Bio je 17. septembra, dan kad je mala crnokosa Miriam imala ro?endan. Pozvala je nekoliko svojih vršnjakinja iz škole. Na jeftinom crvenom papiru rukom je ispisala pozivnice i za vrijeme školskog odmora uru?ila ih je nekolicini djevoj?ica sa kojima se baš nije družila ali se nadala da ?e ovaj poziv za ro?endan u?initi da se to nekako promijeni. Tiho i pogurene glave pružila je pozivnice k?erkama bogatog mesara Lisi i Mary, jezi?avoj Marini, u?itelji?inoj miljenici Noli i još nekolicini drugih. Ove su je blijedo i s ?u?enjem promatrale dok su oprezno i vrškom prstiju uzimale pozivnice. Crnokosa Miriam nije bila njihova drugarica niti dio njihovog svijeta. Zbog svoga siromaštva, a posebno zbog majke koja je u malom gradi?u u kom su živjeli uživala jako loš glas i na ?ije spominjanje imena pobožne žene su se krstile, a malu Miriam vidjele samo kao proizvod grijeha u kom je živjela njena majka, a kojoj se ni otac nije znao.

No naivna dje?ja nada da ?e nekako postati dio svega onoga u ?emu su bile njene vršnjakinje nagnala je crnokosu Miriam da napravi malu ro?endansku proslavu. Bila je sama tog dana u ku?i kao i obi?no i od skromne ušte?evine koju je mjesecima skupljala kupila je osrednju tortu ukrašenu sa velikim krupnim crvenim jagodama. Kupila je još nekih grickalica, par litara soka, o?istila je svoju sobu, iz predsoblja je pokupila pepeljare pune opušaka koje je ostavio neko od sino?njih maminih gostiju i ?ekala je. Uvijek se klonila tih ?estih maminih gostiju koje je dovla?ila iz bara u kom je radila. Crnokosa Miriam bi se povukla u svoju sobu i maštala. Maštala je da je princeza i da ima zlatne haljine i da živi u dvorcu s visokim tornjevima i da ispod dvorca te?e bistra rijeka. A preko bistre rijeke u isto takvom dvorcu živi lijepi princ koji joj svaki dan šalje golubove pismonoše. I onda golubovi donesu pismo napisano na finom zlatnom papiru u kom piše da je princ voli i da ?e jednom do?i preko rijeke i donijeti joj poklon kakav nitko nema.

No sad nije bilo vremena za snove. Cijelo popodne je provela pokušavaju?i dovesti u red po ku?i ono što je odavno izgubilo svaki red. Zavjese na prozorima su bile stare, tepih na podu okrzan, namještaj star i ošte?en. No želja da se ne osramoti pred kolegicama u?inila je da ku?a ipak dobije neki bolji i sjajniji izgled. Bar u njenim o?ima naviklim na neprestani nered. Uzela je ?ešalj, po?ešljala crnu vranu kosu, a onda po?ela namještati stol. Na sredinu stola postavila je tortu s crvenim jagodama, okolo poredala grickalice, postavila plasti?ne ?aše za sok i onda se izmakla i zagledala u sve to. Izgledalo je lijepo i ona zadovoljno zaklju?i da se ne?e osramotiti pred nepredvidivim i pomalo oholim kolegicama iz škole.

Bilo je skoro vrijeme da se ove pojave i sa svakim minutom raslo je i uzbu?enje crnokose Miriam. " Da li ?e do?i. Ho?e li joj kupiti nešto za poklon svaka ponaosob ili ?e zajedno skupiti novac pa joj kupiti nešto ve?e i vrjednije ". Miriam se potajno nadala da bi taj veliki poklon mogla biti ona gotovo pola metra visoka zlatokosa lutka s srebrenom haljinom iz du?ana kraj kojeg su svakodnevno prolazile vra?aju?i se iz škole.

Na trenutak joj pade na um da bi se možda ove godine mama sjetila njenog ro?endana i ne?im je iznenadila. No ta misao ne osta dugo u njenoj glavi. Znala je da se to ne?e dogoditi i bila je zadovoljna da je uvijek nervozna mama ne lupi po ustima zbog ne?ega. Miriam je za nju ionako bila samo teret i krivac za sve njene probleme u životu.

Ostalo je još nekoliko minuta do dolaska pozvanih djevoj?ica no nitko se još nije pojavljivao. Miriam se sva pretvorila u uho o?ekuju?i kad ?e netko pokucati na vrata. No, nitko nije kucao. Ustala je i prišla širokom prozoru i razgrnula zavjese. Pogledala je niz usku ulicu koja je vodila do njene ku?e, ali nikoga se nije vidjelo. Vidjelo se samo dvoje tromih staraca koji su se lijeno šetali i mršavi pas lutalica. Opet je pogledala na sat. Ve? je bilo vrijeme da do?u. Najednom je obuzeše crne teške misli. Lagani gr? razo?arenja pre?e joj preko lica, a grudi postadoše nekako uske za srce koje je htjelo isko?iti.

" One ne?e do?i. Nitko ne?e do?i " prostruji kroz glavu crnokose Miriam.
" Zašto sam ih zvala. One sad sigurno sjede u svojim ku?ama i smiju mi se "
Vratila je zavjesu na mjesto, sjela ispred stola i zagledala se u tortu s crvenim jagodama. Vrijeme je prolazilo i ona se pomiri da na njen ro?endan ipak nitko ne?e do?i. Gledala je i dalje u onu tortu i one jagode na njoj i cijela slika toga svega joj se u?ini nekako mu?nom i ona osjeti neku hitnu potrebu da iza?e iz ku?e. Navukla je staru otrcanu jaknicu i izašla iz ku?e. Nije zaklju?avala. Ku?a male Miriam bila je posljednja u malom gradi?u u koju bi neki provalnik htio u?i.

Besciljno se uputila niz usku uli?icu. Hodala je dugo dok se i posljednje sun?eve zrake izgubiše negdje na horizontu. Nije imala nikakvog straha biti sama na ulici. Onda je besciljno hodanje dovede do onog du?ana u kojem je stajala zlatokosa lutka s srebrenom haljinom. Još uvijek je stajala na sredini izloga i promatrala je krupnim staklenim o?ima. Sad je izgledala nekako druga?ije i crnokosa Miriam izgubi ikakvu želju da je i dalje gleda. Okrenula se od izloga i uputila kroz jednu sporednu ulicu. Hodala je sve dok se ne približi ku?i u kojoj su živjele sestre Lisa i Mary. Ku?a je izgledala bogato i mirno i nije imala ogradu ispred. Na jednom od prozora vidjelo se da je zavjesa malo odmaknuta, a iznutra je dopirala jaka svjetlost. Neki neobjašnjivi nagon povu?e je i ona se s ceste preko travnjaka približi prozoru. Stala je uza zid i zagledala se kroz odmaknutu zavjesu. Iznutra se vidjelo puno svjetla, raskošan namještaj i cijela obitelj na okupu. Bile su sestre Mary i Lisa, malo stariji brat i roditelji. Sjedili su za velikim stolom i nešto živo pri?ali. Stol je bio pun nekih ?akonija koje nije ni prepoznala. Svi su nešto pri?ali a onda se smijali. Mary i Lisa su bile obu?ene u pastelno plave majice kakve je crnokosa Miriam uvijek željela imati. Neprestano su se smijale. Njihove plave pastelne majice i zarazan smijeh bilo je ono što je najviše fascinirale malu Miriam.
" Gdje su se nau?ile ovako smijati " pitala se crnokosa Miriam.
Ona se nije znala ovako smijati. Onda ih je gledala kako razgovaraju sa mamom. Razgovarale su lako i ?inilo se kao da su to dovele do savršenstva. " Gdje su nau?ile ovako razgovarati " opet se pitala.
Ona nije znala tako razgovarati sa mamom.

Gledala je ?as u one njihove plave pastelne majice, ?as u njihova nasmijana lica i onda u jednom trenutku uhvati svoj vlastiti odraz na staklu prozora. Posmatrala se i nije mogla vjerovati. U pore?enju s njima dvjema izgledala je poput prosjakinje u onom svom starom otrcanom kaputi?u koji joj podarila jedna od rijetkih susjeda koja je dolazila u njihovu ku?u. Onda sve to odjednom, i one pastelno plave majice i onaj zarazni osmijeh i cijela ta ku?a posta previše za malu Miriam. Mrzila ih je. Mrzila je one njihove plave majice, njihovu ni?im poreme?enu mladost i ona tiho i gotovo u gr?u prozbori sama sebi:
" Jednoga dana, jednoga dana ja ?u imati nešto što nitko ne?e imati "
Najednom neka gruba snažna ruka zgrabi je za ovratnik stare jaknice i povu?e je od prozora. Miriam se sle?ena strahom okrenu i ugleda lice lokalnog poštara nadutog crvenog lica. " Jel gledaš šta ?eš ukrasti mala k--o " zareža pripiti poštar koji se vra?ao iz obližnje birtije i ugledao crnokosu Miriam pod prozorom.
Onda je snažno gurnu i mala Miriam posrnu i pade na travnjak. Licem je udarila u neki kamen?i? i u?ini joj se da se neka topla te?nost po?e slijevati niz lice. Rasjekla je usnicu. Brzo je sko?ila na noge i otr?ala van domašaja poštara koji je bazdio na jeftinu rakiju. Ovaj se još dugo mogao ?uti kako psuje dok je crnokosa Miriam žurnim korakom grabila prema svojoj ku?i.

Ubrzo je stigla i starom ogledalu zagleda se u rasje?enu usnicu. Krv je još curila i ona uze komad papira i prisloni ga na ranu. Ušla je u svoju sobu i upalila svjetlo. Torta s velikim crvenim jagodama još uvijek je netaknuta stajala na stolu. Sjela je na stolicu i zagledala se po cijeloj sobi. Sve je najedanput izgledalo nekako strano i tu?e i besmisleno. Dugo je sjedila s komadom papira pritisnutim na usnicu sve dok krv kona?no nije stala. Ve? je bila dobrano no? i ona se približi onoj torti s jagodama. Izvadila je jednu najkrupniju iz one mase i zagledala se u nju. Nije imala nikakvu želju da je jede. Samo je posmatrala ono crvenilo koje je bilo isto kao i ona krv na komadu papira koji je držala na usnici.

No? je bila topla i crnokosa Miriam još uvijek s jagodom u ruci otvori prozor i zagleda se u nebo. Vidjele su se zvijezde. Miriam se nikad prije nije zagledala zvijezde. Bile su crvenkaste poput one krvi i one jagode i žmirkale su. Najednom neki nepoznati mir obuze cnokosu Miriam i u jednom trenutku u?ini joj se da ?uje zvijezde kako govore. Svaka od njih je bila drug?ija i ?inilo se kao da su žive i da joj ho?e re?i neku tajnu koju nitko drugi ne zna. Dugo ih je promatrala a neki ?udesan spokoj joj napuni grudi i ona je znala da je stekla prijateljice koje je nikad ne?e napustiti i koje ?e je pratiti dok god je živa. Zvijezde su i dalje žmirkale i tiho da samo ona može ?uti šaputale: SRETAN TI RO?ENDAN CRNOKOSA MIRIAM....