepoznavati poznate obrise ku?a, zgrada i cesta i u tom trenutku osjetih ono uzbu?enje koje valjda ima svatko tko se nakon puno vremena vra?a u mjesto koje mu je nekad zna?ilo jako puno.

Voza?a autobusa sam uz malu napojnicu zamolio da mi stane na mjestu prije samog grada odakle je po?injalo moje selo. Izišao sam i odmah se uputio do prvog caffea u kom sam nekad proveo puno besmislenih sati u mladosti. Dakle to je to. Ja sam tu. Nakon puno godina eto stigao sam na domak rodnom selu. Prvo sam htio popiti nešto u caffeu, malo srediti misli, spremiti se za susret sa rodnim selom. Htio sam i?i pješice. Nije bilo šanse da uzmem neko prevozno sredstvo. Htio sam polako nogu pred nogu da se prošetam uzduž sela, da se zagledam u svaku ku?u, u svaku krivinu na putu u svako stablo. Ušao sam u caffe u kom sam odmah prepoznao enterijer ali par gostiju unutra i konobarica bili su potpuni stranci.

" Južnja?ku utjehu molim" naru?io sam od mlade i dosta iznena?ene konobarice.
Vjerojatno se ta vrsta viskija i nije baš ?esto naru?ivala u ovom caffeu. Kad se mlada i zgodna konobarica vratila s ?ašom crvenkaste teku?ine rekao sam da odmah donese još jednu. Ova se malo iznena?eno i bez rije?i okrenula i ubrzo se vratila s još jednom ?ašom. Ja sam u me?uvremenu iskapio onu prvu i lagano je odgurnuo od sebe. Prijalo mi je.
" Vi niste odavde" upita mlada konobarica?
Malo me iznenadila pitanjem i ja se na trenutak zamislih jesam li ja odavde i ako nisam otkud sam. " Nisam odavde" rekoh.
" A otkud ste ako se smije znati" upita nasmijana konobarica.
Nisam znao šta da kažem.
" Ja sam iz Prijedora" rekoh nakon male stanke.
" Svi?a li vam se naš grad "
" Da " rekoh ja.
Onda se mlada konobarica otputi dalje a ja se posvetih Južnja?koj Utjehi i svojim mislima. Bio sam nekako napet i tek nakon ispijenih par ?ašica malo sam se sredio. Mislim da me i mlada konobarica svojim pitanjima izbacila iz nekog takta iako to samom sebi nisam htio priznati. Kad se se osjetio dovoljno spreman ustao sam, prišao šanku i platio pi?e. Ostavio sam i napojnicu i okrenuo se prema izlaznim vratima.
" Hvala i navratite opet " re?e mlada konobarica.
Uz smiješak ja odgovorih da ?u svakako opet navratiti.
Sporim korakom uputio sam se prema po?etku puta gdje je po?injalo moje selo koje nisam vidio jako jako dugo. Kad se otvorio vidik na sam po?etak sela koje izgleda više i nije bilo selo ve? nešto drugo doživio sam pravi šok. Na mjestu na kojem nekad nije bilo ni jedne ku?e sad su stajale stiješnjene jedna uz druge desetine a meni se od nekog uzbu?enja ?inilo stotine ii stotine novih i ogromnih ku?erina. Stajale su poput nekih jezivih spomenika i remetile neki poredak i mir koji sam o?ekivao. ?inile su se gorde i ohole i nekako neprijateljske. Od šoka sam doslovce zastao i trebalo mi je par minuta da se pokrenem naprijed. Uvjeravao sam samog sebe da su to samo obi?ne ku?e i da nikako ne mogu biti neprijateljski raspoložene prema meni. Vidjelo se vrlo malo ljudi na cesti iako se po broju ku?a moglo o?ekivati da ih je znatno više na vidiku. širom otvorenih o?iju išao sam naprijed i oprezno se osvrtao lijevo i desno kao netko tko svakog trenutka o?ekuje da ?e ga napasti s le?a. Ve? sam duboko zašao me?u sve te ku?e i što sam više odmicao naprijed one su postajale sve više i više neprijateljski raspoložene. Uvjeravao sam sam sebe da je to sve moja fantazija izazvana tko zna ?ime, da li uzbu?enjem nakon dugih godina izbivanja ili onom popijenom Južnja?kom Utjehom. U me?uvremenu pojavili su se na vidiku i prvi ljudi koji su se negdje žurili i koji su me samo na tren zagledali, premjerili i otputili se dalje. Izgledali su kao svi normalni ljudi, imali su ruke, noge, glave, le?a ali opet ipak nekao druga?iji i podjednako raspoloženi kao i one ku?e. Išao sam prili?no dugo ali još se nije nazirao kraj svim tim novim ku?ama. Skoro da sam ih mogao osjetiti kako dišu i kako keze zube na mene. Od visoko podignutih prozora ?inilo mi se kao da su neke razgora?ene o?i a garažna vrata pretvarala su se u jeziva ogromna usta koja su se kezila. U jednom trenutku mi se u?ini kako jedna od onih najružnijih ku?a mrmolji i govori. Izgleda da se obra?ala meni. Imala je težak potmuli glas i pitala me šta radim tu i da se gubim odavde jer ja tu ne pripadam. Ubrzao sam korak i odmicao dalje od ku?e koja govori ali ubrzo sam stizao do drugih koje su isto tako govorile i kezile se i vrištale na mene.

Sad su ve? gotovo sve po?ele govoriti kao u nekom neuvježbanom grotesknom zboru. Bile su pune netrpeljivosti što sam narušio neki njihov mir i što sam se uop?e pojavio tu. " Zašto si došao tu, šta tražiš. gubi se odavde " režalo je iz desetine grla na mene.
Ja nisam mogao pustiti ni glasa. Brzo sam hodao uplašen da me neka od tih grotesknih ku?a ne proguta. " Isuse, Majko Božja " jeli ovo mogu?e?
Pa ja sam samo došao da vidim selo u kojem sam se rodio pokušavao sam se opravdati ne znam ni ja kome.
" Jesam li ja lud, šta se ovo doga?a " mislio sam uplašeno.
Sebe sam oduvijek smatrao potpuno normalnim, imao sam posao, vodio sam normaaln život i radio uglavnom sve ono što rade i drugi ljudi. No padalo mi je na um da nijedan lu?ak ne misli za sebe da nije normalan. Bilo kako bilo, ku?e su se i dalje kezile na mene, ja sam ubrzano hodao sve dok nisam izbio u jedan kraj gdje tih novih ku?a nije bilo. ?im sam ostavio iza sebe te neprijateljske ku?e sve se malo smirilo i ja ubrzo ugleda nekoliko starih i meni dobro poznatih ku?a koje su tu stajale iz vremena dok je moje selo još bilo moje. Osjetio sam neko blago smirenje i ubrzo sam se približio prvoj staroj meni tako dobro poznatoj ku?i.
" Vidi šta su nam uradili " tužnim glasom progovori stara ku?a.
" Pomozi nam " govorila je jedna druga isto tako stara i mala ku?a."
" Tko vam je to uradio, šta vam je uradio " malo manje uplašen ali i dalje silno iznena?en odgovorio sam.
" ONI, oni su nam to uradili, pomozi nam " tužno su cvilile stare ku?e.
" Ostavite me na miru " iznervirano sam odgovarao.
" Ja sam samo došao u posjetu ovdje. Ja vam ne mogu pomo?i, ostavite me na miru "
Ubrzao sam korak i odmakao se dalje od starih ku?a koje su i dalje tužno cvilile.
Bio je relativno topao dan i j a skidoh sa sebe košulju i stavih je pod ruku. Obrisao sam znoj s ?ela i nastavio dalje u pravcu gdje je bila ku?a koja je nekad bila moja. Usput sam vidio još novih ku?a koje su natmureno i ko?operno stajale i govorile mi da produžim dalje jer ovdje nema ništa za mene. Više nisam obra?ao pažnju na njih niti na ono što su govorile. Htio sam još samo da posjetim svoju nekadašnju ku?u i da se što prije izgubim odavde. Nakon desetak minuta približio sam se dijelu sela koje sam tako dobro poznavao i koje sam zvao moj šor. Brzo sam prepoznao drve?e vo?ki na koje sam se nekada kao dijete penjao i koje je još uvijek stajalo na istom mjestu kao i puno godina ranije. Malo sam odahnuo jer mi se ?inilo da me to drve?e prepoznalo i da me do?ekalo kao starog dobrog prijatelja. Napokon, odahnuo sam, bar neki znak dobrodošlice. Uvijek sam volio drve?e i znao sam da me ono nikad ne?e iznevjeriti. Ve? sam bio gotovo na samom prilazu svojoj nekadašnjoj ku?i kad iznenada ?uh glas jedne stare trešnje od jednog susjeda koja mi se blago obrati:
" Ne idi dalje, vrati se, nema tu više ništa, ništa se više neda uraditi. Zaboravi, idi odavde, ne treba ti sve ovo. Nasloni samo jednom ruku na mene i idi. Idi i ne vra?aj se "
" Ne, ne, ne mogu sad oti?i. Ne sada kad sam ve? tu. Moram vidjeti svoju nekadašnju ku?u " umorno sam odgovorio staroj trešnji.
Trešnja nije više rekla ništa i ja se nakon par desetima metara na?oh pred svojom ku?om. Zastao sam i zagledao se u zidove i krov i okolno dvorište. Izgledalo je prili?no zapušteno i tko god da je sad tu živio nagrdio ju je ne?im što nisam mogao odgonetnuti. Moja stara ku?a me prepoznala u sekundi i tužnim glasom progovori:
" Vratio si se. Drago mi je što te vidim. Nije te dugo bilo, mislila sam da te više nikad ne?u vidjeti "
" Nisam mogao do?i ranije " gotovo izvinjavaju?i se odvratih.
" Život me odnio daleko, žao mi je. Ja te nisam zaboravio. Nisam ja kriv "
" Ne krivim te ja, ne ne boj se. Nasloni samo ruku na mene još jednom i onda idi i ne vra?aj se više. Tebe ovdje više nema, sve je druga?ije, ja sam sada tu?a "
" Ali, ja bih možda mogao... ... .. "
Tu sam malo zastao jer nisam znao šta bih ja to mogao.
" Ne možeš ti tu ništa više " umorno re?e moja nekadšnja ku?a i za?uta.
Više nije ništa govorila. Ja sam se malo odmakao i sjeo na travu. Osje?ao sam neki teški neobjašnjivi umor koji me nagnao da legnem. Ispružio sam se cijelom dužinom tijela i kroz poluotvorene o?i zagledao se u nebo. Nije se vidio ni jedan obla?ak. Pogledao sam u sunce i na trenutak mi se u?ini da je to neko lažno sunce i da nema nikakve veze sa onim suncem koje sam nekad gledao ovdje. Imalo je neku nezdravu žutu boju i budalasto je stajalo visoko gore i kao de se okretalo oko sebe. Gotovo sam bio siguran se vrtilo a onda najednom kao da je izgubilo nekakvu ravnotežu po?e se naglo sunovra?ivati prema zemlji. Ja sam to zapanjeno posmatrao ali nisam imao snage ni da mrdnem. Postajalo je sve ve?e i ve?e i sad je bilo gotovo sigurno da ?e se sunovratiti na zemlju. Padalo je pravo na mene. Ja se nisam i dalje mrdao i kao hipnotiziran o?ekivao sam trenutak kad ?e tresnuti na mene. Padalo je strahovito brzo, ja u jednom trenutku skupih snage da podignem jednu ruku da zaštitim lice, i kad je došao sam trenutak da me spljošti svojom težinom ja se .... ... ... ...

Ja se probudih. Probudio sam se i otvorio o?i. Trebalo mi je dugo vremena da do?em ksebi i da se uvjerim da je sve ovo bio sam jedan ružan san, i da nisam bio u posjetu svom selu niti svojoj ku?i i da se stotinama milja nalazim daleko od svega toga. Odgrnuo sam pokriva? sa sebe i ustao. Nasuo sam ?ašu vode i sjeo pored kreveta. Hladna te?nost me malo osvježila dok sam još uvijek prebirao u mislima moj skorašnji san. Zagledao sam se u onu ?ašu iz koje sam pio vode. Na ?aši je bila slika nekog djeteta koje se smijalo i jednom rukom držalo za neko malo razgranato drvo i ja se na trenutak osjetih puno puno bolje.

Hitovi: 6055