?varci i krvavice

Jedna prili?no jaka i bojim se re?i krvava rije?. Pa koga smo to mi klali s po?etkom zimskih dana kad se zemlja polako zamrzava i sprema na po?inak do sljede?eg prolje?a kad ?e se ponovo sav život probuditi i vrisnuti u tisu?e boja. Dakle, mi smo obi?no za taj neki 29. nov. koji je bio neki važan praznik bivše države sve to prigodno obilježavali nožem pod vrat našim dragim svinjama. Vi mla?i koji se toga ni?ega ne sje?ate nemojte pomisliti da smo to mi radili da proslavimo taj praznik. Neeeeeeeee, ne bi smo mi zbog tog praznika ni mrava zaklali. Radili smo to zbog nas samih jer se u našem kraju od davina cijelu godinu tove svinje koje bi smo pred zimu jednostavno pretvorili u ukusne ?akonije od mirisnih šunki, suhih rebara, sudžuka, krvavica i nešto manje cijenjenih ali uvijek zanimljivih ?varaka.

Pa kako je to sve išlo. Kako je moj otac bio lokalni mesar sve sam to posmatrao još iz mla?ih dana. S dolaskom novijih vremena obi?aj se i mijenjao ali bit je ostala ista. Dakle no? prije kolinja napravi se mali plan oko svega toga, angažira se glavni mesar, oragniziraju se pomo?nici i sutrašnja predstava je mogla po?eti. Rano ujutro doma?ini ku?e ustanu, vani se zagriju veliki bakreni lonci vode, ekipa se skupi, popije se jutarnja obi?no prokuhana rakija i kolinje se smatra otvorenim poput neke umjetni?ke predstave. Svinje se prošlu no? imale svoj posljednji obrok i u svinjcima gladno iš?ekuju doru?ak. No umjesto doru?ka nastupa odbor za klanje i uznevjerenu i ski?avu svinju izvla?i van svinjca. U nekoliko trenutaka sve bude gotovo i ono što je do maloprije bilo iskravi život sada je samo hrpa neobra?enog mesa. Ja se nikad nisam mogao naviknuti na te scene dok svinja vrišti u hropcu i o?ajni?i pokušava udahnuti poslednje atome zraka. Uvijek sam s nelagodom ?ekao kad ?e prestati to ski?anje jer neki ?udan osje?aj krivnje uvijek se motao po mojoj o?ito nedovoljno selja?koj glavi. S prestankom ski?anja cijeli proces je kretao u nekom smjeru koji je meni bio koliko toliko prihvatljiv. Svinju bi vješti priu?eni mesar raspolovio na dvije identi?ne polovice, preciznim pokretima noža brzo bi se se formirale šunke, rebra, komadi slanine, bijele vješalice, a sa strane bi se spremalo meso koje se mljelo i punilo u tanka i duga?ka crijeva i formirale su se kobasice, sudžuci i krvavice. Ni jedan dio te svinje nesretne sudbine, nije se bacao. Iskorištavalo se gotovo sve pa ?ak i crijeva koja su vrijedne žene prale i šlajmovale i po kojima su do maloprije plutala govna žive svinje uptrebljavala su se izvrnuta s druge strane za punjenje krvavica. Upotrebljavam namjerno rije? govna ne da budem prost nego samo da to sve do?aram što vjernije. Svi bi bili preokupirani poslom i samo bi se napravio mali prekid da se ru?a i to uvijek iznutrice svinje koje je bilo najbrže spremiti.

S dolaskom no?i sav bi se posao priveo kraju, meso je bilo obra?eno, nasoljeno, i stavljeno u tzv. PAJC napravljen od bijelog luka i soli da odstoji neko vrijeme do kona?nog sušenja. A svaka ku?a je imala ono što se zove PUšNICA ili sušnica u kojoj bi se dimilo meso sve dok ne bi poprimilo zlatno žutu boju i koje je bilo glavni izvor proteina u tim našim hladnim bosanskim zimama. Uz doma?u prokuhanu rakiju i komad mirisne i so?ne šunke ni gripe se nije trebalo bojati.

Ranije dok sam ja još bio dijete cijelo to kolinje se odvijalo malo druga?ije. Imalo je i neku svoju obiteljsko socijalnu dimenziju. Taj doga?aj se kod nas zvao KRSMET i na taj krsmet ili kolinje se uvijek pozivala i rodbina i obavezno po nekom pravilu i kumovi. ?esto sam kao dijete išao po naloga svoga oca da pozovem našu kumu Maru na krsmet. Ne bi ona ništa radila nego bi tu bila samo kao gost. Obi?aj je nastao u vremenima kad se meso nije baš ?esto nalazilo na trpezi naših ljudi pa je ovo bila prilika da se ljudi malo omrse a i ujedno da se po?aste oni koje se cijenilo a to su ?esto bili ti naši kumovi. Lijep obi?aj koji se ipak nije zadržao baš u tim nekim novijim vremenima. Na polasku ku?i obi?no bi se kumu spakirao sudžuk u torbu i tim ?inom je KRSMET smatran dovršenim za tu godinu. Sljede?e godine dolazio je opet krsmet.

Meso bi pred Boži? ve? bilo dobrano suho i na našoj trpezi se sudaralo sa obaveznom Boži?nom pe?enicom. Bez tih naših svinja i naš život bi bio potpuno druga?iji pa evo ovom prilikom ho?u da budem prvi koji je izrazio zahvalu tim našim svinjama koje su nas održale. Hvala vam i oprostite nam.

Ja odavno nisam bio na nekom krsmetu ni na kolinju i odavno je iz mojih nosnica izhlapio miris sušene doma?e šunke i ?varaka i miris naše bosanske zime. Kupujem gotovo meso koje ne miriše i u restoranima vrlo ?esto naru?ujem vegetarijansku hranu. Kolinje i krsmet bili su samo na kratko u mojim mislima u ovo nedjeljno jutro za koje nisam znao ni zašto je svanulo ni zašto sam ja tu gdje jesam.